SEMINARSKI RAD IZ ŽURNALISTIKE
OSTALI SEMINARSKI RADOVI
ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO
- MEDIJI |
||||||||||||
|
||||||||||||
PRAVO NA DOBAR GLAS I KLEVETA
Predmet ovog seminarskog rada jest pravo na dobar glas i njegovo naličje: kleveta. S ciljem da sve rjeđa novinarska praksa postane upravo ta forma, forma klevete, nastao je i ovaj rad. Kroz nekoliko osnovnih poglavlja prikazala sam teoretsku i praktičnu postavku ove tematike. O motivaciji za rad teško je govoriti jer je tema bila dodijeljena, a ne izabrana, ali kroz obradu iste i sama sam shvatila bitnost ukazivanja na ovaj problem. Ponajprije iz razloga što kleveta može svojim sadržajem ugroziti i cijelu egzistenciju pojedine oklevetane osobe, osim što primarno djeluje na uništenje ugleda i nanošenje duševne boli (danas manje spominjano kod javnih osoba, na što ću se osvrnuti kasnije).
Prema američkim teoretičarima Hiebertu, Unguraitu i Bohnu, novinarska etika jest upravo ta koja treba postaviti smjernice, pravila i kodekse koji će voditi novinare u njihovoj humanosti, a koja kod ove teme ima važnu ulogu jer human čovjek će poštivati pravo svakoga čovjeka, a to je pravo na dobar glas, dok se ne dokaže suprotno. Akcent je na tome da dokazana optužba, odnosno informacija za koju postoji službeni, sudbeni "background" nije kleveta već dozvoljen stil izražavanja, no o svemu tome više ću govoriti tijekom rada. Nakon teoretskog pojašnjena pri kraju seminara iznosim primjere iz hrvatskog i svjetskog novinarstva s ciljem pozitivne edukacije, jer znamo da i loši novinarski članci i sl. su korisni jer mogu poslužiti kao loš primjer.
Kada je o literaturi riječ teško je naći poglavlje, pa čak i odjeljak koji bi se bavio isključivo ovom tematikom zbog njezina općenitog karaktera pa sam informacije skupljala doslovno sa svake stranice ponešto. U tome se najkorisnijom pokazala knjiga "Novinarska etika" autora Malović-Ricchiardi-Vilović , časopis "Novinar" te različiti kodeksi. Tekst je pisan jednostavnim stilom studentice novinarstva, a s namjerom da bude razumljiv prvenstveno kolegama studentima na novinarskom smjeru.2. PRAVO NA DOBAR GLAS
Pridržavanjem etičkih načela nikako se ne možemo dovesti u situaciju da nas tuže za klevetu. Podsjetimo se kako novinari sami definiraju svoja etička načela. Rosenhal, prijašnji izvršni urednik The New York Timesa određeno je izrekao svoja etička uvjerenja kojih su se pridržavali naraštaji novinara toga uglednog dnevnog list; citiram: “Uvjeren sam da je dužnost svakog novinara i urednika da postigne što je veći mogući stupanj objektivnosti, iako znam da je posve objektivno novinarstvo nemoguće, jer svaki je tekst napisalo ljudsko biće. Uvjeren sam da će novinar zaboraviti emocije onog trenutka kada sjedne za stroj i počne pisati svoj mali tekst bez obzira na to koliko je bio emotivno vezan uz temu. Uvjeren sam da će osobna razmišljanja biti isključena tijekom pisanja novinarskih tekstova. Uvjeren sam da ćemo izbjegavati pogrdne izraze baš kao i anonimne optužbe protiv pojedinaca ili ustanova. Uvjeren sam da će svaka optužena osoba ili ustanova imati odmah pravo na odgovor. Uvjeren sam da ne koristimo novine kako bismo pribili ljude na stup srama samo zato jer mi novinari posjedujemo takvu moć. Uvjeren sam da prikazivanje obje strane nije puko izmotavanje, već srž odgovornog novinarstva.”. U svezi teme najviše nas zanima rečenica: Uvjeren sam da ćemo izbjegavati pogrdne izraze baš kao i anonimne optužbe protiv pojedinaca ili ustanova. Ova rečenica jasno podržava pravo pojedinca, ali i ustanove, nacije i sl. na dobar glas. Da bismo bili sigurni da se krećemo u pravom smjeru moramo biti pošteni. Poštenje je kategorija koja se ultimativno zahtjeva od novinara. Samo pošten novinar ima cjelovit integritet i javnost mu vjeruje, naročito kad izražava svoje mišljenje o različitim zbivanjima. Ujedno ako smo pošteni novinari nikada nećemo napisati nešto neprovjereno, nepotvrđeno ili zasnovano na osobnim stavovima, a što bi moglo biti kleveta. Osim toga uvijek se treba sjetiti onog da što ne želimo da nama rade, ne radimo niti mi drugima, a takva samokontrola će nas zasigurno zadržati izvan prostorija sudova na kojima bi se mogli naći optuženi za klevetu.
