Obveznice kao hartije od vrijednosti

Prije nego što detaljnije objasnimo termin-obveznice, potrebno je najprije razjasniti pojam hartija od vrijednosti. Hartije od vrijednosti su pisane isprave o odredenom imovinskom pravu koje je moguce ostvariti na osnovu vlasništva nad istim. Pra pocetke hartija od vrijednosti možemo naci još u Vavilonu (VII vek prije nove ere). Razvojem robno-novcane privrede i hartije od vrijednosti postaju predmet trgovanja na posebnom tržištu.
Hartije od vrijednosti možemo klasifikovati prema razlicitim kriterijumima: a) po rocnosti na kratkorocne i dugorocne, b) prema pravu koje nose na dužnicke i vlasnicke i dr. Dugorocne hartije od vrijednosti su akcije i dugorocne obveznice, dok su kratkorocne hartije od vrijednosti uglavnom instrumenti duga.
Obveznice su dužnicke hartije od vrijednosti kojima se dužnik (zajmoprimac) obavezuje da ce vratiti zajmodavcu (investitoru) pozajmljeni novac i platiti kamatu za odredeni vremenski period.
Drugim rijecima, obveznice su dužnicke hartije od vrijednosti kojima se njihov emitent (u ovom slucaju država) obavezuje da vlasniku obveznice (odnosno deviznom štediši) isplati o roku dospijeca iznos koji je na njima naznacen.

Elementi obveznice

1) oznaku da je obveznica i vrstu obveznice;
2) firmu, odnosno naziv i sjedište emitenta;
3) firmu, odnosno ime kupca obveznice ili oznaku da obveznica glasi na donosioca;
4) nominalnu vrijednost, ako se radi o garantovanoj obveznici;
6) visinu kamatne stope;
7) procenat ucešca u dobiti, ako je to ucešce predvideno;
8) rokove i mjesto placanja nominalne vrijednosti obveznice i kamate;
9) mjesto i datum emisije;
10) oznaku serije i kontrolni broj obveznice;
11) faksimil potpisa ovlašcenog lica emitenta i pecat emitenta obveznice;
12) oznaku rokova placanja nominalne vrijednosti obveznice i kamate, odnosno anuiteta (amortizacioni plan).

1) oznaku serije i broj kupona;
2) visinu kamate;
3) datum dospijeca i mjesto i nacin placanja kamate;
4) faksimil potpisa ovlašcenog lica emitenta i pecat emitenta.

Prvi dio sadrži osnovne podatke o obveznici kao što su oznaka da je ta hartija od vrijednosti obveznica i koja je vrsta obveznice, naziv i sjedište emitenta, naziv i sjedište kupca ili pak oznaku da glasi na donosioca, iznos na koji glasi obveznica (nominalnu vrijednost obveznice), visinu kamatne stope, datum i mjesto placanja kamate i glavnice (nominalne vrijednosti), mjesto i datum izdavanja, ime garanta (ako je obveznica garantovana, procenat ucešca u dobiti (ako je to ucešce predvideno), oznaku serije i kontrolni broj obveznice, faksimil potpisa ovlašcenog lica i pecat emitenta.
Kamatni kuponi sadrže pak, osnovne podatke o samoj isplati kamate: oznaku serije i broj kupona, visinu kamate, datum dospijeca, mjesto, datum i nacin placanja kamata kao i potpis ovlašcenog lica i pecat emitenta. Ovaj drugi dio obveznice je znacajan zato što vlasnik odnosno imalac obveznice isti mora pokazati emitentu, zajedno sa plaštom, kada dode vrijeme za naplatu kamate.
U skladu sa postojecom regulativom, emitent može da, umjesto štampanja obveznice, izda potvrdu koja bi sadržala iste elemente kao i plašt obveznice s tim što ona onda mora biti ovjerena od strane banke kod koje emitent ima otvoren depo racun.

