Iako tema skolasticizma datira iz srednjeg vijeka, poznatijeg kao mračno doba, ona je i dalje vrlo bitna kada se gleda kroz povijesni razvoj, kako filozofije tako i čovječanstva. Da bi se u današnjem vremenu, čovječanstvo moglo naći na ovom stupnju, zaslužan je i skolasticizam tj. razvoj načina obrazovanja svećenika koji su bili nositelji obrazovanja kroz teška vremena koje je čovječanstvo moralo proći. Propitivanjem crkvenih dogmi, te razrađivanjem istih, razvijalo se znanstveno istraživanje kojim se jedino moglo doći do novih saznanja. Iako nije uvijek bilo lako misliti na drukčiji način, predstavnici skolasticizma nisu odstupali od svojih uvjerenja, sve dok su vjerovali u njih. Možda ta uvjerenja nisu uvijek bila ispravna, ali su barem dala ljudima ideju da razmišljaju, da se obrazuju i da se ostvare kao nešto više od umnih životinja – kao znanstvenici.

1. GLAVNI POJMOVI SKOLASTIČKE FILOZOFIJE

Skolastička se filozofija javlja u srednjem vijeku, te dugi niz stoljeća ostaje aktualna. U ovom će poglavlju seminarskog rada biti riječi o samoj definiciji ovog filozofskog pravca, osnovnim značajkama, pravcima unutar te nauke, korijenima te njegovim izvorima.
Skolastika (od lat. scholasticus = školski), uobičajeni izraz za filozofsko-teološku misao srednjeg vijeka, koja je povezana osobito uz škole u kojima je prevladavala teologija s pretežnim utjecajem prvo Platonove filozofije, a potom Aristotelove filozofije. Izraz scholasticus označavao je i učitelja i učenika u srednjovjekovnim školama. Glavni predstavnici skolastike (Eriugena, Albert Veliki, Toma Akvinski, Duns Scot, William Occam, Suarez) primjenjivali su znanstvenu metodu u studiju objave, potvrđujući tako teologiju kao znanost.
Naziv skolastičar (doctors scholastici) bio je primjenjen na sve koji su se bavili teologijom i naukom. U smislu općeg obrazovanja tu su se pretpostavljali trivium i kvadrivium. U trivium pripadaju ove discipline: gramatika, dijalektika, retorika, a u kvadrivium: aritmetika, geometrija, astronomija i muzika. Termin sholastikos može se dokazati kod Aristotela. Do srednjeg vijeka taj je termin došao posredstvom rimske antike. U osnovi je tu pojam shole – što je značilo slobodno vrijeme za bavljenje naukom i teorijom, a to je kod Aristotela uopće pretpostavka za bavljenje filozofijom. Termin sholastikos označuje onoga koji svoje vrijeme upotrebljava za nauku.
Da bi se shvatilo zašto je došlo do toga da se filozofija tako tijesno povezala s crkvom , valja razumijeti da su pape mogle sebi osigurati vladajući položaj na Zapadu, zbog političke praznine do koje je došlo padom carskog Rima. Istočni su patrijarsi vise bili ograničeni postojanjem carske vlasti, nikad nisu bili skolni težnjama rimskih biskupa i na kraju su istočne crkve otišle svojim vlastitim putevima. Osim toga, barbarski utjecaj osvajačkih plemena na Zapadu unazadio je opći stupanj pismenosti, koji je u rimsko vrijeme prevladavao u Europi. Svećenici, koji su sačuvali ostatke preživjelog učenja, na taj su način postali privilegirana skupina koja je mogla čitati i pisati. Kad je nakon nekoliko stoljeća borbe Europa uplovila u sređenije razdoblje, svećenici su bili oni koji su osnivali i vodili škole. Skolastička je filozofija ostala bez premca do renesanse.
Knjižnice crkvenih redova, a zatim i knjižnice i arhivi svjetovnih ustanova, pridonijele su ne samo otvaranju škola i unaprijeđenju nastave i naobrazbe, već su sakupile toliko rukopisno i knjiško gradivo koje se moglo proučavati, prepisivati i komentirati sve što je u znanstvenom pogledu bilo sačuvano. Proučavanje, prepisivanjem i komentiranjem sakupljene znanosti razvila se na području nekadašnjeg Zapadnog Rimskog Carstva srednjovjekovna znanost, uglavnom na osnovi antičke kulture i znanosti koja je bila dopunjena mnogim kasnijim utjecajem sa Istoka. Sveopći, univerzalni jezik je bio i ostao latinski. Čitala su se klasična grčka djela na latinskom jeziku i na latinskom prijevodu. Sva ta znanost i ta naobrazba temeljile su se na skolastici , tj. na školskoj nauci koja pripada najosebujnijim tvorevinama srednjovjekovnog duha u njegovom naponu. Ona nastoji pomoću klasičnih filozofijskih zasada i svega onoga što je iz tih zasada tokom stoljeća izvedeno, dokazati istinu kršćanstva, služeći se pritom dijalektikom i silogistikom. Skolastika se tako odnosi prema svim naukama i svekolikom znanju, u filozofiji, bogosloviji, pravu i liječništvu. Raznoslikost u shvaćanju nekog filozofskog, bogoslovskog, pravnog ili liječilišnog pitanja nastojalo se ukloniti disputacijama ili učenim raspravama, usmenim ili pismenim znanstvenim disertacijama, pozivajući se na priznate autoritete.
Nakon definiranja samog pojma skolasticizma, valja utvrditi osnovne značajke tog filozofskog pravca, a o tome će biti riječi u daljnjem tekstu.