2.1 Pregled kodeksa i deklaracija
Na temelju nekoliko svjetskih medijskih etičkih kodeksa i Kodeksa časti Hrvatskog novinarskog društva, sačinjeni su kriteriji prema kojima su pristigli primjeri grupirani u nekoliko skupina. Za našu temu svakako se najzanimljiviji ova načela:
Neistinito izvještavanje - jer istina je temelj novinarske profesije. Neistinito izvještavanje je svjesno prešućivanje informacija, iskrivljavanje istine, izmišljanje činjenica i događaja. U takvim okolnostima dolazi i do klevete.
Neprovjerene informacije - jer novinar je obavezan svaku informaciju prethodno provjeriti iz najmanje dva neovisna izvora. Iznošenjem neprovjerenih informacija dovodi u pitanje ne samo integritet osobe i istinitost događaja o kojem piše nego i svoj novinarski kredibilitet. A ako neosnovano optuži neku osobu jasno vrši klevetu.
Prikazivanje samo jedne strane u sukobu - jer novinar treba saslušati sve strane u sukobu o kojem izvještava te ih uravnoteženo prikazati. Za novinara izvjestitelja sve su strane podjednako važne, a događaj će predstaviti što je moguće objektivnije i pošteno te tako izbjeći pisanje kleveta, a držati se toga da svi ljudi imaju pravo na dobar glas, dok im se ne dokaže suprotno.Prisjetimo se djelomičnog sadržaja Münchenske deklaracije, deklaracije o dužnostima koja kaže: Poštuj istinu i pravo publike da je sazna bez obzira na to kakve bi mogle biti posljedice za njega osobno, ali objavljuj informacije čiji ti je izvor poznat, odnosno poprati ih nužnim ogradama, te poštuj privatan život osoba.
Prisjetimo se zatim i finskih smjernica za dobru novinarsku praksu, a koje govore o zaštiti pojedinca. Ovdje se kaže slijedeće: Ljudsko dostojanstvo i reputacija svakog pojedinca moraju se štititi. Štetne činjenice koje se odnose na privatni život pojedinca ili njegove obitelji ne smiju biti objavljenje, osim ako za to ne postoji vrlo veliko javno zanimanje. Ovdje naravno postoji problem kako razgraničiti ono što je za javnost vrlo bitno od onoga što nije. Zatim, objavljivanje imena ili drugih identificirajući činjenica kad je u pitanju zločin može se opravdati samo na temelju vrlo velikog zanimanja u službi javnosti. Općenito, identitet osobe ne smije biti otkriven prije nego to učine sudski organi. A pogotovo ako za takve informacije ne postoje valjani dokazi te su tužbe, sada već klevete, neutemeljene. Ne smiju biti pravljene pretpostavke o nečijoj krivnji, niti mogu biti unaprijed predviđane odluke suda ili drugih organa. Sve nam ovo govori kako je zaštita pojedinca vrlo važna stvar.