Klasifikacija obveznica

Obveznice možemo podijeliti prema najrazlicitijim kriterijumima (prema tipu emitenta, metodu otplate, nacinu obezbedivanja otplate, roku dospijeca itd).
U zemljama koje imaju razvijeno finansijsko tržište postoji dominacija dugorocnih u odnosu na kratkorocne obveznice. U tim zemljama, definicija rokova dospijeca za dugorocne obveznice je od 10 do 30 godina, za srednjorocne od 5 do 10 godina. Na domacem tržištu hartija od vrijednosti postoji dominacija kratkorocnih obveznica u odnosu na dugorocne, što je karakteristika tržišta u razvoju, ali i velikog opreza investitora.

Postoje razlicite vrste obveznice:

1. prema roku dospijeca, dijele se na:
kratkorocne – koje dospijevaju na naplatu u roku koji je kraci od godinu dana
dugorocne – koje dospijevaju na naplatu u roku koji je duži od godinu dana.

2. prema nacinu oznacavanja vlasništva nad njima, dijele se na:
obveznice na ime – koje na plaštu imaju navedeno ime kupca. Takve obveznice se prenose na novog vlasnika indosiranjem - pismenim izjavljivanjem vlasnika iste da svoje pravo prenosi na drugo lice. Novi vlasnik, prilikom naplacivanja svojih prava po osnovu obveznice, obavezno mora prezentirati i sam indosament.
obveznice na donosioca – koje na plaštu imaju navedeno da glase na donosioca. One se na neko drugo lice prenose prostom predajom. Njihova bitna razlika u odnosu na prethodnu vrstu obveznica je u tome što emitent nece izdati vlasniku novu obveznicu u slucaju njenog gubitka.

3. prema nacinu na koji se ostvaruje pravo na kamatu, dijele se na:
obveznice bez kupona – kod kojih se kamata isplacuje odjednom – o roku dospijeca i koje kao takve nemaju kamatne kupone
obveznice sa kuponima – kod kojih se kamata isplacuje peridicno i koje kao takve imaju kamatne kupone koji se moraju prezentirati prilikom njene naplate.

4. prema nacinu obracuna kamate, dijele se na:
obveznice sa fiksnom kamatom – kod kojih je kamata u momentu kupovine poznata i ona je fiksna
obveznice sa promjenljivom (varijabilnom) kamatom – kod kojih je kamatna stopa obveznice promjenljiva i vezuje se za kamatnu stopu neke kratkorocne hartije od vrijednosti (a to je najcešce ona koja ima najniži kreditni rizik)
obveznice sa indeksiranom kamatom – kod kojih se fiksna kamata, u momentu isplate koriguje indeksom rasta cijena na malo ili nekim drugim ugovorenim indeksom.

5. prema vremenu u kome se isplacuje glavnica, dijele se na:
jednokratne obveznice – kod kojih se glavnica (nominalna vrijednost, vrijednost na koju glase) isplacuje odjednom – o roku dospijeca
anuitetne obveznice – kod kojih se glavnica otplacuje periodicno.

6. prema nacinu obezbedivanja otplate, dijele se na:
hipotekarne obveznice – kod kojih emitent zalaže svoju imovinu kao garanciju da ce obaveze po osnovu obveznica biti isplacene njihovim imaocima. Ukoliko emitent ne bude sposoban da iste izmiri izvršice se prodaja te imovine i tako omoguciti naplata potraživanja koja vlasnik ima prema izdavaocu obveznice
garantovane obveznice – za ciju isplatu o roku dospijeca garantuje odredeno pravno lice kao što je na primjer komercijalna banka, što znaci da vlasnik obveznice može svoja potraživanja iz obveznice da naplati od banke ukoliko emitent nema sredstava za isplatu svojih obaveza po osnovu obveznica
negarantovane obveznice – kod kojih vlasnik svoja potraživanja po osnovu obveznice koju posjeduje može da naplati jedino od emitenta.

7. prema mogucnosti otkupa prije roka dospijeca, dijele se na:
opozive – koje u sebi sadrže pravo emitenta da ih otkupi prije roka dospijeca, po unaprijed utvrdenoj cijeni koja je, po pravilu, veca od nominalne vrijednosti obveznice
neopozive – koje u sebi ne sadrže pravo emitenta da ih otkupi prije roka dospijeca.