1.1. Osnovne značajke skolasticizma

Metoda skolastičke teologije u srednjem vijeku u biti je pravac koji je oblikovan već u doba patristike, tj. primat teologije i vjerovanja. Stoga je bilo važno da se u teološkom duhu sređuje i povezuje sav sadržaj mišljenja, i stari i novi. Odatle je nastala potreba oblikovanja sistema, i to je bit srednjovjekovnog mišljenja, i teološkog i filozofskog.
Najviši cilj naučnoga rada bio je sistematizacija danog sadržaja. Prema tome cilju trebalo je odabrati metode. Cijela građa mogla je biti oblikovana u cjelinu primjenom definicije, klasificiranjem, dokazivanjem u obliku silogizma ili dedukcijom iz aksioma i definicija. Ukratko, primjenjivala se deduktivna logika. Aristotelovska – boetijevska logika sadržavala je u tom pogledu sve upute. Prijevodom Euklidovih elemenata dobiven je bolji uvid u primjenu deduktivne logike na pojedine discipline. Dedukcija je bila osnovna logička metoda. Može se općenito reći – bila je to epoha dedukcije.
M. Grabmann vidi bit skolastičke metode u Anselmovoj tezi: Credo ut intelligam, fides quarens intellectum (Spajanje vjere i razuma). Grabmann daje ovu definiciju skolastičke metode: “Skolastička metoda hoće da primjenom uma, filozofije, na istine otkrivenja dobije najvećma moguć uvid u sadržaj vjerovanja, da bi time natprirodnu istinu približila ljudskom duhu koji misli i da bi omogućila sistematski, organski povezan prikaz istine o spasenju, te da bi mogla riješiti prigovore koji se stavljaju sadržaju otkrivenja s gledišta uma”.
Time bi se omogućio bolji uvid u dogme. U katoličkom shvaćanju dogma je istina koja je otkrivena na natprirodan način. M. Grabmann smatra Anselma ocem skolastike. Kao što je Grgur VII. uredio odnose između države i Crkve, tako je i Anselm oštro formulirao odnose između vjerovanja i znanja. Dva pokretačka faktora skolastike bila su: auctoritatis i ratio . Anselm je autoritet stavio u prvi odnos i time pokazao siguran put prema skolastičkoj spekulaciji.
Anselm nastavlja na Augustina koji je problem ovako formulirao: “Intellige, ut credas, crede, ut intelligas” , a kod Anselma problem metode glasi: Credo, ut intelligam .
Grabmann ističe da je bez primjene filozofije nemoguć dublji uvid u kršćanstvo Sv. Pisma, ali kršćanstvo ne može praviti savez sa svakom filozofijom, već samo s onom koja u sebi ima “potential oboedientalis” i tako stupa u službu kršćanstva. To ne mogu biti subjektivistički sistemi, koji ugrožavaju objektivitet sadržaja i otkrivenja.
Grabmann smatra da kršćanstvo nije pretrpjelo nikakve sadržajne promjene, iako se koristilo filozofijom, pa stoga hvali Überwega, koji je također tvrdio da je kršćanstvo ostalo kod svojeg učenja i pored helenističkog utjecaja.