Sindikat francuskih novinara o dužnostima novinara kaže između ostaloga i slijedeće: Klevete, neutemeljene optužbe, preinake dokumenta, iskrivljavanje činjenica i laži najozbiljnija su povreda profesionalnog postupanja, pa ako želite biti profesionalci, ali zaista profesionalci novinarskog zvanja izbjegavajte ranije spomenuto.
2.2 Crkveni stavoviNavodim i stav Crkve prema kleveti i pravu na dobar glas iz razloga što je etika vezana s religijom, a i većina hrvatskih novinara su religiozni pa i ovo utječe na njihov rad. Crkva kaže da poštivanje dobra glasa osoba zabranjuje svaki stav i svaku riječ koji im mogu prouzročiti nepravednu štetu. Postaje krivim: za neosnovan sud onaj tko, makar i prešutno, prihvaća kao istinit, bez dostatna temelja, neki moralni manjak u svoga bližnjega; za ogovaranje onaj tko, bez objektivno valjana razloga, otkriva tuđe nedostatke i pogreške osobama koje za to ne znaju; za klevetu onaj tko, tvrdnjama suprotnim istini, škodi dobru glasu drugih i daje prigodu za krive sudove o njima. Ogovaranje i kleveta poništavaju dobar glas i čast bližnjega. A čast je društveno svjedočanstvo što se daje ljudskom dostojanstvu, i svatko ima prirodno pravo na čast svoga imena, na svoj dobar glas i na poštovanje. Lako zaključujemo kako ogovaranje i kleveta vrijeđaju kreposti pravde i ljubavi. U novinstvu, odgovorni su, po samom svojem zvanju, obvezani, u sirenju vijesti, služiti istini i ne vrijeđati ljubav. Treba nastojati s jednakom brigom poštivati istinitost činjenica i granice kritičkog suda prema osobama. Mora se izbjegavati da se ne padne u ozloglašavanje. Ukratko je dovoljno reći: "Ne reci lažno svjedočanstvo protiv bližnjega svoga" (Izl 20,16). Zapravo je vidljivo da ova učenja Crkve nalazimo i u svim kodeksima koji se tiču novinarstva.
3. KLEVETAVeć ranije više puta spominjano ponovit ću i opet: svaki pojedinac ima pravo na dobar glas odnosno pravo na poštovanje u skladu sa svojim djelima. Nijedna druga osoba ne smije narušiti ugled tog pojedinca na temelju nedokazanih optužba. Takve nedokazane optužbe nazivamo klevetama. Riječ kleveta dolazi od latinske riječi diffamatio, calumnia, a znači objavljenu pogrdnu izjavu koja izravno ili neizravno oštećuje ugled pojedinca ili skupine, te je prenesena javnosti. Zakon štiti ljude od nedokazanih optužba koje subjekt izlažu preziru, ismijavanju i društvenom izopćenju. Po hrvatskom pravu, kleveta je kazneno djelo protiv časti i ugleda, koje se za svoj osnovni oblik goni po privatnoj tužbi. Sadržaj klevete su
ljudske radnje, osobine ili svojstva, odnosi ili stanja u negativnom kontekstu, koja su prikazane kao činjenice, a u stvarnosti su neistinite. Novinar, kao javni djelatnik, mora biti upućen u ograničenja apsolutne slobode govora koje nalaze novinarska etika i zakon u cilju izbjegavanja kleveta.3.1 Što je, a što nije kleveta?