8. prema tome ko se javlja kao emitent obveznica, dijele se na:
državne obveznice – koje emituje država, odnosno ovlašceni državni organ, municipalne obveznice (obveznice lokalnih organa vlasti) – koje emituju gradovi, regioni, škole, univerziteti i sl.
korporativne obveznice – koje emituju preduzaca bilo da su to javna preduzeca, transportna i industrijska preduzeca, banke ili druge finansijske kompanije.

9. Razlikujemo još neke vrste obveznica:
Zamjenljive (konvertibilne) obveznice – koje se mogu zamijeniti za odredeni broj obicnih akcija, prema unaprijed utvrdenom raciu
Participativne obveznice – koje svojim vlasnicima daju pravo, ne samo na kamatu vec, i na ucešce u raspodjeli neto dobiti preduzeca
Obveznice sa put klauzulom (put bonds) – koje vlasniku daju pravo da ih proda emitentu po unaprijed utvrdenoj cijeni.

Nominalna, knjigovodstvena i tržišna vrijednost obveznica

Nominalna vrijednost obveznice jeste ona vrijednost koja je naznacena na samoj obveznici i koja ce se isplatiti o njenom roku dospijeca. Npr. ako je emitovana obveznica sa nominalnom vrijednošcu od 1.000,00 KM i sa rokom dospijeca od 10 godina to znaci da ce kupac istih, posle 10 godina, moci da naplati tih 1.000,00 KM od emitenta. Naravno, to ne znaci da on i ranije nece moci da dode do gotovine koju je uložio kada ih je kupovao. On ih, naime, može prodati prije roka dospijeca na organizovanom tržištu i ranije po tržišnoj cijeni.
Knjigovodstvena vrijednost obveznice jednaka je njenoj nominalnoj vrijednosti i po njoj se obveznica evidentira u knjigovodstvu preduzeca emitenta.
Tržišna vrijednost obveznice zavisi od kamatne stope koju ta obveznica donosi kupcu, ostalih investicionih mogucnosti kao i kupcevog uvjerenja da ce emitent biti u mogucnosti da isplacuje obaveze koje preuzima emitovanjem obveznica (da isplacuje kamate kao i glavnicu). Teoretski, tržišna vrijednost obveznica se dobija kao zbir sadašnje vrijednosti kamata koje ce se isplacivati kupcu do roka dospijeca obveznice i sadašnje vrijednosti glavnice koja ce se isplatiti po isteku perioda na koji je obveznica emitovana. Iskazano u vidu formule:

gdje su:
P – tržišna vrijednost obveznice
I - kamata koja se isplacuje godišnje (vrijednost kamatnog kupona)
N – nominalna vrijednost obveznice
r – preovladujuca tržišna kamatna stopa (tržišna stopa kapitalizacije)
n – broj godina do dospijeca obveznice

Ukoliko se kamata placa više puta u toku puta u toku godine ova opšta formula bi imala slijedeci oblik:

Ukoliko je:
1. ugovorena kamatna stopa jednaka preovladujucoj tada je tržišna vrijednost obveznica jednaka njihovoj nominalnoj
2. ugovorena kamatna stopa manja od preovladujuce, tada je tržišna vrijednost obveznice manja od nominalne i za prodaju obveznica po takvoj vrijednosti, na primarnom tržištu, se kaže da predstavlja prodaju uz tzv. diskont
3. ugovorena kamatna stopa veca od preovladujuce tada je tržišna vrijednost obveznice veca od nominalne i za prodaju obveznica po takvoj vrijednosti, na primarnom tržištu, se kaže da predstavlja prodaju sa premijom.

Tržišna cijena obveznice se iskazuje u procentima od njene nominalne vrijednosti. Npr. ako se za obveznicu cija je nominalna vrijednost 1.000,00 KM njena tržišna cijena oznaci sa 120 to onda znaci da ona iznosi 1.200,00 KM.

