| OSTALI
SEMINARSKI RADOVI IZ FILOZOFIJE |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
INDIJSKA FILOZOFIJA
Filozofija je, kao samostalna
umna djelatnost, s vlastitim tradicijama i institucijama, specifičnost
"zapadnoga svijeta". Zbog te samostalnosti, možemo u smjeni
filozofa, filozofskim temama i školama, tragati za zakonitostima kretanja.
To traganje postaje posebna zadaća filozofskog i znanstvenog istraživanja.
Za druge civilizacije (starog "bliskog istoka", te zatim posebno
indijske i kineske) možemo reći da poznaju "filozofsko mišljenje",
tj. način mišljenja temeljen na ljubavi prema mudrosti, diskusiji i logici,
ali ne i "filozofiju" kao samostalnu djelatnost.
Istočna filozofija najdrevniji je sustav mišljenja i obično se smatra
suprotnim zapadnjačkome. No baš je ta razlika, ta suprotnost, ono što
danas, možda više nego ikad, čini tu tradiciju zanimljivom Zapadnjacima.
DOBA VEDA I STARIJIH UPAŠINADA DO POJAVE BUDIZMA
POLOVICOM PRVOG TISUĆLJEĆA PRIJE NAŠE ERE
1. VEDE
Prema indijskoj vjerskoj predaji Vede se smatraju naukom
drevnih mudraca, riši, čija je mudrost plod duhovnog "viđenja".
Riječ Veda potječe od korjena "vid", koji je sačuvan
i u našoj riječi "vidjeti", a značenje je "znati",
jer je spoznaja u smislu mudrosti predmet intuicije. Trajanje starijeg
vedskog doba, računa se do 8. st. pr. n. e.
Pod pojmom Veda podrazumijevamo čitavu književnost jednog neodređeno velikog
povijesnog razdoblja. Vedska poezija i filozofija razvija se iz žrtvene
simbolike. Vedska književnost prvoga razdoblja od najmanje tisuću godina
razvrstana je pod četiri naslova: Rig-veda, Yagjur-veda, Sama-veda
i Atharva-veda. Organski dijelovi Vede, koji ujedno obilježavaju
i povijesne razmake u razvoju ove književnosti su: samhita, brahmana,
aranyaka i upanišad.
1.1. Rita
Prvi apstraktni pojam razrađen u duhu oblikovanja vedske teorije o životu
i svijetu bio je pojam rita. Osnovno filozofsko značenje
je "poredak". Iz pojma rita može se izvest osnova indijske
metafizike, etike i socijalnog poretka.
Žrtveni obred simbolizira moralnu snagu podložnosti bogovima. Žrtva postaje
simbol kozmičke dužnosti, čijem se ispunjenju pripisuje i nastanak svijeta.
Svećenici (brahmani) proglasuju se za čuvare zakona o podložnosti bogovima,
znajući bit djelatnosti, koja treba izazvati željene posljedice. Tako
ritualna žrtva postaje uzor djelatnosti uopće. Vlašću nad uzrocima i posljedicama
svećenici stječu sposobnost da mimoiđu i same bogove, da se žrtvom izdignu
iznad područja njihove moći. Tako se razvija prva teorija socijalne moći
u indijskom kastinskom sistemu. Sistem kasta je posljedica arhajskog ozakonjenja
poretka i odnosa između dvaju plemenskih skupina, a nametnuli su ga jači
osvajači Arijci. Već se u tom razdoblju u Vedama spominje Manu kao praotac
stvorenja i utemeljitelj moralnog i socijalnog poretka. Osnovni indijski
moralno-pravni spis (dharma-šastra), naziva se "Manuov zakonik".
U daljnjem razvoju indijske filozofske misli razvila su se iz rite dva
osnovna pojma: dharma i karman. Pojmu dharme kao zakona korelativan je
pojam karmana kao akta. Nauka o riti, osim što je preteča kasnije teorije
o dharmi kao zakonu i o karmanu kao aktu djelatnosti, najavljuje već u
doba Rig-vede nosioca moralne odgovornosti.
1.2. Mitologija
Opći naziv za božanstvo je deva, izveden iz korijena div, što znači
"sjati". U Rig-vedi susrećemo mali broj najviših božanstava,
dok se u Atharva-vedi indijski panteon popunjava i popularizira. Vedski
bogovi nisu konačni, sistematski i odvojeni karakteri kao grčki bogovi.
Bogovi ovdje ne zadržavaju svoje određeno mjesto kao u politeističkom
vjerovanju, nego se izmjenjuju ovisno o tome kako postaju predmetom obožavanja.
Tu se dakle javlja henoteizam, tj. obožavanje pojedinih bogova.
Vedska se božanstva nikad ne prikazuju potpuno neovisno od drugih. Obožavatelj
vedskih bogova ne zaboravlja sve ostale bogove kada obožava jednog, već
je svjestan da svi bogovi djeluju sukladno u smislu ispravnosti i da je
svaki od njih gospodar u području svoje djelatnosti. Shematiziranje prikaza
indijskog panteona bilo bi nemoguće zbog prevelike podjele bogova, zbog
bogova koji se kasnije dijele na još više njih.
