SEMINARSKI RAD IZ FILOZOFIJE - Gradansko drustvo

Uz obitelj i državu, građansko društvo kod Hegela predstavlja konstitutivni element razvoja objektivnoga duha. Građansko društvo, kao posredujući, drugi stupanj smješten između ostala dva- naime između obitelji i države- predstavlja prijelazni oblik razvoja objektivnoga duha koji kao takav unutar društveno-političkog zbivanja kulminira u državi kao svome ozbiljenju.
No prije nego što se upustimo u izlaganje kako filozofije objektivnoga duha, tako i njegovog položaja unutar cjeline Hegelovog filozofskog sustava, najprije nam je, u osloncu na Hegelov tekst , podrobnije izložiti koncepciju građanskoga društva onako kako je ona tematizirana u Hegelovom djelu Osnovne crte filozofije prava . Najzad, naš primarni zadatak ovdje je izložiti bitne crte teme građanskoga društva; smještanje iste u opširniji sustav cjelokupne Hegelove filozofije koje bi zahtijevalo detaljno tematiziranje cjeline Hegelovog filozofskog sustava uvelike premašuje svrhu ovoga rada, tako da ćemo se toga ovdje prihvatiti samo u grubim, ali u smislu osnovnog arhitektonskog presjeka Hegelovog sustava, orijentacijski relevantnim crtama.

Princip građanskoga društva

Građansko društvo kao posredujuća sfera između sfera obitelji i države određena je ambivalentnim principom posebnog i općeg. Kao «razlika koja stupa između porodice i države» , građansko društvo predstavlja međusobno prožimanje sebične svrhe onog posebnog, koje se u lošoj beskonačnosti raslojava u «zadovoljavanju svojih potreba, subjektivnih nahođenja i slučajne proizvoljnosti)) i onog općeg koje zadovoljavanje tih sebičnih potreba zasebičnosti dovodi u međusobnu zavisnost i njegovu posebnu subzistenciju stavlja u zavisan odnos sa subzistencijom svih. Međusobna isprepletenost posebnog i općeg u sferi građanskoga društva predstavlja moment realiteta ideje u kojem ideja, realizirana u onom posebnom kao u svojoj vanjskoj pojavi- koja je kao takva slučajna- ostaje unutarnjom nužnošću te pojave.
Ovaj oblik općenitosti koji sačinjava jedinstvo unutar sfere podijeljenosti privatnih svrha na način da tim zasebičnim svrhama posreduje sredstva za njihovo zadovoljavanje ipak se ne ostvaruje slobodno, već nužno . Jer takva općenitost se onome posebnome nameće tek izvana kao rezultat procesa koji kao interes ideje djeluje van svijesti pojedinaca koji, da bi sebi osigurali sredstva zadovoljavanja svojih interesa moraju sebe odrediti na opći način «čineći sebe karikom lanca ove povezanosti». Jedinstvo ostvareno na taj način svejedno zadržava svoju suštinsku razdvojenost na posebno i opće, te tako još uvijek ne predstavlja običajnosni identitet, već tek formalnu općenitost znanja i htijenja i formalnu slobodu .

Rad i imovina

U sferi građanskoga društva čovjek uopće postoji tek kao građanin . Kao karika lanca u sistemu potreba i zadovoljavanja potreba, gdje on, da bi mogao zadovoljavati svoje potrebe ujedno nužno zadovoljava i potrebe svih, on zadobiva svoju formu općenitosti, odnosno zadobiva svoju društvenost koja kao forma općenitosti njega uopće omogućuje kao postojećeg u građanskome društvu.
Unutar sistema potreba, da bi uopće mogao biti karikom njegova lanca kako glede traženja prikladnih sredstava zadovoljavanja vlastitih potreba, tako i glede mogućnosti zadovoljavanja potreba drugih, pojedinac mora biti obrazovan na način da svoje potrebe učini društvenima i priskrbi sebi formu općenitosti: forma općenitosti u tom sistemu znači upravo podruštvljenje subjektivnih potreba i u tom smislu postizanje jednakosti s drugima.
Forma općenitosti unutar sfere građanskoga društva, pa samim time i svoje postojanje unutar te sfere, pojedinac kao ono posebno postiže u domeni rada. Rad, ta specifična ljudska djelatnost koja u svojem grananju i rastućoj mnogostrukosti u razvoju sredstava za zadovoljavanje jednako tako rastuće mnogostrukosti ljudskih potreba (koje nisu zaokružene u svom totalitetu, odnosno konačne kao u životinja)-tek čini čovjeka građaninom i uopće nečim, konkretno-postojećim u sferi građanskoga društva.
Dijalektičko kretanje posredovanja posebnog s pomoću općeg, koje se u sferi građanskoga društva, u domeni rada očituje time što «svaki za sebe stječe, proizvodi i uživa, proizvodi i stječe za užitak ostalih», kao nužnost ove međusobne isprepletenosti posebnog i općeg javlja se opća, stalna imovina .