Vrste dugorocnih obveznica

Na finansijskim tržištima postoji široka lepeza dužnickih hartija od vrednosti. U zavisnosti od emitenta mogu se podijeliti na: obveznice državnog trezora, organa uprave i korporacijske obveznice.
Obveznice državnog trezora su najsigurnije hartije od vrednosti. Vlada svake države garantuje da ce investitorima blagovremeno biti izmirivane obaveze. Stoga, ove hartije od vrijednosti nose mali prinos s obzirom na nizak rizik koji je sadržan u njima.
Obveznice organa uprave emituju državni, regionalni i lokalni organi radi prikupljanja sredstava za finansiranje raznovrsnih projekata od javnog interesa. Ovaj tip obveznica je obicno izuzet od poreza kako bi bio što privlacniji investitorima. Ukoliko dio prihoda koji se dobije stavljanjem realizovanih projekata u funkciju služi za isplatu duga, ove obveznice se nazivaju prihodovne. Obveznice sa generalnom obavezom, pak, emituju upravni organi koji imaju ovlašcenja za naplatu poreza i tako generišu prihod za izmirenje duga.
Korporacijske obveznice obicno placaju vece kamate od prethodnih tipova obveznica, ali i nose veci rizik. S druge strane, one su manje rizicne od akcija jer ukoliko korporacija bankrotira poverioci (vlasnici obveznica) se prije isplacuju iz likvidacione mase od vlasnika (akcionara). Korporacijske obveznice mogu biti osigurane kada korporacija kao sredstvo obezbjedenja koristi imovinu (opremu, nekretnine i sl.) ili kolateral (finansijsku aktivu) iz koje ce se naplatiti poverioci ako ne ispuni ugovorene obaveze. Neosigurane obveznice su garantovane ugledom emitenta i iako izgledaju rizicnije ponekad mogu imati i bolji rejting od osiguranih obveznica.

Obveznice preduzeca

Da bi preduzece moglo poslovati, potreban mu je kapital. U tom smislu nije svejedno izdaje li preduzece dionice ili obveznice. Vec smo spominjali da su vlasnici dionica (kako redovnih, tako i povlaštenih) zapravo (su)vlasnici preduzeca. Takoder znamo da vlasnik obveznice nije sudionik u vlasništvu vec da je on vjerovnik odnosno kreditor preduzeca. Iz toga proizlazi da u odredenim okolnostima vlasnik obveznice ima prednost pred dionicarom. Tako prije isplate dividendi moraju biti podmirene obveze preduzeca po kamatama na obveznice; u slucaju (ne daj Bože) bankrota preduzeca, prvi se iz prodaje imovine preduzeca namiruju vlasnici obveznica, dok su dionicari sa svojim potraživanjima tek na kraju tužne likvidacijske price. Stoga (iz perspektive ulagaca) opcenito vrijedi da su obveznice u usporedbi s dionicama manje rizicne.
Izdavanje obveznica može i iz perspektive preduzeca imati odredene prednosti pred dionicama jer, primjerice, izdavanje dionica ili vlasnickih udjela može oslabiti ulogu i poziciju osnivaca preduzeca pri donošenju strateških odluka -obveznice ne razvodnjavaju vlasnicku strukturu postojecih dionicara. U usporedbi s klasicnim kreditom, obveznice uglavnom stavljaju kapital na raspolaganje po nižim kamatnim stopama. Kada preduzeca prodaju obveznice izravno investitorima, zapravo se preskace uloga komercijalne banke kao posrednika izmedu onoga što struka zove novcano suficitarnim i novcano deficitarnim jedinicama, pa je upravo stoga financiranje Cesto i jeftinije. Osim toga, obveznica je ucinkovitiji instrument od kredita zato što je preduzece poštedeno zasebnih pregovora s vise kreditora (ako je npr. rijec o velikim iznosima) - obveznica je jedinstveni instrument kojim je moguce posuditi velike iznose kapitala od stotina ili tisuca investitora bez posebnih pregovara na relaciji preduzece - investitori.