Značajni simboli kozmičkih božanstava su životinje i predmeti, npr., kornjača
je simbol stvoritelja svijeta i oca svih bića. Postojanje svijeta zavisno
je od kozmičkog napora, da se održi raspon između neba i zemlje. Unutar
tog energetskog raspona (kao unutar kornjačina oklopa), odvija se život.
2. Upanišade
Upanišade su dio Veda, obično zaključna poglavlja
njihovih odlomaka, kojima su dodane kao filozofsko tumačenje. Riječ
upanišad je složena, a postoje različita tumačenja njezina značenja. Najčešće
tumačenje rastavlja riječi na dijelove: upa (pored), ni (dolje) i sad
(sjediti), što bi označavalo učenika koji sjedi do nogu učiteljevih.
Prve upanišade se javljaju otprilike između 1000. i 800. g. pr. n. e.
Doba starijih upanišada računa se do polovine prvog tisućljeća pr. n.
e., što znači do pojave budizma. Kasnije upanišade nastajale su sve do
kasnog Srednjeg vijeka.
Upanišade često ulaze u srž filozofskih problema. One se ne osnivaju na
teološkom razmišljanju. U upanišadama je stav potpuno izmijenjen, a interes
nije usredotočen u vanjskom stvaraocu, nego u samome sebi. Čitavo se pitanje
svodi na vrhovnu istinu, a čovjek sam u sebi razotkriva najveću realnost.
Najživotopisnija ličnost ovog razdoblja je mudrac Yagjnavalkya, glavni
nosilac radnje najstarije, Brihadaranyaka-upanišade. Njegova "tajna
nauka" postaje osnovom Buddhine nauke o preporađanju "bez duše
i individualnosti", prema kojoj moralne vrijednosti djela postaju
pokretna snaga, a ne ličnosti koje ih vrše.
2.3. Osnovni filozofski stavovi
2.1.1. Brahman i atman
Središnji stav vedantinske nauke, kojoj je ishodište u upanišadama,
jest identitet brahmana i atmana. Metafizička identifikacija brahmana
i atmana ima posljedicu, da se termini upotrebljavaju naizmjenično, bez
razlikovanja, kad se želi označiti bilo krajnja bit svemira, bilo životni
dah u čovjeku. Kasnije primjećujemo da se riječ brahman općenito upotrebljava
u prvom smislu, a riječ atman označava najdublju bit čovjeka.
Najsnažnija struja mišljenja, koja je izražena u većini tekstova, smatra,
da je atman ili brahman jedina realnost, a sve je ostalo nerealno.
2.1.2. Vedantinski panteizam
Vedantinski se panteizam bitno razlikuje od spinozijanske panteističke ontologije. Spoznajnoteorijska usmjerenost vedantinskog panteizma podudara se sa teorijom sveobuhvatnosti, gdje bitak u pravom smislu nije ni subjekt ni objekt, već dolazi do izražaja u cjelini subjektivno-objektivnog rascjepa, te mora prožet kategorije da bi im dao smisao i značenje. Taj bitak nazivamo sveobuhvatnim.
2.1.3. "Tat tvam asi"
Povijesna usporedba stava koji je prevladavao u starije vedsko doba, sa stavom koji prevladava u upašinadama, pokazuje, da se i ovdje kao i svuda u povijesti središte filozoskog interesa pomicalo od objektivno-ontološkog k subjektivo-noetskom proble- mu. Taj je razvoj u indijskom mišljenju bio ubrzan i osobito naglašen. Tu se očituju već konačne i klasične granice indijskog intucionističkog iracionalizma.
2.1.4. Maya
Shvaćanje je da je maya "veo iluzije",
od čijih je niti satkana predodžba fenomenalne realnosti. Nailazimo i
na shvaćanje da je izraz maya, upotrebljavan i u starijoj vedskoj književnosti,
korišten kao natprirodna moć bogova, da se očituju pred smrtnicima. Ta
se sposobnost postepeno prilagođava panteističkom okviru pogleda na svijet.
Idealistička se teorija o mayi mogla logički razviti iz povijesnog shvaćanja
o mayi kao šakti, ili natprirodnoj moći bogova, tek u doba kad počinju
prevladavati kultovi pojedinih božanstava kao vrhovnih u apsolutnom smislu.
2.1.5. Problem besmrtnosti i slobode
Karakteristika je indijske teologije, da u njoj ne postoji jedinstvena
teorija o besmrtnosti duše. Indijski je pogled na svijet u biti dinamičan
i vitalistički, iako indijska filozofija slobode (mukti) tom dinamizmu
daje specifično osvjetljenje. Povijesno, ideja o mukti plod je vedske
teorije o žrtvi, naporu, "izgaranju".
Svijet je rezultat životnog napora. Energija koja održava njegov promjenjivi
egzistencijalni raspon energija je djelatnosti (karman). Bogovi kao djelotvorna
bića podvrgnuti su zakonu kauzaliteta i egzistencijalnom relativizmu,
umiranju i preporađanju (samsara) jednako kao i ljudi. Kad se istroši
energija koja je u svjetove iskonski uložena, oni bivaju zdrobljeni i
raspršeni. Preporađaju se s mlazovima nove energije. Ti novi mlazovi rezultat
su djelatnosti minulih svjetova, jer razlika iskonski uložene i naknadnom
djelatnošću ostvarene energije po zakonu o vječitosti samsare ne može
nikada biti jednaka nuli.