Postoje dvije vrste klevete. Prva je kleveta per se koja očito kleveti subjekt, npr. kada se za nekoga kaže da je kriv za zločin za koji nije osuđen. Druga vrsta je kleveta per quod koja je štetna za subjekt zbog načina na koji je iznesena. Što se tiče samog navođenja nečije klevetničke izjave, to je također sudski kažnjivo, jer se time potiče klevetanje. Kleveta nije ispravljena ako autor objavi ispriku zbog pogreške, jer svi koji su pročitali kompromitirajući izjavu često ne pročitaju ispravak, a čak ni ispravak ne može vratiti stari ugled. Kleveta nije štetna, ali istinita informacija. Istina nikada ne može biti kleveta, jer osoba koja je osuđena za ubojstvo i u medijima prozvana ubojicom ne može podići tužbu radi kaznenog djela protiv časti i ugleda. Ovdje valja imati na umu da je istina legalni koncept koji se može dokazati na sudu. Spomenimo i privilegij. Apsolutan privilegij je nešto što je zaštićeno zakonom, statutom, sudskim nalogom i drugim. Svjedočenja, policijska ili saborska izvješća su tako zaštićene izjave koje čak ako su neistinite ne mogu biti tužene zbog klevete. Kvalificirani privilegij brani autora koji je nenamjerno oštetio subjekt. Isto tako kategorija komentara (iznošenje vlastitog mišljenja) zaštićena je pravom za izražavanje osobnog stava tj. slobodom govora. Tužba zbog klevetničkog komentara može se pokrenuti kada je on izrazito zlonamjeran tj. kada mu je cilj narušiti ugled subjekta.3.2 Obilježja klevete i tužbe protiv klevete
Klevetu obilježavaju tri elementa:
1. identifikacija - autor novinarskog djela mora identificirati subjekt odnosno imenovati ga ili specifičnim opisom dati do znanja javnosti o kome je riječ;
2. objava - neosnovana optužba mora biti iznesena pred trećim licem, što je neizbježno ako je kleveta objavljena u tisku, na radiju, televiziji ili nekom drugom mediju;
3. štetnost - ključno obilježje klevete je štetnost za osobu o kojoj se govori, te je uzrok negativne promjene mišljenja javnosti spram oklevetane stranke.
Što se tužba zbog klevete tiče, najčešće su tužene novinarske reportaže o navodnim kriminalnim radnjama, nepoštenju, nemoralu, nečasnom ponašanju ili materijali koje profesionalno oštećuju subjekt izazivajući njegovo financijsko ili poslovno slabljenje.
Da li su objavljene riječi oštetile ugled pojedinca može odlučiti samo porota na sudu (nakon podnijete tužbe). Prije toga sudac može donijeti zaključak da je tužitelj i prije objavljenog materijala uživao vrlo niski ugled, tako da ga kleveta nije mogla puno više oštetiti.
Svaka osoba, korporacija, kompanija, nacija i drugo, može biti oklevetana. Svi osim vladinih tijela smiju podnijeti tužbu zbog klevete, jer je od njihove reputacije važnije pravo da ih se kritizira. Tužbu mogu pokrenuti pojedinci kao članovi vladinih tijela. Novinar može izbjeći tužbu ako: ne imenuje i ne opisuje subjekt, oblikuje svoj materijal u umjereni komentar koji je povezan sa stvarnim optužbama, koristi adekvatne termine npr. "nevin" , a ne "nije kriv", ne piše neprovjerene informacije u obliku činjenica i slično.
4. PRIMJERIDa bismo učili na iskustvu, ovaj put na tuđem (a kažu da je bolje učiti na tuđim greškama nego na svojima) u slijedećim primjerima pokazat ću praktično što je kleveta, koje su klevete sramota novinarske profesije, a koje klevete to nisu niti bile.
4.1 Primjeri u hrvatskom novinarstvuU knjizi predviđenoj za ovaj kolegij (Novinarska etika) postoje primjeri ne etičnog ponašanja, a dotiču se naše teme odnosno klevete. To su slijedeći: Pakleni anđeo Ivančić gdje se radi o klevetanju kolege novinara, a taj tekst izdvojen je kao transparentan primjer narušavanja temeljnih prava i sloboda čovjeka. Zatim, “Medijska peta kolona” gdje se radi o nedostatku drugih izvora informiranja, neuravnoteženosti stavova, te nedostatku poštenog i odgovornog izvještavanja, te o uporabi optužujućih neargumentiranih naziva tj. kleveti. Tu je i primjer “Vještice iz Rija” gdje su se Globusovi eksperti izražavali u tekstu i skupnim imenima o novinarkama, književnicama i sveučilišnim nastavnicima – kao što su “vještice iz Rija”, “djevojčice komunizma”, “bivše profiterke komunizma i postkomunizma” i slično.