Obveznice javnog sektora

Iako se pod pojmom obveznica javnog sektora najcešce razumijevaju državne obveznice koje izdaje ministarstvo financija, u širem smislu treba im pribrojiti i dugorocne financijske instrumente lokalnih jedinica uprave i samouprave (tzv. municipalne obveznice) te obveznice razlicitih državnih agencija ili fondova.
U vecini zemalja središnja je državna vlast najveci pojedinacni posudivac sredstava i dužnik s najvecim kredibilitetom. Visoka razina zaduživanja države najcešce se objašnjava nužnošcu financiranja naglih i golemih izdataka (npr. rat, velike elementarne nepogode i sl.), stalnim rastom javnog sektora u mnogim nacionalnim gospodarstvima te neuravnoteženim državnim prihodima i rashodima na godišnjoj razini, ali i potrebom upravljanja gospodarskom aktivnošcu ili jednostavno vecom politickom prihvatljivosti zaduživanja u usporedbi s oporezivanjem.
U zemljama s razvijenim financijskim tržištem, tržište obveznica je jedan od važnijih mehanizama na raspolaganju državi u upravljanju gospodarstvom. Ako npr. vlada želi stimulirati gospodarsku aktivnost, otkupljuje svoje obveznice, što im podiže cijenu i smanjuje prinos. To utjece i na cijene i prinose korporativnih obveznica, te opcenito smanjuje razinu kamatnih stopa. Istodobno to znaci i dodatnu injekciju novca u financijski sustav, što rezultira porastom novcane ponude. Ako pak država želi zauzdati gospodarsku aktivnost, može prodavati obveznice - povecati kamatne stope i smanjiti ponudu novca.
Državni dug u odredenoj je mjeri slican je dugu preduzeca. Medutim, za razliku od preduzeca, država obicno ne smanjuje svoj dug u apsolutnom iznosu, vec preferira refinanciranje starih dugova novim zaduživanjem, oslanjajuci se na rast nacionalnoga gospodarstva i održavanje duga u odnosu prema BDP-u (bruto domacem proizvodu) u odredenim granicama. Iako se država zadužuje i putem klasicnih kredita, dugorocna priroda državnih dugova i visoki kredibilitet države Cine zaduživanje izdavanjem obveznica Cesto i jednostavnijim i jeftinijim nacinom. Zapravo, u vecini je zemalja nastanak tržišta obveznica potaknula upravo država.
Za investicijskog bankara, ali i za svakog drugog investitora, vrlo je važna Cinjenica da je tržište državnih vrijednosnica jedan od stupova cjelokupnoga financijskog tržišta. Dužnicki instrumenti države po pravilu su iznimno homogeni u svom obliku i raspoloživi u takvim kolicinama da je tržište izrazito likvidno - postoji velik obujam trgovine, koji investitoru omogucuju kupovine i prodaje velikih pozicija bez prekomjernih transakcijskih troškova. Osim toga, buduci da se država smatra dužnikom s najmanjim rizikom, prirodno je da se sve ostale obveznice (u odredenoj valuti) usporeduju s odgovarajucim državnim obveznicama. To vrijedi za domace obveznice, ali i za strane obveznice i euroobveznice.
Promatramo li npr. obveznicu izdanu u njemackim markama (DEM), osnovica za usporedbu (tzv. benchmark) jest njemacka državna obveznica: u odnosu prema njemackoj državnoj obveznici usporeduju se sva ostala izdanja DEM obveznica domace obveznice njemackih kompanija u DEM, strana izdanja obveznica (izdanja preduzeca njemackih nerezidenata, izdanja obveznica drugih država na njemackom tržištu) te sve emisije euroobveznica u DEM. Sva se izdanja ocjenjuju usporedbom njihova prinosa s odgovarajucim njemackim državnim obveznicama. Razlika u prinosu je tzv. spread, pa se govori o spreadu preko njemacke državne obveznice. Jednako je tako za bilo koju drugu valutu državna obveznica benchmark za sve ostale obveznice izdane u toj valuti.
Benchmark, ocito, vrlo koristan pri odredivanju cijene i opce ocjene obveznice, kako na primarnome, tako i na sekundarnom tržištu. Ako investitor, primjerice, razmišlja o ulaganju u obveznicu preduzeca te se odlucuje izmedu mnogih izdavatelja, prinos je, naravno, bitan Cimbenik. Medutim, usporedbom tog prinosa s prinosom na državnu obveznicu investitor može bolje procijeniti razlicite kreditne rizike koji se kriju iza obveznica što ih namjerava kupiti; ako državna obveznica predstavlja kamatnu stopu oslobodenu rizika, odbijemo li tu stopu od prinosa na obveznicu što je namjeravamo kupiti, u spreadu možemo prepoznati kompenzaciju za rizik koju nudi izdavatelj obveznice.