Osoba bez vlasništva i vlasništvo bez osobe kao takvi su apstraktni: oni se ozbiljuju tek u međusobnom prožimanju, odnosno u realizaciji vlasništva. Izvanjskost, egzistenciju osoba sebi daje pomoću izvanjskih stvari, odnosno posredstvom vlasništva. Tek kao vlasnik izvanjskih stvari, kao građanin ,osoba u sferi građanskoga društva egzistira, uopće postoji kao nešto. Bez vlasništva, egzistencija nije moguća: u tom smislu, vlasništvo bitno, a ne akcidentalno, pripada svome vlasniku.

Nadalje, vlasništvo u Hegelovom smislu ne treba misliti naprosto kao neku konačnu i određenu kvantitetu stvari koju neka osoba ima u danome trenutku. Supstancijalnije shvaćeno, vlasništvo se odnosi upravo na samu mogućnost učestvovanja u općoj imovini : pojam vlasništva se odnosi dakle ne samo na imanje neke stvari, već i na samu mogućnost imanja.
Nejednakost posebne imovine odnosno nejednakost mogućnosti učestvovanja u općoj imovini društva proizlazi pak iz same prirodne nejednakosti koja pripada objektivnom pravu posebnosti duha koji tu nejednakost ne samo da ne ukida već ju iz sebe samoga proizvodi: onu prirodnu jednakost duh u sferi građanskoga društva «uzdiže do nejednakosti vještine, imovine i moralne obrazovanosti) Svaki zahtjev za jednakosti, po Hegelu, «pripada praznom razumu, koji tu svoju apstrakciju i svoje 'treba da' uzima kao realno i umno.)
Nejednakost kao takva jest umna: u sferi građanskoga društva u kojemu ono umno ima svoju izvanjskost u kojoj se realizira, nejednakost, budući da jest umna, predstavlja istinu svijeta i realnost. Razum koji kao takav pripada u sferu posebnog, sebi može tek umišljati kakva bi istina svijeta trebala biti: ova taština razuma međutim ne može ukinuti njegovu posebnost i njegovu apstraktnu općenitost (koja se odvija u formi loše beskonačnosti), takoreći, uzdići na razinu zbiljske općenitosti kao onoga što jest umno i kao takvo zbiljsko.

Staleži

Princip posebnosti, u svome najčišćem obliku zastupljen unutar obitelji, kako je rečeno, unutar sistema potreba nužno se okreće prema drugima, odnosno prema općenitosti. Druga osnova države, koja posjeduje veći stupanj općenitosti u odnosu na obitelj, jesu staleži. Staleži predstavljaju «korijen kojim se sebičnost povezuje sa onim općim, sa državom.))
Beskonačno raslojavanje građanskoga društva na sebičnu posebnost unutar sfere obitelji , u sferi staleža uz koji je povezan sistem upućenosti posebnoga na opće, ono raslojavanje, u-posebljavanje, u drugome momentu koji predstavlja stalež počinje se kretati u suprotnom smjeru, dakle ne više prema u-posebljavanju, već prema općenitom.
S obzirom na stupanj slobode, koji se određuje ovisnošću o prirodi u zadovoljavanju potreba, razlikuju se supstancijalni (ili neposredni) i opći stalež. Kod prvog staleža priroda je nadređena čovjeku: on u smislu zadovoljavanja svojih potreba ima na raspolaganju samo ono što mu je darovano od strane prirode. Kod drugog, općeg staleža, koji je upućen na svoj rad, refleksiju i razum i čiji su proizvodi njegovi vlastiti, a ne prirodni proizvodi, stupanj ovisnosti o prirodi je manji, a njegova sloboda u imovini veća.
Individua u građanskom društvu, u skladu sa svojim posebnim predispozicijama, pripada određenome staležu. Razdioba cjeline građanskoga društva u staleže koji predstavljaju «posebnost koja je sebi postala objektivna) jest umna: dijalektika kretanja i međusobnog prožimanja onog posebnog i općeg kao uman princip, koji se sad očituje u svojoj izvanjskosti u sferi građanskoga društva, čini tu razdiobu objektivnom po sebi i po sebi umnom.