Srednjovjekovna nauka je bila isključivo školska nauka, tj. vezana za škole i samostane. Izvan škola (predavaonica, dvoranama na univerzitetima, učionica u samostanima) nije bilo nikakvog teoretskog rada. Stoga je prva i osnovna forma proučavanja bila lectio, objašnjavanje ili komentiranje filozofskog ili teološkog teksta za potrebe školske pouke. Disputatio je oblik proširenja lekcija, a oblikovan je već u 10. stoljeću. Tu je primjenjivana metoda: Sic et non, kao metoda autoriteta. To je zasnovao Abelard, a do zaključnog sistema doveo Toma Akvinski. Postojala je i opširna literature komentara za filozofska i teološka djela (npr. komentari za Aristotela u 13. i 14. st.).
Disput (disputatio) bio je oblik praktične primjene silogističkih pravila u dokazivanju nekog spornog pitanja. Johannes Sarebirensis označuje Aristotelovu osmu knjigu Topike kao izvor pravila za vještinu disputiranja.
Postojale su : Disputationes ordinarie – svakih 14 dana, s problem su bili u vezi sa školskom nastavom, i Disputationes de quodlibet ili quodlibeticae, koje su izlazile izvan programa školskog rada, i moglo se o svemu i svačemu diskutirati. To se je održavalo dvaput godišnje, prije Božića i Uskrsa.
Priručnici Sententiae auctorum (teze autoriteta) bili su material od kojega je deduktivna logika gradila sistem; najprije u teologiji, a to se prenijelo na filozofiju. Neslaganje autoriteta zahtijevalo je stvaranje vlastitog stajališta. Takav način rada nazivao se i metodom slaganja (concordantia catholica) ili pomirenje protivrječnosti. Time se cjelokupna građa sređivala u obuhvatni system, koji se nazivao Summa, čime se nije mislilo na prikupljanje svih mogućih znanja, već prema pravilima logike rasčlanjen sistem, koji je obuhvaćao: teologiju i metafiziku, matematiku, fiziku i psihologiju, gramatiku, logiku, retoriku, etiku, ekonomiku i politiku, što bi po predmetu odgovaralo području Aristotelovog sistema dopunjen Organonom (tj. logičkim spisima).

1.2. Pravci u skolasticizmu

Skolastici se međusobno nisu slagali, tako su se razvila tri značajna učenja srednjovjekovne skolastike : Platonski realizam s formulom “opći pojmovi prije stvari”, aristotelovski realizam s formulom “opći pojmovi u stvari” i nominalizam s formulom “opći pojmovi poslije stvari”.
Tako je Platonski realizam , kao što i samo ime govori, podupirao Platonovu realističku ontologiju, koja pretpostavlja realnu opstojnost svijeta ideja. To je idealističko naučavanje po kojem opći pojmovi (ili univerzalije) realno postoje prije stvari (tj. prije stvaranja materija kao vječne ideje u Božjem umu ili kao ukroćene ideje u napem umu – v. Anselmo, Vilim od Champeauxa). Konačna stvarnost nije ono što vidimo (ono je privremeno i prolazno), već je to vječni svijet ideja (stvari koje vidimo odrazi su tih ideja). Stoga se stvarnost nastavlja s neba na zamlju. Pristalice tog shvaćanja nazvani su “realistima” jer su smatrali da ideje sačinjavaju “konačnu stvarnost”. Umjerenu varijantu tog realizma (konceptualizam) zastupali su Duns Skot i Abelard. Konceptualizam je učenje po kojem pojam nije uopćen i postoji samo u mišljenju (tj. u materijalnom umu).