Rejting obveznica

Investitori koji kupuju obveznice nastoje da izaberu dužnicke hartije od vrijednosti od onih emitenata koji ce im omoguciti blagovremeno isplacivanje kamate i naplatu glavnice po dospijecu. Medutim, investitor teško sam može prikupiti potrebne informacije da bi donio sud o kvalitetu emisije obveznica. Ovim poslom bave se rejting agencije kao što su npr. na americkom tržištu Moodys Investor Services, Standard & Poors (S&P) i Fitchs.
Rejting agencije procjenjuju kvalitet emisija obveznica, pri tom, usredsredujuci se više na analizu finansijskog stanja emitenta nego na to koliko je emisija atraktivna na tržištu. Poznatije rejting agencije procjenjuju sve emisije vrijedne par miliona dolara i više, bez obzira da li to emitent zahtjeva ili ne. Ukoliko, pak, emitent zahtjeva procjenu rejtinga svoje emisije, on mora platiti rejting agenciji odredenu nadoknadu na ime izvršene analize. S druge strane, postojanje rejtinga pospješuje emisiju obveznica i njenu prodaju na tržištu. Stoga su emitenti spremni da plate za usluge agencija koje ce im obezbijediti aktivno tržište za njihove obveznice.
Medutim, rejting agencije ne procjenjuju sve vrste obveznica. Obveznice državnog trezora (tresuries) ne podliježu procjeni kvaliteta jer iza njih stoji država i smatraju se najkvalitetnijim papirima pošto država posjeduje mnoge instrumente kojima može prikupiti novcana sredstva za izmirenje svojih obaveza. Korporacijske obveznice (corporation bonds), najcešce, i obveznice organa uprave (municipal bonds) su predmet analize od strane rejting agencija.
Korporacijske obveznice u sebi nose rizik neispunjenja ugovorene obaveze i moguceg bankrotstva emitenta, te se rejting agencije koncentrišu na analizu finansijskog stanja emitenta i klauzula u ugovoru na osnovu cega se donosi ocjena kvaliteta emisije. Analiza finansijskog stanja obuhvata izracunavanje finansijskih racia kompanije (racia likvidnosti, finansijskog leveridža, racia profitabilnosti i dr.), ali i prikupljanje podataka koji se odnose na velicinu kompanije, njenu važnost u industriji, konkurentnost na tržištu i sve drugo što bi moglo uticati na njen finansijski položaj. Takoder, rejting agencije analiziraju i odredbe ugovora o emisiji obveznica koje mogu uticati na kvalitet emisije.
Tako, ukoliko emitent obezbijeduje kolateral (nekretnine, druge hartije od vrijednosti i sl.) kojima se osigurava isplata obaveze ili pak formira otplatni fond (sinking fond) iz koga ce se izmiriti dug ako kompanija ne može ispuniti tu obavezu, rejting agencija odreduje viši kvalitet hartije od vrijednosti. Obveznice sa visokim rejtingom su sigurnije investicije, ali zato nose male kamatne stope (uslovljenost rizika i prinosa - risk return trade off). Najkvalitetnije obveznice S&P rejting agencija oznacava se sa oznakom AAA dok se niži rejting oznacava manjim brojem slova A, a još niži slijedecim slovima abecede (slicno oznacavaju rejting i druge agencije).
Kada se procjenjuju obveznice organa uprave pravi se razlika izmedu prihodovnih i obveznica sa generalnom obavezom. Analiza kvaliteta prihodovnih obveznica fokusira se na analizu profitabilnosti projekta zarad koga se i emituju obveznice i iz cijeg prihoda ce se dug otplacivati. Kada su u pitanju obveznice sa generalnom obavezom, rejting agencije analiziraju zaduženost, sociološke trendove na teritoriji organa uprave, finansijsku odgovornost i drugo.
Medutim, vecinom obveznica organa uprave se trguje preko vanberzanskog tržišta (OTC - over the counter market), blizu mjesta emitovanja ili pak cijelu emisiju kroz direktan plasman otkupljuju lokalne banke, bogati pojedinci ili firme. Zato mnoge emisije obveznica organa uprave nemaju potrebu za utvrdivanje rejtinga.
Bez obzira na znacaj i uticaj rejting agencija, pokrenuta su mnoga istraživanja koja su pokušala da utvrde da li rejting agencije uticu na promjenu cijene obveznice na tržištu ili je u pitanju obrnut proces, da se prvo dese pomijeranja na tržištu koja se tek tada registruju od strane agencije. U svakom slucaju, prilikom prikupljanja podataka za ocjenu emisija postoji kašnjenje od par mjeseci te se investitori ne mogu u potpunosti osloniti na procjene rejting agencija.