Indijska teorija evolucije zavisi od metafizičkog određenja smisla života,
od ideala najvišeg dobra. Iz toga proizlazi da je indijski pogled na svijet
individualističniji nego europski.
3. Kozmološki idealizam i psihološki materijalizam
Osnove indijskog kozmološkog idealizma su nauka o karmanu i nauka o
prani. Čitav indijski filozofski idealizam zasniva se na "teoriji
sna". Osnovno pitanje od kojeg se polazi, tiče se nosioca života
i sudbine nakon smrti. Odgovara se na taj način, da se nosilac života
nalazi sad u ovom sad u onom elementu. Vanjski svijet, svijet materije,
izaziva najprije slab interes.
Kad se govori o problemu "elemenata" u indijskoj filozofiji
prvenstveno se ističe da indijska nauka o elementima po svojoj osnovnoj
strukturi nije nikada bila nauka o atomima po europskom smislu, nego je
uvijek ostala na terenu fenomenalne datosti. Indijski je atomizam jedan
od najzamršenijih problema za zapadno shvaćanje. Elementi zbivanja (bhuta)
shvaćaju se općenito kao hrana (uhara). Ista riječ znači i žrtveni prinos
bogovima. Prvi element materije bila bi vatra, a nosilac života dah.
Paralelno s teorijom vatra-voda-zrak-zemlja, postoji teorija idealističkog
izvoda elemenata, po kojoj se iz kozmičkog daha (prana) razvijaju spoznajni
elementi, a iz njih se dalje razvijaju elementi stvarnosti i zbivanja.
Ne samo nematerijani, već i materijalni elementi gube svoj atomski karakter
u pretpostavci, da se elementi ne samo stalno razvijaju jedni iz drugih,
već se isto tako jedni u druge vraćaju i iščezavaju u idealnim sferama.
Radikalno odvajanje mikrokozmičkog atmana ili duhovnog principa u čovjeku,
od rascjepa subjektivno-objektivne datosti, do te mjere, da atman nikada
i ne postaje nosiocem individualne svijesti (da nikad ne postaje "ja",
nego ostaje "se"), vodi nužno do posljedice da se najprije načelno
ne razlikuju biološki, fizički i psihički elementi po ontološkom stupnju.
Izbacivanjem duševnih fenomena iz opsega atmana, stvara se brzo sklonost
i potreba da se tretiraju objektivistički i materijalistički. Tako misli
i osjećaji postaju vrstom razrijeđene materije. Tako indijska "psihologija
bez duše" nalazi svoj put, za tumačenje fenomena podsvijesti i pamćenja,
te negaciju "natprirodnog" karaktera prapsihičkih pojava.
NASTANAK ARHAJSKIH SISTEMA I KNJIŽEVNIH EPOSA, DO BHAGAVAD-GITE
1. Buddhina nauka
Buddha je bio jedan od prvih malobrojnih mislilaca
najranijih vremena, koji su uveli određene filozofske termine i frazeologiju
uz jasnu filozofsku metodu. S pojavom nauke Gotame Buddhe i
Mahavire Gjine (osnivača gjainizma), prestaje doba u kojemu se
ni jedna ličnost ne pojavljuje izdvojeno u prvoj liniji spoznaje. U 6.
st. pr. n. .e., vodeće filozofske i religijske nauke pojavljuju se kao
tvorevine povijesnih ličnosti.
Buddhina nauka ostaje po našem znanju, jedinstven primjer pozitivnog utjecaja
koji je izvršio produbljeni tisućljetni razvoj filozofske kulture na kritički
stav. Buddha je isticao da je on jedan od mnogih buddha (budnih), i da
njegova nauka razotkriva i prilagođuje stare zaboravljene putove spoznavanja.
Njegova je nauka sabrana u tri skupine u razdoblju od približno tri stoljeća.
U pogledu redovničke discipline koju je Buddha ostavio svojim učenicima,
bitno je naglasiti nedogmatski liberalizam njegovog "srednjeg puta".
S jedne strane je bio neprijatelj "čudotvorstva". S druge strane
nije vjerovao u mogućnost iskupljenja. Kaže da buddhe samo pokazuju put,
a napor i uviđaj ostaju stvar svakog pojedinca.
1.1. Buddha i Yagjanavalkya
Vremenski razmak između njih dvojice je tek nekoliko stoljeća. U istupima
Yagjnavalkye, ističu se ovi momenti:
o Traženje je prapočetka apsurdno. Izvor materijalne svijesti ne možemo
materijalno transcendirati, jer bi s time njeno uporište "prepustili
psima". Značajno je da je sjedište te svijesti još u "srcu".
o Svođenje elemenata fenomenalnosti na prostor (akaša).
o Karman postaje osnov nauke o preporađanju.