Tek ulaskom u stalež, individua kao ono posebno i subjektivno proizvoljno, stupa u opstanak uopće. Individua kao beskonačno neodređena svojevoljna posebnost kao takva još ne postoji (ne egzistira) u sferi građanskoga društva: ona tek ulaskom u stalež zadobiva svoje određenje i tek kao staleški određena stupa u opstanak uopće i zadobiva svoj supstancijalitet, postaje nešto.
Ova općenitost koja nastaje ulaskom individue u stalež međutim više se ne zbiva na nužan način i ne predstavlja apstraktnu općenitost koja se odvija u formi loše beskonačnosti. Kada Hegel kaže «Čovjek bez staleža je puka privatna osoba i ne stoji u zbiljskoj općenitosti» , onda tu zbiljsku općenitost valja misliti kao umnu i supstancijalnu. Apstraktna općenitost u koju individua ne ulazi zbiljski puka je općenitost razuma koja međutim nije zakon same stvari: razum tu općenitost individui pridaje, takoreći, izvana, stvarajući tek privid općenitosti dok međutim individuasveudilj ostaje «određena» principom posebnosti. Zbiljska općenitost s druge strane jest umna i zbiljska: u njoj slobodna individua samu sebe određuje i stupa u zbiljski opstanak i postaje konkretna. U tom smislu sloboda kod Hegela postoji samo kao ukidanje one subjektivne samovoljnosti, trenutačnoga htijenja koje potpada pod princip posebičnosti: istinska sloboda, nasuprot apsolutnoj slobodi ograničava i određuje i u tome određivanju čini konkretnim.

Apstraktno pravo, pozitivno pravo i materija prava

Diferencijacija u sferi građanskoga društva kojom se očituje princip umnosti i koja, kao što smo pokazali, ograničava apsolutnu slobodu individue čineći je istinski slobodnom i zbiljski općenitom zbiva se u sferi prava. Kao ograničenje apsolutne slobode, pravo predstavlja zbiljnost i opstanak slobode same.
Individua, obrazovana u duhu i time potvrđena u svojoj slobodi, regulirana je u sferi prava kojemu ujedno daje njegovu objektivnu zbiljnost i opstanak kao nečemu što je «općepriznato, znano i željeno)) . Objektivna zbiljnost prava leži upravo u tome što se ono zna, ali ujedno i važi kao ono opće važeće i zbiljsko: izvan svijesti u tom smislu pravo opstoji tek apstraktno
Pravo koje ima svoj objektivni opstanak, koje se zna, formirano je u obliku zakona i tek kao takvo ono važi kao pozitivno pravo. Primarna karakteristika zakonodavstva ne leži naprosto u tome da nalaže pravila koja trebaju važiti za sve, već upravo da omogući «spoznaju sadržaja u njegovoj određenoj općenitosti» . Dakle u pravu se ne radi naprosto o nalaganju trebanja subjektu, već o njegovoj svijesti i obrazovanosti u duhu: čovjek ne samo da živi po zakonima, već je istih i svjestan.
Tek u sferi tubitka (u zakon) postavljeno pravo ima karakter obvezatnosti. Van te sfere opstoji tek pravo po sebi koje međutim kao takvo još ne obvezuje. Ovo pravo po sebi (kao umni bitak po sebi) je pak zastupljeno u sferi tubitka u onom stupnju u kojem je zakonodavstvo (kao u tubitak postavljen uman bitak po sebi) obrazovano u umnome i privedeno svijesti.
Ono čisto unutarnje, individuum, što kao posebno uvijek ostaje u svome vlastitome elementu, kao materija prava može postojati tek ukoliko je sposobna zadobiti svoj izvanjski opstanak: tek ono što je zadobilo svoj supstancijalitet, zbiljsku općenitost može biti predmetom zakonodavstva odnosno pozitivnog prava.