Što se tiče aristotelovskog realizma , posljedice ponovnog otkrića bile su dalekosežne. Kršćanski su mislioci po prvi puta bili suočeni s potpuno racionalnim tumačenjem ljudskog iskustva i cijele spoznatljive stvarnosti. Aristotel je klasificirao sve znanje svoga doba koje mu je bilo dostupno, ali s potpuno racionalističkog stajališta. Svijet je vidio kao golem, sam po sebi jasan organizam. Prikazao je svemir koji se razvija: u njemu je sva materija, ali se ona stalno pokušava razviti do misli i inteligencije. Taj se proces odvija ciklički tako da svemir nije nikada ostvario svoj cilj. Materija i oblici su vječni. Ne postoji individualna besmrtnost odvojena od tijela. Dok je Platon pretpostavljao statičan svemir, Aristotel je pretpostavljao svemir u razvoju, koji se mogao razviti samo do određene granice. Ni Platon ni Aristotel nisu vjerovali u Boga kao osobu. Suočena s takvim žestokim napadom, koji je bio sličan napadu darvinizma u 19. st., Crkva je težila ka apsorbiranju i njegovom pomirenju s kršćanstvom. Zapravo, skolastici su u ranom i kasnom Srednjem vijeku bili najviše zaokupljeni načinom izmirenja s Aristotelom. Prvi skolastik (čovjek koji pokušava pomiriti vjeru i razum, posebno unutar Aristotelove logike) je bio Boetije (480. – 524.), koji je, živeći u doba kad je Rimsko Carstvo bilo na zalazu, bio posljednji zapadni učenjak prije 12. st. u potpunosti upoznat s grčkim tekstovima Aristotelovih filozofskih djela (studirao je u Ateni i Aleksandriji).

I muslimani su se morali izmiriti s Aristotelom i to još ranije nego zapadnjaci. Jedan od muslimanskih učenjaka bio je Al – Ghazali (1059. – 1111.), koji je prvi pokušao pomiriti vjeru i razum, no kasnije je uvidio da su filozofija i religija nespojive, pa je osudio Aristotelovu teoriju spoznaje. Drugi učenjak, Averroes (Ibn Ružd, 1126. – 1198.) predložio je dva pogleda na istinu: filozofija je jedna kategorija istine, a teologija druga. Obje su istinite. Iako djelo Petra Abelarda predstavlja jedan od prvih pokušaja da se to učini, dva najpoznatija zapadnjačka učenjaka koja su pokušala sintetizirati Aristotela i kršćansku misao bili su Albert Veliki i Toma Akvinski.
Nominalizam se pak definira kao skolastičko naučavanje u kojem nisu primarne opće ideje, već samo pojedinačne stavri. Opće ideje postoje samo poslije stavri kao imena koja su čisti jezični izrazi. Dakle, ideje su plod ljudskog, a ne božanskog uma. Problem univerzalija postavio je prvi Porfirije u svom komentaru Aristotelovih kategorija. Poslije je u skolastici glavni predstavnik nominalizma Roscelin (crkva ga je osudila 1092.). U 14. st nominalizam je obnovio William Occam. Prije nego što je Aristotel bio ponovno otkriven, svi su znanstvenici tumačili jedino Sveto pismo. Njihova su mišljenja zapisana i uspoređivana. Najbolji primjer te metode jesu Izreke Petra Lombarda, koje predstavljaju pokušaj da se material organizira i složi prema temama, kao što su Trojstvo, Stvaranje itd. Stavljen je veliki naglasak na prihvaćanje tradicije i autoriteta. Razumsko nagađanje svedeno je na najmanju moguću mjeru. Pristup je drugačiji i u 12. st kada se ponovno proučava Aristotel. Njegova su djela ponovno otkrivena posredstvom muslimana, španjolskih židova i stanovnika južne Italije. Abelard je prvi ta proučavanja popularizirao u Parizu, ali su bila ograničena na maleni broj Aristotelovih knjiga koje su mu bile dostupne. No u slijedećih stotinu godina, sva su djela postala dostupna zajedno s velikim brojem komentara na arapskom jeziku.