o Atman kao metafizički princip svijesti nadomješta ontičku funkciju sveobuhvatnog
brahmana
1.2. Struktura sistema
Buddha i njegovi sljedbenici nazivaju svoju nauku dhamma (dharma), što
znači nositi. Buddha tim izrazom označava svoju nauku o prirodnom zakonu,
koji je u biti zasnovan i "nošen" na moralnoj podlozi. Otud
se smisao termina grana u dva smjera, pa s jedne strane označava zakonitost
u smislu pravednosti i ispravnosti (legalitet i moralitet), a s druge
zbiljsku osnovu fenomenalnog zbivanja, čija je struktura složena od "elemenata"
koji se također nazivaju dhamma. Budući da elementi zbilje nisu još i
elementi "stvari o sebi", izraz dhamma u ovom značenju konačno
prima značenje fenomena ili pojave uopće. Buddha je svoju naku podijelio
na tri djela: etiku (sila), nauku o meditaciji (samadhi) i nauku o spoznaji
(panna). U vezi s tom podjelom, strukturne tri sheme, daju pečat toj nauci.
Osnovna etička shema sadržava "četiri plemenite istine" (ćattar–ariya–saććani)
sa "osmeročlanim putem" koji vodi prema oslobođenju (atthangika–magga).
U spoznajnoj nauci središnji položaj zauzima shema od dvanaest članova
ili karika (nidana) koju uvjetuju nastanak i tok egzistencije (patićća–samuppada)
unutar univerzalnog toka zbivanja (samsara). Nauka o meditaciji osniva
se na dvije četveročlane ljestvice od kojih se prva i osnovnija (rupa–gjhana)
odnosi na redukciju (vikkhambhana) oblika svijesti, a druga (arupa–gjhana)
na redukciju kategorija spoznaje.
1.2.1. Sila (etika)
"Četiri plemenite istine" od kojih dolazi Buddhina nauka o odvraćenosti od fenomenalne egzistencije jesu:
1 bol (dukkha)
2 nastanak bola (dukkha-samudaya)
3 prestanak bola (dukkha-nirodha)
4 osmeročlani put koji vodi do prestanka bola (dukkha-nirodha-atthangika-
magga)
Iz Buddhinog učenja polaze tri "puta pročišćenja": iskuplljenje
iz karmičkog determinizma putem kreposti; analitička spoznaja uvjetovanosti
egzistencije i njenih elemenata; meditativna odvraćenost od afirmativnih
i negativnih stavova prema problemima bitaka i nebitaka i njihova redukcija
na kategorije čiste savijesti.
Analitički dio svoje etike započinje Buddhagosa ovim citatom iz djela
Patisambhida ("Analitika"), koje spada u Khud-daka-nikayu Ti-pitake:
"Što je etika? Postoji etos volje, etos duhovnog stava, etos u obuzdavanju
i etos u nevršenju prekršaja."
1.2.2. Panna (spoznaja)
1.2.2.1. Problem kauzaliteta
Buddhina etika polazi od "istine o bolu", a zatim vrlo brzo prelazi okvire, u kojima bi se moglo pokušavati, da se shvati kao hedonizam u eropskom smislu riječi, te se razvija u etiku čiste dužnosti (dhamma), gdje se transcendiranje materijalnih vrijednosti odnosa dobra i zla očituje tek kao negativna strana spoznajnog procesa u daljnjoj razradi discipline praktičnog uma.
1.2.2.2. Problem elemenata
U osnovnoj klasifikaciji (Dhamma-sangani) tih elemenata ima
89. U kasnijim mahayana školama njihov se broj povećao. Osnovna je teškoća
za zapadne interpretatore okolnost, da se svi ti elementi prvobitno dijele
na karmički pozitivne, negativne i neutralne. Analiza pojavnosti provodi
se isključivo u cilju redukcije i neutralizacije složenih tvorevina svijesti.
Filozofsku važnost struktura, koje se tom analizom izvađaju u spoznaji,
možemo pravilno ocijeniti jedino onda, kad u naporima moderne filozofije,
koji su nam principijalno lakše pristupačni, nađemo uporište u djelomično
srodnim metodama.
Nauka o elementima zbilje ima neke svoje specifične indijske i budističke
pretpostavke koje su zajedničke realističkim i idealističkim školama.
Prema tim općim pretpostavkama, spajanje elemenata u skupine trenutačno
je pojava. U odnosu prema pojavnim "vrtlozima", koje njihovo
vječno kretanje izaziva u svijetu, ti elementi predstavljaju zbiljsku
podlogu. Karman je zakon njihova trenutačnog spajanja i razdvajanja, zakon
pojavnog formiranja. Karmički je lanac lanac pojavnih trenutaka. Sa stanovišta
zbilje (yatha-bhuta) svaka je egzistencija trenutačna.
Buddhina teorija elemenata uključuje "četiri velika elementa",
zemlju, vodu, vatru i zrak, no i ona ih kao i upanišade promatra kao "hranu"
osjetne svijesti.
1.2.2.3. Samadhi (meditacija)
Svrha je meditacije "razvoj svijesti i mudrosti". Pod prvim
se izrazom ovdje "razumijeva sabranost", a pod drugim jasni
uvid (vipassana), kaže Buddhaghosa u uvodu "Visuddhi-magge".
U ovoj se dihotomiji svijesti (ćitta) i mudrosti (panna) ne radi o općim
i mnogoznačnim izrazima, kako bi se na prvi pogled moglo činiti, nego
o dva jasno određena niza kategorijalnih struktura, koje dominiraju ovim
područjem filozofije.