“Zločin i kazna”

Kao što je rečeno, individua u sferu građanskoga društva stupa tek svojim određenjem prema onom općem i tek kao takva važi kao postojeća. Ovo određenje, koje čini njegovo biti, usko je povezano s onim imati, odnosno sa posjedovanjem.
Individua kao ono posebno i kao takvo u svome unutarnjem elementu apstraktno i u smislu apsolutne slobode lišeno svega onog izvanjskog, prelazeći u sferu zbiljske općenitosti, dakle lišavajući sebe one apsolutne lišenosti od svega izvanjskog pa prema tome i apsolutne neodređenosti, počinje ne samo biti već i imati u smislu da preko svoje posebne imovine sudjeluje u onom općem što je sada shvaćeno kao zajednička imovina,
Zločinstvo kao povreda osobe dakle ovdje ne važi kao povreda nekog beskonačno-subjektivnog i apstraktnog entiteta, već kao povreda imovine koja je opća, pa samim time zločinaštvo predstavlja povredu opće stvari Umjesto osvete koja bi, takoreći, predstavljala privatno zadovoljenje oštećenog subjekta kao nečeg posebnog, sud, kao institucija prava na zločinaštvo odgovara kaznom kao odgovorom na oštećenje opće imovine. Ne kao posebnog subjekta, već kao stranku u kojoj je oštećeno ono opće, pravo zastupa ono opće posredstvom posebnog i time ga kao opće potvrđuje.

Policija, korporacija i država

Građansko društvo u kojemu se ideja izgubila u posebnosti, u pravosuđu vraća se «svome pojmu, jedinstvu po sebi bitkujućeg općega sa subjektivnom posebnošću) Jedinstvo općeg i posebnog, odnosno ozbiljenje jedinstva u sferi posebnosti događa se pomoću policije i korporacije.
Dok je značajka policije da ono opće ozbiljuje i održava izvana kao «spoljašnji red) ; korporacija, s druge strane, predstavlja običajnosno usmjerenje onoga posebnog, koje po svojoj ideji kao svoj imanentni interes ono opće «čini svrhom i predmetom svoje volje i svoje djelatnosti), dakle iznutra.
Član korporacije, iako u svome djelovanju upravljen na svoju posebnu svrhu, kao takav nalazi se u međusobnoj zavisnosti sa drugima i djeluje prema onome općem kao svojoj konkretnoj svrsi. Korporacija je tako druga porodica individue : zasebičnost obitelji unutar korporacije se kao član cjeline određenog staleža uzdiže prema općem društvu. U pripadnosti cjelini posredstvom korporacije koja je kao takva i sama članom te cjeline (odnosno članom je općeg društva), posebnost individue je premošćena time da ona sada ima «interese i nastojanja za nesebičnu svrhu cjeline) , a njegova imovina i subzistencija unutar korporacije priznati su i osigurani. Kao običajnosno usmjerenje individue prema općem unutar korporacije koja je određena za umnost- djelatnost individue je «svjesna djelatnost za zajedničku svrhu.) Općenitost koja se ostvaruje unutar korporacije zbiljska je, a ne apstraktna općenitost: individuum, koji unutar korporacije ima svoje pravo, koje je pozitivno pravo budući da je on njega svjestan, (nije naprosto da živi po zakonu koji je njemu nepoznat i izvanjski)- ne samo da je apstraktno usmjeren na ono opće, već kao takvog on sebe zna.
U međusobnom prožimanju onog «po-sebi-bitkujućeg bitka u sebi samosvijesti), odnosno principa zasebičnosti s jedne, i apstraktne općenitosti dane u zakonima i institucijama koja je kao takva onome zasebičnom-bitku-u-sebi nešto izvanjsko- s druge strane- zametak je države. Intenziviranje tog međusobnog prožimanja dvaju principa građanskoga društva, odnosno posebnog i općeg u običajnosnom organskom jedinstvu obojega, odnosno razrješenje proturječja ta dva principa u njihovome organskom jedinstvu događa se u državi kao kulminaciji tog prožimanja koja ukida razdvojenost obaju međusobno prožimajućih suprotnosti.
Položaj filozofije prava u cjelini Hegelovog filozofijskog sustava