1.3. Korijeni skolasticizma

Pojam skolastika znači različite škole i učenja, kao što npr. grčka filozofija obuhvaća različita učenja grčkih filozofa.
Kršćanska se skolastička spekulacija odvijala unutar tradicije i pravovjerja što su ih ustanovili crkveni autoriteti. Prema skolastičarima, ne postoji neka istina koju bi trebalo tražiti, koja ne bi već bila dana; jer sve što je valjalo reći već je bilo predmetom božanske objave i sadržano je u Svetom pismu. Stari i Novi zavjet, neposredna riječ Božja, predstavljaju najveći među svim autoritetima; oni su dogma koja ne može biti predmetom diskusije a da se ne zapadne u grijeh ili herezu, a zadaća je srednjovjekovnog mislioca pokušati razjasniti ne uvijek očit smisao Pisma ili djela nekog auktora (renomiranog autora), uz pozivanje na spise drugih odabranih autora.
U jesen srednjeg vijeka na zalazu je bila i skolastika, zbog unutarnje krize određene samom njezinom prirodom, to jest zbog poimanja da je sve znanje zatvoren i već konačno dan sistem. Napretkom znanosti, rezultati skolastičke metode postajali su sve suptilniji i zamršeniji, a pribjegavanje znanju i mudrosti staroga vijeka razotkrivalo se u svoj svojoj problematičnosti. Prijevodi djela antičkih autora s arapskog i grčkog (12.-13. st.) stavljali su na raspolaganje sve veći broj ranije izostavljanih auktora, dok je napredak filologije otkrio da su mogi autori, naročito Platon i Aristotel, nepomirljivi kako između sebe tako i s kršćanskom doktrinom. Bilo je zaprepašćujuće, primjerice, otkriće da je Aristotel – konačno u većem opsegu dostupan u Averroesovom prijevodu – držao da je pojedinačna duša («forma» tijela) smrtna, što je antikršćanska, a možda i ateistička teza.
Općenito se može reći da skolastika ima religiozni karakter: to je religiozna filozofija. U oblikovanju složenog završenog sistema Toma Akvinski je kristijanizirao Aristotela i tako “Filozofa” unio u Crkvu. Arisotelov autoritet bio je velik i trajao je do 16. st. Johannes od Salisburyja naziva Aristotela philosophus kat eksohen , a Albert Veliki archi-doctor philosophie .