Sabranost je ishodišna točka po kojoj cijela ova nauka o meditaciji dobiva
ime samadhi. Svrha meditacije nije mistična ekstaza, već hladna analiza
stanja spoznajne svijesti koja nije usmerena ni prema kakvom predmetnom
zahvaćanju kao krajnjem cilju. Supstancijaliziran, cilj ove metode značio
bi "rashlađenje" i "utrnuće" svijesti. Gledano fenomenološki,
svrha je sabranosti svođenja pažnje na "jednu točku" (cittas`e–
kaggata), koja se interpretira i kao "točka nule u svijesti".
S obzirom na teoriju o trenutačnosti zbiljnih sklopova, čvrstoća povezanosti
zavisi od postojanosti uma u odnosu prema izdiferenciranosti elemenata.
To je osnova meditativnog stava.
2. Gjainizam
2.1. Povijesne osnove Mahavirine nauke
Nataputta Varddhamana, nazvan Gjina (Pobjednik), Mahavira
(Veliki Junak) i Tirthankara (Utemeljitelj puta, koji vodi oslobođenju),
spominje se često u Buddhinim govorima pod imenom Nataputta Nigantha (Nesputani)
prema starijem nazivu sekte, čiji je bio obnovitelj. Nauka, koju je tako
utemeljio, naziva je gjainizam ili Ginina nauka, a samoga Varddhamanu
obično zovu Mahavirom, slično kao što Gotamu nazivaju Buddhom.
Živio je u 6. a po nekima još i u 5. sr. pr. n. e. Osim što je bio iz
istog kraja kao i Buddha, iz Magadhe, današnjeg Bihara, i što je propovijedao
svoju nauku u isto vrijeme i na istim mjestima, Mahavira u svom životopisu
i u svojoj nauci ima mnogo dodirnih točaka s Buddhom.
Buddha je konačno napustio tradicionalne puteve i pošao, u odnosu prema
Askezi, "srednjim putem" isključivog povjerenja u snagu introspektivnog
pogleda i meditativne zadubljenosti. Mahavira je ostao vjeran asketskoj
tradiciji svoga vremena, razvio je moralne vrijednosti astetskog stava
prema izvanvanjskom svijetu do vrhunca, pa je na taj način ostvario snagu
koja je njegov pokret održala tisućljećima iako ne kao univerzalnu i brojnu
organizaciju, nego kao uzor nadkovječnog napora, da se postigne ideal
najvišeg dobra.
2.2. Teorijski stavovi
2.2.1. Spoznajna teorija i logika
"Nedostatku" budističkog kriticističkog stava (negiranja bitka),
kasniji gjainizam pokušao je doskočit svojom teorijom spoznajnog relativizma,
koja se nije zadovoljila samo time da ograniči apsolutnost bitka i njegovu
postojanost, nego također i negaciju te apsolutnosti i postojanosti. Osnovni
princip gjainske spoznajne teorije jest syad-vada ili nauka o relativnoj
vrijednosti znanja, koja razlikuje sedam vrsta sudova (sapta-bhangi).
Za gjainizam je osnovan princip, da je istina relativna prema našem stajalištu.
Gjainizam nikada nije negirao "opći karakter realnosti". Njegova
je svrha, u idealnom povijsnom smislu bila da spasi minimum relativiziranig
bitka, a ta minimalnost je uvijek svojstvena teorijama spoznajnog realizma.
2.2.2. Pluralistički pogled na svijet
Gjainizam je upućen na pluralistički pogled na svijet, svojom logikom
relativnog razbistravanja. Gjainski pojam materijanog atoma je u sličnom
smislu funkcionalan i neodređen po kvantitetu i kvalitetu. Gjiva (životni
ili duševni princip), je nosilac spoznajne osobnosti, ili svijesti (cetana),
a njen sjaj zasjenjuje opne materijanosti, koje su karmička tvorevina.
Pojam karmana objašnjava funkcionalnost materije i njenu spoznajnu neprozirnost.
Spoznajna sposobnost gjive je uvijek aktivna, a u toj se aktivnosti odraava
istodobno njena vlastita priroda i priroda objekta, kao što svijetlo očituje
sebe i druge predmete. Ovim se stavom gjainska nauka suprotstavlja skolastičkoj
teoriji nyaya, prema kojoj znanje razotkriva samo izvanjske odnose, a
ne i samo sebe. Gjainizam ostaje na stajalištu, da spoznaja ne djeluje
na promjenu spoznajnog predmeta. Realnost i njeno značenje ostaju nerazdvojivi,
a misao ključ realnosti. Prema tome nije moguće razlučiti ni supstancu
od kvalitete. I ovo je stajalište suprotno nauci nyaya i srodnih škola.
Uz takve pretpostavke gjainizam svodi svoju pluralističku teoriju na tezu
o dvije suptance: gjiva i agjiva (ono što nije gjiva). Tok kozmičkog zbivanja
(samsara) je proces začahurenosti duše (gjiva) u materiju (agjiva). Fizički
svijet sastavljen od atoma (anu), nikada neće nestati, a mijene u fizičkom
svijetu, posljedica su njihova spajanja i raspadanja. Suprotno nyaya školi,
gjainizam smatra da ne postoje razne vrste atoma, već da su elementi rezultati
međuatomskog zbivanja.