Pravo, uz moralitet i ćudoređe predstavlja oblik objektivnoga duha, a ovaj, zajedno sa oblicima subjektivnog i apsolutnog duha potpada pod filozofiju duha koja uz filozofiju prirode i logiku čini treći dio Hegelovog enciklopedijskog filozofijskog sustava.
Vanja Sutlić u svome djelu navodi kako Enciklopedija filozofijskih znanosti, po Hegelu, predstavlja jednu od mogućih verzija sustava. U pobližem određenju sustava kod Hegela, Sutlić nadalje ustvrđuje: «Sustav nije interpretativna kategorija, nešto što mi dodajemo Hegelu - sustav je ideal Hegelove filozofije.) Kao znanost, dakle, filozofija mora biti sustavna i ujedno metodična; međutim i sama stvar koju takva znanost ima promatrati i sama je u svojoj biti metodična: «Metoda je duša same stvari, ono što samu stvar pokreće, i ne samo pokreće nego je kao stvar konstituira, uopće je čini nečim.)
Ovo «poklapanje) sustavnosti znanosti s jedne, te sustavnosti stvari kojom se bavi takva znanost s druge strane, najslikovitije se prikazuje (u već spomenutoj knjizi Vanje Sutlića) kod prikaza Hegelove spekulativne metode, gdje u razradbi naziva Znanosti logike Sutlić kaže kako «logiku>) ovdje valja razumijevati kao genus objectivus (pri čemu znači da je ta nauka o strukturi svega što jest) i istodobno kao genus subjectivus (što će reći da je i sama ta znanost kao moment zbivanja logosa sadržana u toj strukturi) : znanost logike kao takva ne tek da promatra sve što jest kao nešto u čemu je na djelu nekakva struktura , već i samu sebe shvaća kao samu tu (onto-logičku) strukturu svega što jest.

Sve što jest, nadalje, razvija se u dijalektičkom procesu koji kao svoja tri elementa ima tezu, antitezu i sintezu. Teza pri tome predstavlja apstraktni ili razumski moment logičkog načela isključenja trećega (ili-ili), sinteza dijalektički moment koji afirmira oba člana one ili-ili alternative, dok sinteza kao izraz spekulativne metode ujedinjava dva prijašnja momenta u cjelinu koja je tek kao negacija negacije istina. U razvitku svega što jest i sama ideja prolazi kroz ova tri metodička elementa: isprva kao ideja u svom čistom obliku (dana u Znanosti logike) kao afirmacija, zatim u svom drugobitku (dana u Filozofiji prirode) gdje je ona materijalno negirana, te najzad u trećem momentu (koji je obrađen u Filozofiji duha) gdje se ona vraća sebi samoj i čini krug krugova. Filozofija enciklopedijskih znanosti, kao sustav filozofije koji, takoreći, oponaša ovaj proces, isto tako čini krug krugova danih u zasebnim krugovima: logike, filozofije prirode i filozofije duha.

U sferi objektivnoga duha, kamo pripada kategorijalno područje formalnog ili apstraktnog prava, duh je «duh u formi čitave realnosti, kao svijeta koji duh ima proizvesti i koji je sam iz duha proizveden) U sferi prava duh se javlja kao persona, odnosno kao slobodna volja, ono subjektivno-posebno (kao teza), koje je kroz vlasništvo zadobilo svoju egzistenciju u sferi društva kao negaciji (antitezi) čiste slobode odnosno u njenom određenju. Za razliku od sfere subjektivnoga duha gdje čovjek može postojati samo kao zasebična subjektivnost- u objektivnom svijetu društva, države i zajednice, on može egzistirati samo kroz kategoriju vlasništva.
U području apstraktnog prava zbiva se ugovoreno određenje apstraktne slobodne volje u smislu ukidanja apsolutne slobode subjektivnoga duha i njegove samovolje. U momentu moralnosti, čista slobodna volja sebi daje opstanak, ali samo u izvanjskom smislu, jer ona svejedno ostaje apstraktna budući da se iz svog opstanka povlači natrag u sebe. Tek u području ćudorednosti, u koje uz obitelj i državu pripada i građansko društvo obrađeno u ovome radu, a koje predstavlja objedinjenje prva dva momenta (apstraktne slobodne volje i izvanjskog opstanka)- slobodna volja postaje konkretna i zadobiva svoje istinsko postojanje (egzistenciju).