Malo bliži i suvremeniji primjer sam izdvojila iz časopisa Novinar, dio članka kolege Markovskog koji se osvrće na neprofesionalizam Večernjeg lista. Radi se o sljedećem: U mnoštvu informacija u “crnoj kronici”, Večernjak je 20. prosinca 1999. uvrstio i onu o tragičnoj smrti mladića iz gradića na sjevernom dijelu naše zemlje. U posve kratkoj vijesti navodi se da će uzrok smrti biti “ustanovljen obdukcijom, ali sudeći prema još neslužbenim podacima, riječ je o predoziranju drogom”. I još : “Prema izjavama svjedoka, ‘NN’ je bio narkoman” (gdje je u vijesti umjesto inicijala bilo ime mladića). Objavom ovog članka i dotični novinar, ali i njegov urednik prekršili su novinarski kodeks časti i nanijeli štetu i bol obitelji, a i žrtvi u vidu klevete.
4.2 Primjeri u stranom novinarstvuPrvi primjer je slučaj “Hustler magazin i Larry C. Flynt protiv Jerryja Falwella”. Pitanje je bilo da li je strip parodija objavljen u Hustleru (magazin) bio kleveta ili ne.
Larry Flynt, vlasnik Hustler magazina, iskoristio je zaštitu prvog amandmana za parodiranu reklamu "Jerry Falwell priča o svom prvom putu" iz 1983. Reklama je trebala sličiti onoj koja propagira Campari pića, kako bi implicirali da je Falwellovo prvo seksualno iskustvo bilo u pijanom stanju s vlastitom majkom. Strip je također sugerirao da je Falwell licemjer koji propovijeda jedino kad je pijan. Malim slovima na dnu stranice stajalo je "Reklamna parodija, ne treba je shvaćati ozbiljno." Ipak, Falwell je reklamu shvatio ozbiljno i podnio tužbu zbog klevete, narušavanja privatnosti i namjernog nanošenja duševne boli. Okružni sud zapadnog okruga Virginije odbacio je1984. tužbu zbog narušavanja privatnosti jer je javna ličnost. Sud je odlučio da je Hustler kriv zbog nanošenja duševne boli i naredio mu da plati Falwellu 200 000$, ali je u slučaju klevete sud donio odluku u korist Hustlera. Sud je 1988. povukao osudu zbog počinjenih duševnih boli i kaznenu globu jer prvi i 14 amandman zabranjuju javnim osobama da traže odštetu zbog emocionalnog stresa. Danas javne osobe u tužbi zbog klevete ne zahtijevaju na kažnjavanju ne obzirnosti autora kojeg se tuži, već zahtjevaju kažnjavanje radi namjernog oštećivanja njihova ugleda.Drugi primjer govori o teksaškim stočarima protiv Oprah Winfry. Presuda ovog slučaja ponovno je potvrdila pravo pojedinca da slobodno kaže svoje mišljenje bez bojazni
od sudskog gonjenja. Talk-show Oprah Winfry 16.04.1996. obradio je kontraverznu temu kravljeg ludila i njegovog širenja u Americi. Gost showa, vegetarijanac i aktivist, Howard Lymans rekao je da postoji velika opasnost zareze od kravljeg ludila, a na to je Oprah izjavila da nikada više neće staviti hamburger u usta. Odmah nakon emitiranja Oprah showa pala je cijena goveda i nije se podizala dva tjedna. Teksaški rančer Paul Engler zahtijevao je da Oprah povuče svoju izjavu i objavi da je cijela emisija bila neistinita, jer je do tada izgubio 7 milijuna $. Ubrzo Engler i još neki stočari podnijeli su tužbu protiv Oprah Winfry i zatražili 12 milijuna američkih dolara odštete, te su morali dokazati da je njena izjavila bila zlonamjerna s ciljem da im naruši kredibilitet i osiromaši posao. Dva mjeseca nakon početka suđenja u veljači 1998. sud je presudio u korist Oprah Winfry i zaključio da nije klevetala stočare. Teksaški stočari još uvijek opozivaju presudu. Oprah je komentirala uspješnost presude izjavom da pravo na slobodu govora, na kojeg se pozvala, itekako funkcionira.