Sa gledišta gjive, egzistencija je posljedica zablude, a materija je karmički
proizvod. Na taj način se karman materijalizira, te postaje "karmičkim
tijelom" (karmana-šarira), a pojam materijlne supstance svijeta ponovno
relativizira u odnosu prema čistom bitku monade, koji je čista svijest.
Nauka o materijanosti karmana najznačajnija je za gjainizam.
Gjainska etika, suprotno budističkoj, postala je etika materijanih vrednota
praktične djelatnosti. Teorija o karmanu dobiva sada funkcju neke vrste
"prestabilizira- ne harmonije."
2.2.3. Problem duše
Iskustvo potvrđuje, da objektivni svijet postoji, ali hipoteza, da on
rađa znanje u nama, ostaje nedokazana. Znanje se javlje kao naše otkrivenje
samoga sebe. Naš vlastiti karman odstranjuje opne s našeg znanja, osjećaja
itd., tako da imamo baš onu vrstu znanja koju zaslužujemo imat.
Gunaratna, indijski povjesničar filozofije iz 14. stolječa, piše o gjainskoj
teoriji karmana ovako: "Utjecaj karmana znači doticaj dijelova karmičke
materije, prema određenoj vrsti karmana, s dušom, poput prašine, koja
se lijepi na tijelo namazano uljem. Budući da u svim dijelovima duše postoji
bezbroj karmičkih atoma, ona je njima tako potpuno prekrivena, da se u
određenom smislu s toga gledišta duša katkada promatra kao materijalno
tijelo, dok se nalazi unutar samsare." Iz ovoga se lako može razviti
shvaćanje o protežnosti duše, koja odgovara veličini tijela i dobiva odgovarajuće
organe.
Za gjainski je atomizam značajna i teorija nigoda. To su kondenzirane
skupine neizmjernog broja duševnih monada u infinitezimalnim proporcijama.
Čitav je svemir ispunjen nigodama, čija je životna energija privremeno
začahurena i očekuje karmički povod za daljnje djelovanje i razvitak.
Ova teorija životnog atomizma od osnovnog je značenja za gjansku etiku.
2.3. Etika
Gjainizam ne odobrava ubijanje živih bića ne samo u prehrani, nego ni
u piću, ni u disanju. U tu se svrhu poduzimaju posebne mjere asketskog
opreza.
Iz etičke perspektive, koja postaje osnovana, mijenja se u mnogočemu utisak
čitave intelektualne strukture spoznajnog sistema. Teorija o "može
biti", nema cilj da dokazuje relativnost istine, nego postaje jedan
od etičkih izraza ahimse. Etički interes za oslobođenje gjive iz rospstva
karmana mjerilo je vrijednosti znanja. Dajući osnovnu važnost neposrednom
aktivnom izrazu monade, gjaini moraju iz vrijednosnim razloga zastupati
stav o mnogostrukoj zbiljnosti (anekanta-vada). Zaključak ovoga jest,
da je nemoguće vezati se za jednu nepromjenjivu religiju u traženju oslobođenja,
koje je individualno.
U etičkoj "logici srca" ukorijenjen je gjainski stav, koji sa
stajališta "logike i uma" izgleda najproturječniji: stav da
postoje "duše" i njihovo individualno oslobođenje i mjesto njihova
oslobođenog prebivanja (nirvana), ali ne može postojati bog, stvoritelj
svijeta. Negacija boga izvire iz posrednog doživljaja osnovne vitalne
vrednote bola. Pretpostavka božanskog stvaraoca nemože ni za gjaine ni
za budiste, razjasniti ni nastanak ni prestanak bola.
3. Materijalizam
Materijalizam znači izjavu o duhovnoj nezavisnosti pojedinca i odbacivanje principa autoriteta. Problem materijalističke filozofije u Indiji malo je obrađivan, uglavnom zbog nedostatka originalnih tekstova i povijesnog kontinuiteta tradicije. Indijska je filozofija u osnovi monistička i intucionistička, te je materijalizam u sistematskom i povijesnom smislu, nužna alternativa religiozno opterećenom idealizmu.
3.1. Ontološki i perceptualistički materijalizam
U indijskom je materijalizmu bitno razlikovati ontološku od perceptualističke
nauke: a) Ontološki, osim čistog materijalizma, koji priznaje samo "četiri
velika elementa", na atomističkoj osnovi, prihvaća još i varijantu
koja se iz shvatljivih razloga pribižava brahmanskim teorijama psihološkog
materijalizma, u želji da im pruži jednostavnije tumačenje, pretpostavlja
i psihičku materiju, koju smatra nepostojanom kao i ostala četiri elementa.
b) Perceptualistički, kao nauka koja priznaje samo iskustvo tjelesnih
osjetila, u užem smislu, indijski je materijalizam mnogo manje izolirana
i specifična pojava, te spada u kategoriju sa skepticizmom i nihilizmom,
koji ne stoje na materijalističkoj ontološkoj osnovi, nego predstavljaju
razne međuoblike između krajnjeg materijalizma i onih relativnih i metodoloških
skeptičnih i nihilističkih tumačenja.