1.4. Izvori skolastičke nauke

Izvori za skolastiku jesu patristička literatura i filozofija . Srednji vijek nije poznavao sve spise starih filozofa. Od Aristotela poznavali su logičke spise, i to Kategorije i Peri hermeneias (oboje u Boetijevu latinskom prijevodu). U Boetijevu prijevodu bio je poznat i Porfirijev Uvod u Arisotelove kategorije (Isagoge), zatim su tu Boetijevi komentari i spisi iz logike.
Interesantno je da od Aristotelovih spisa nisu znali za obje analitike, za Topiku i Pobijanje sofista. Te spise upoznao je Srednji vijek tek 1128. godine, u prijevodu Jakova iz Venecije, koji je dobro znao grčki.
Dio logike koji je bio poznat tek u 12. st. nazvan je Nova Logica, a ranije poznati dio imao je naziv Vetus Logica.
Matematsko – astronomska i prirodnonaučna znanja crpio je Srednji vijek iz Boetijevih rasprava O aritmetici, O muzici ii z njegova prijevoda Euklidovih elemenata. Aristotelove prirodnonaučne spise upoznavali su iz prijevoda s grčkog (Sicilija) i sa arapskog (u Španjolskoj).
Monah Constatinus Africanus (koji je živio oko god. 1050.) putovao ja na Orijent, a naposlijetku se smjestio u manastir Montecassino gdje je preveo medicinske spise Galena, Hipokrata i židovskog liječnika Isaaka Israelija. Oko 1100. godine Adelard iz Batha (engleski skolastičar) preveo je Euklidove elemente sa arapskog na latinski.
Od Platona je rani Srednji vijek poznavao samo Timeja (u Ciceronovu prijevodu). U 12. stoljeću prevedeni su dijalozi Menon i Fedon. Glavni oslonci za srednjovjekovni platonizam odnosno neoplatonizam bili su Boetije i crkveni otac Augustin, a među Grcima Dionizije Aeropagita, Maximus Confessor, Nemesius i Gregor iz Nysse.
Važnu ulogu za srednjovjekovnu filozofiju imala su Ciceronova i Senekina djela. Ranom srednjem vijeku bio je poznat i Lukrecije Kar (De rerum natura). Od 12. st. postojao je latinski prijevod Pironove postavke od Seksta Empirika. No to djelo tada nije imalo veći utjecaj.
Od 12. ili 13. stoljeća postojao je prijevod Diogena Laertija, koji je uz Augustinovu knjigu (De civitate Dei, Osma knjiga) i Ciceronova djela omogućio upoznavanje antičke filozofije i povijesti filozofije.
Augustin je bio nosioc platonizma, odnosno neoplatonizma. On je dao srednjem vijeku platonizirajuće učenje o spoznaji i Bogu. Iz njegova djela De civitate Dei uzimao je srednji vijek, sve do upoznavanja Aristotelove Politike (u 13. st.), njegovu filozofiju države i povijesti, kao značajan izvor za tu tematiku.
Boetije je bio nosilac aristotelizma . On je do 12. st. bio učitelj Aristotelove logike, metodike i ontologije. Boetijevo oblikovanje latinske filozofske terminologje bilo je značajno ne samo za srednji vijek već i za daljnju filozofiju.
Na sadržaj učenja i školski rad u skolastici utjecala je značajno grčka patristika. Postojao je latinski prijevod Origenovog glavnog djela: Peri arhon. To je preveo Rufin. Osim toga, Rufin je preveo neke govore Basilija i Gregora iz Nazijanza. Bila su prvedenai neka djela Ivana Zlatoustog.
Na srednji je vijek i na kasnija stoljeća imao velik utjecaj Grk, otac mistike, Dionizije Areopagita. Njegove spise preveo je na latinski Scotus Eriugena na poticaj Karla Ćelavog. Eriugena je preveo komentare Maximusa Confessora i raspravu De hominis opificio od Gregora iz Nysse.
Sredinom 11. st. preveden je Nemesijev spis Peri fyseos anthropou . Nemesijeva psihologija bila je u srednjem vijeku često citirana pod imenom Gregora iz Nysse. Godine 1151. preveo je Johannes Burgundio komentar Ivana Zlatoustog za Matejevo evanđelje, zatim Homiliju za Ivanovo evanđelje i dio njegove Homilije za Genesis (Mojsijeva knjiga stvaranja). On je preveo i Nemesija.
Godine 1151. preveden je treći dio Pege gnoseos (Izvor spoznaje) Ivana Damaskog (Johannes Damascenus) pod naslovom De fide orthodoxa . Time se skolastika opširno upoznala s grčkom patristikom. Ivan Damaski utjecao je na kasnija stoljeća svojom veoma uspjelom sistematikom. Bio je veliki sistematičar grčke crkve. On je filozofiju upotrijebio u službi teologije. Djela Ivana Damaskog bila su podrška aristotelizmu u 12. st.
Nakon razrade osnovnih pojmova skolastičke filozofije, u nastavku slijedi više o razdobljima skolasticizma te glavnim nosiocima te nauke.