ZAKLJUČAK
Ne treba zanemariti važnost prava na dobar glas i olako prelaziti preko kleveta jer su ove dvije kategorije vrlo bitne pri stvaranju kredibiliteta mladih novinara. Novinarstvo bi trebalo poštivati ljude uključene u vijesti i druge novinarske forme te poštivati uobičajene standarde ponašanja. Ljudima javno optuženima trebalo bi dati što prije priliku da respondiraju na optužbe ili izjave. Za sve navedeno u ovom radu ponajprije je važno obrazovanje i poštenje novinara jer znamo da je neznanje izvor neetičnosti, a poštenje je preduvjet objektivnosti. Mladim novinarima, budućim nadajmo se profesionalcima, preostaje samo da se drže kodeksa Ujedinjenih naroda iz 1948. u kojem se oštro osuđuje kleveta i neosnovane optužbe. Stalno treba imati na umu krhkost ljudskog digniteta i važnost istog za egzistenciju. I na ovu temu se može primijeniti Kantovo viđenje čovjeka kao cilja samom sebi, a ne sredstva, kojeg nitko ne smije iskoristiti jer čovjek u novinarstvu nikada i nikako ne smije biti sredstvo. Tako se treba uvijek ponašati odgovorno te izbjegavati neosnovane tužbe, neprovjerene informacije ili subjektivne dojmove.
Svakome treba omogućiti realizaciju njegova prava na dobar glas, dok se sudski ne dokaže suprotno. Naposljetku, treba ne činiti drugima ono što niti sami ne bismo voljeli da nama čine jer to nije u skladu s moralom, općim ili univerzalnim, a niti s kodeksima novinarske profesije, a koji nam trebaju biti polazište ma u bilo koju temu se uputili i koje god postupke trebali objasniti, optužiti ili opravdati. Da je svakako pojam kleveta važan u smislu da ga treba izbjegavati, govore i brojni kodeksi i deklaracije u kojime se obvezno, bez obzira kojoj državi pripadali kleveta osuđuje kao najgora uvreda ljudskom ugledu.
Istakli mi pravo na dobar glas ili pak osudili klevetu, govorimo o istoj stvari. Govorimo o zaštiti pojedinca, reguliranoj moralno, ali i zakonski. Ponekad je teško pronaći granicu kada komentar postaje kleveta, no tu pomaže iskustvo i ono unutrašnje, unutrašnji moral koji svaki pojedinac i novinar ima. Ako taj moral uskladimo s novinarskim etičkim kodeksima moći ćemo reći da smo postigli vrhunac novinarske etičke profesionalnosti.
BIBLIOGRAFIJA
Primarna literatura:
1. MALOVIĆ, S., RICCHIARDI, S., VILOVIĆ, G., Etika novinarstva, Zagreb, 1998;
2. MATAUŠIĆ, M., Etika društvenog priopćavanja, u: ČEHOK, I. – KOPREK, I., Etika, Priručnik jedne discipline, Zagreb 1996., str.169-185Sekundarna literatura:
1. Medijska istraživanja, 4 (1998.) 1 (tema broja: Etika i novinarstvo)
2. Novinar, Zagreb 2000, broj 1-2
3. Novinar, Zagreb 2000, broj 11-12
4. Internet: http://www.hbk.hr/katekizam/iii/19-pre1.html