3.2. Nauka lokayata i ćarvaka
Loka znači prosječni, nerazboriti svijet. Lokayata znači, da oni, koji
se oko toga trude, ogledaju i bore, to čine iz zadovoljstva u diskusiji.
Prikaz lokayate sa materijalističkog gledišta: "Lokayata je jedina
nauka. Njen je autoritet samo osjetna ličnost. Elementi su zemlja, voda,
vatra i zrak. Bogatstvo i užitak, svrha su ljudskog života. Materija može
mislit. Nema drugoga svijeta, sve ovdje završava."
Lokayata kao nauka značila bi "osnovu nerazumnog svijeta". Materijalistička
filozofija razvijala se iz interesa za prirodne pojave i interesa za sofističku
logiku. Buddhaghosa govori o lokayati kao o sofistici. "Nyaya-sutra",
osnovno djelo skolasti- čke logike, definira termin vitanda kao logičku
diskusiju, koja se vodi radi kritike protivnikove teze, bez namjere da
se postavi protuteza i da se brani kao pošteno uvjerenje. Ona služi lažnim
analogijama, čija je svrha da smete protivnika i da ga dovede u proturječnost.
U tradicionalnim krugovima i školama, lokayata se, a ni nauka o sofistici
ili vještini uvjeravanja, nije gledala isključivo s ovako negativnih stajališta.
Pojam materijalizma, u najužoj vezi s etičkim hedonizmom, formuliran je
jasnije u izrazu ćarvaka. Tek se kasnije u nekim djelima, ćarvake ubrajaju
u pristaše nauke lokayata. Brihaspatiju kao utemeljitelju materijalističke
nauke pripisuju se tri sutre, čije su teme: nauka o realnosti (tattva),
o četiri elementa (zemlja, voda, zrak i vatra) i kritika teorija o svijesti
(ćaitanya).
3.3. Teorija kauzaliteta
Materijalistička logika (spoznajna logika), odlikuje se prvenstveno
perceptuali– zmom. Postoji samo ono, što se može zamijetiti pomoću pet
osjetila. Taj je smjer određen već u religioznim praosnovama mišljenja
autoriteta, koji se manje poziva na lični odnos sa svijetom stvaralačkih
božanstava, a više na neposredno duhovno viđenje i na njegovu principijalnu
dostupnost.
Ovdje se vrši podjela na dvije materijalističke škole: radikalna dhurta
(nazvana tako od protivnika po "zlonamjernom lukavstvu") i umjerena
sušikšita ("kultivirana"). Dhurta odbacuje razlikovanje uzroka
u realnom smislu (causa) i dovoljnog razloga u smislu logičke nužde (ratio),
razlikovanje induktivne i deduktivne metode, dok sušikšita to ne čini,
već samo ograničava važenje induktivnog zaključivanja.
3.4. Teorija svijesti
Problem kategorija i problem svijesti, dolaze u središte rasprave pri
razradi sistema kojeg možemo nazvati indijskim kartezijanizmom, u 10.
i 11. stoljeću, kod Yamune i njegova nastavljača Ramanugje, najznačajnijih
indijskih mislilaca poslije Šankare. Klasični problem univerzalnog atmana
ovi su mislioci prvi zaoštrili u problem mam-atmana ili "moga samosvojstva",
i time su cijeli problem spoznaje i bitka reducirali na jednu točku, koja
odgovara Descartesovu "Ego cogito" (aham anu-bhavami – "ja
spoznajem").
Iz činjenice da spoznaja nastaje u slijedu postepenosti, a ne u obliku
istovremenosti sveopćeg znanja, Yamuna zaključuje, da se organ mišljenja
(manas) ne može poistovijetiti sa atmanom kao subjektom spoznaje. Razliku
između svoje filozofije i materijalista Yamuna svodi na to, da materijalisti
nazivaju manas ono, što on naziva atman, drugim riječima, da ne razlikuju
ego i cogito.
Yamuna zalazi u antičku diskusiju teza. Zadovoljava se introspektivnom
evidencijom o jedinstvenosti i nezavisnosti samosvijesti od bilo kakvih
fizičkih ili mentalnih nizova. Sve što bi kompliciralo tu iskonsku evidenciju
o "Ego cogito", odbacuje kao proizvoljnu ontološku hipotezu.
Prema Yamuni, svijest je jedina samoočita i nezavisna od stranih kategorija
u neposrednoj datosti. Budući da budisti nisu priznavali postojani princip
individualiteta atman, razlikovali su se od materijalista uglavnom po
tvrdnji, da su nizovi svijesti beskonačno kontinuirani kao i svi drugi
egzistencijalni nizovi, usprkos neprestanom mijenjanju stanja i kvaliteta.
RAZVOJ SKOLASTIČKIH SISTEMA, KOJI POČINJE U POSLJEDNJIM STOLJEĆIMA PRIJE
NAŠE ERE, A TRAJE DO MODERNOG DOBA
1. Bhagavad – Gita
1.1. Povijesni razvoj dviju osnovnih ideja samkhya i yoga
Dvije se nastarije škole razvijaju tokom vjekova u dva filozofska sistema,
čiji je paralelizam određen podjelom ovih dviju tema: klasifikaciju ili
"pobrojavanje" elemenata bitka i bivanja preuzima samkhya, koja
po tom zadatku dobiva ime; "povezivanje" preuzima youga (riječ
označava vezu). U klasičnom obliku samkhya je dualistički sistem dok se
yoga pod utjecajem novijih popularnih kultova u doba Gite pretvorila u
monoteizam.