Najkrace receno, obveznica je dugorocni dužnicki vrijednosni papir. To je dužnicki financijski instrument jer kupac obveznice (na primarnom tržištu) posuduje iznos na koji obveznica glasi njezinu izdavatelju (emitentu obveznice). Izdavatelj obveznice "obecava" tijekom utvrdenoga vremenskog razdoblja imatelju obveznice (vlasniku) godišnje placati utvrdeni iznos kamata, te o dospijecu obveznice i iznos na koji obveznica glasi. U biti, rijec je o klasicnom kreditnom odnosu izmedu izdavatelja i kupca obveznice. Medutim, za razliku od klasicnog kredita, dužnicki financijski instrument može biti kupljen ili prodan na sekundarnom tržištu.
Zapravo, obveznica je upravo kredit kojim se namjerava trgovati. Iznos kredita odnosno obveze izdavatelja jest tzv. nominala obveznice. To je iznos koji se izdavatelj obvezao platiti o dospijecu obveznice, odnosno iznos na koji obveznica glasi. Kao što se na svaki drugi kreditni aranžman placa kamata, tako se i obveznice izdaju uz odredenu kuponsku kamatu (nominalnu kamatnu stopu) koja je uglavnom odredena opcim tržišnim uvjetima u vrijeme primarne emisije. Jednom utvrdena, kuponska kamata vrijedi za cijeli životni vijek obveznice. Spomenimo ipak da postoje i obveznice cija se kamatna stopa tijekom njezina trajanja mijenja (obveznice s promjenjivom kamatnom stopom), pa cak i obveznice koje ne nose "klasicne" kamate (tzv. obveznice bez kupona) vec se izdaju ispod nominale za iznos kamata.
Vrijeme otplate glavnice naziva se dospijecem obveznice. Otplata obveznice može biti jednokratna, tj. cjelokupna se glavnica (iznos na koji obveznica glasi) može isplatiti o dospijecu obveznice, dok je isplata kamata periodicna. Suprotno tome, pri serijskim (anuitetnim) otplatama kamate i glavnica isplacuju se odredenom dinamikom.
Obveznice su pogodan oblik ulaganja za investitore s visokim stupnjem averzije prema riziku te za smanjenje ukupnog rizika pri strukturiranju portfelja. Naime, obveznice, za razliku od dionica, nose svojim vlasnicima fiksne prinose - kamate. Takoder, u hijerarhiji raspodjele poslovnog rezultata poduzeca i njegove likvidacijske mase imaju nadredeni položaj u odnosu na vlasnike dionica, odnosno poduzeca imaju legalnu obvezu isplate tražbina iz obveznica prije bilo kakvih isplata vlasnicima tvrtke koja ih je emitirala.
U slucaju državnih obveznica, rijec je o vrijednosnim papirima vrlo visoke sigurnosti s obzirom na to da za isplatu potraživanja po tim obveznicama jamci država.

PROCITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

Pojam obveznice kao hartije od vrijednosti