Utemeljiteljem samkhye smatra se drevni mudrac Kapila. Povijesno je važno
koliko je samkhya mogla utjecati na budizam u njegovu nastanku. Filozofski
je problem Gite najveći moralni problem čovječanstva, problem čovjeka
u prvom borbenom zamahu.
1.1.1. Katha – upanišad
U Katha upanišadi nalazi se jedna od najranijih formulacija spoznajnog problema na način svojstven samkhyi i yogi. Tu se odnos duše, tijela i izvanvanjskog svijeta prikazuje slikom kola: Putnik je u kolima života atman u individualnom obličju, kolima upravlja um buddhi, kao uzda mu služi razum manas, osjetila su konji, koje on obuzdava, a svijet je cesta po kojoj vozi. Na taj su način osjetila "upregnuta" yukta umom. Tu je sadržano važno gledište da atman nije u sprezi života, nego njegov organ manas.
1.1.2. Švetašvatra – upanišad
Tu se nalazi odgovarajući princip, da brahman i atman ne mogu biti neposredni uzrok zbivanja. Stvaralac se nalazi između njega i nas. Prema nauci yoge, to Išvara iz toga vremena. Ova upanišada se karakterizira kao pokušaj usporedan sa Bhagavad-Gitom, uz razliku, da je vrhovno božanstvo ovdje Šiva, dok je u Giti Krišna.
1.1.3. Maitri – upanišad
Maitri ili Maitrayaniya upanišad smatra se mlađom od prethodnih po tragovima budističkih utjecaja i po tome, što pokazuje daljnji razvoj pojmova samkhya–yoge. Ovdje se jasnije nego ranije ocrtava važni problem odnosa duha i materije.
1.2. Dramatska radnja u Giti
1.2.1. Svadharma
Najviše dobro vedantinske metafizike jest: apsolutni bitak, apsolutna svijest i apsolutna dobrobit. Etički ideal u tom okviru spada u ostvarenje sadhane ili discipline praktičnog uma, čija funkcija nije isključivo etička, nego služi metafizičko–religioznom oslobođenju. Dužnost koja se izvršava u tu svrhu nema samo moralni smisao, a dobrim se dijelom može shvatiti kao formalno sredstvo.
1.2.2. Niškamakarma
Stajalište yoge može se objasniti samo preko druge strane svog dijalektičkog jaza: Djelatnost je vrijedna samo toliko, koliko vodi do postignuća ideala napuštanja svog vlastitog kauzalnog kruga. Do pitanja o pravom smislu djelovanja dolazimo tek posredno, od pitanja o pravom smislu nedjelovanja. Nedjelovanje ne može biti ljenčarenje ni pasivnost. Yoga je napor i "izgaranje". "Ne djelovati" u etičkom smislu znači djelovati "bez nade u nagradu". Zato je "djelo neizmjerno niže od spoznaje", zato je "yoga nezainteresiranost".
1.2.3. Ramanugja
Ramanugya (11. st.), predstavlja drugu veliku struju vedantinske filozofije, umjereni ili teistički monizam, konzervativniji i bliži općim crtama moralne nauke u Giti. Rammanugja kaže, da je put djelatnosti bolji od puta znanja (karma-yoga bolja je od gjana-yoge).
1.2.4. Madhva
Madhva (13. st.) u svojoj "Gita-bhašya" zastupa stajalište
višnuitskog monoteizma, dualizma i bhakti – yoge, ili religije ljubavi
prema bogu, koja prevladava u hinduizmu toga vremena. Njegov je komentar
karakterističan zbog opširnog pobijanja Šankarinog stajališta, osobito
njegove nauke o mayi.
U duhu osnovnih struja, a također i stajališta religije, koja okrutnog
boga Šivu smatra vrhovnim božanstvom, pisani su neprekidno novi komentari
Gite. Ti su komentari velik dio književnog stvaranja u Indiji do kraja
"srednjeg vijeka", koji završava zamiranjem i zakočenjem dogmatskih
ideja u 17. stoljeću.
ZAKLJUČAK
Posebnost istočnjačkog načina izražavanja i razmišljanja u odnosu na
zapadnjačko rezultira time da u istočnoj filozofiji nikada nije došlo
do definitivne razdiobe između "fizičkog" i "duhovnog",
"stvarnog" i "misaonog", onoga što se opaža u svijetu
i onoga o čemu se govori u jeziku, niti "vanjskog" i "unutarnjeg",
pa shodno tome ne dolazi ni do diobe "filozofije" i "religije".
Istok sve promatra kao cjelinu, a Zapad kao ekstreme. Istok je poetičan,
Zapad analitičan. Za Zapad su bitni ciljevi, za Istok put.
LITERATURA:
1. Veljačić, Č. (1979). Filozofija istočnih naroda, I. knjiga, Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski Radovi