2. RAZDOBLJA SKOLASTIČKE NAUKE

Osim značajnih pojmova koji su potrebni da bi se filozofski pravac kao što je skolastika shvatio, za razumijevanje je potrebno istražiti i glavne nosioce tog pravca.

U latinskom Zapadu je teologija i općenito naucavanje u Srednjem vijeku prolazilo kroz više stadija. Razdoblje od 476. do 1000. g. se naziva Mracno doba. Zapadna polovina Rimskog Carstva pocela se raspadati prije barbarske invazije krajem 4. st, a u 410. g. je sam grad Rim bio opsjednut. 476. g. zadnji zapadni imperator (car) bio je svrgnut od gotskog kralja i Zapadno carstvo prestaje egzistirati. Zapad su poceli napadati: s juga Muslimani u Španjolsku, sa sjevera Skandinavci. Za vrijeme ovih bura, jedino izucavanje koje se održalo, bilo je u samostanima.
Jedino znanje filozofije koje su ljudi dobili, potjecalo je od Boetija . Došlo je do kratke renesanse za vrijeme Karla Velikog, iz koje je izišao jedini izvorni mislilac mracnog doba, filozof-teolog, Ivan Škot Eriugena. No, ne za dugo. Poslije Karlovog carevanja, vikinški su pohodi nanijeli daljnje pogoršanje. Teologija tog doba je bila ogranicena na samostane, a znanje je bilo svedeno na religiozno izgrađivanje i štovanje. U 11. se stoljeću probuđuje monaštvo, ali papinstvo sprovodi novu reformu čisteći crkvu od korupcije. Tom se prilikom budi ucenje. Teolog se suocava s pitanjem odnosa vjere (teologija) i razuma (filozofija). To dovodi do skolasticizma, a teologija se počinje studirati van samostana. Pristupa se ispitivanju logike i spekulacije i raspravi; za teologa je bilo važnije biti izucen filozof nego Božji covjek. Razum se koristio (npr. kod Anselma) da bi obranio vjeru. Petar Abelard je išao cak i dalje primjenjujući filozofske metode u teologiji. Zbog toga ga je Bernard iz Clairveauxa koji je zastupao stariju, samostansku teologiju, ukorio. Ali je Abélardove metode slijedio Petar Lombardo, koji je uživao Bernardovu podršku.
U 13. st. teologija je ušla u novu i opasniju etapu. Filozofija se pojavila ne samo kao oruđe teologije, već kao suparnicki sustav mišljenja. Bilo je to onda kada su Aristotelova djela prevedena na latinski jezik. Suocen s ovim izazovom, Akvinski izvodi sintezu, dok su neki pokušali ocuvati stariji platonisticki svjetonazor (npr. Bonaventura).
U 14. i 15. st. zabilježen je porast skepticizma o mogućnosti sklada teologije i filozofije. Ovaj proces je zapoceo Williamom Occamom. Filozofija i teologija su pošle svaka svojim putem. Prirodna teologija je bila zamijenjena golom vjerom u Božje otkrivenje, tj. nije ju se pokušavalo podržati razumom. Prakticna je duhovnost postala još misticnijom (usp. Toma Kempis), produžena platonskom linijom.

Da bi se lakše i sistematičnije mogao promatrati razvoj skolasticizma, navest će se vremenska razdoblja tj. etape razvoja navedenog filozofskog pravca :
a) Rana skolastika (oko 800. – 1200./1250.) – postavlja se problem univerzalija, proučavaju se Aristotelovi logički spisi, uobličuje se skolastička metoda;
b) Zrela skolastika (oko 1200./1250. – 1350./1400.) – proučavaju se i ostali Aristotelovi spisi, polemizira se s arapskom i židovskom filozofijom, vjerske istine nastoje se pomiriti s filozofijom, točnije kršćanska tradicija s Aristotelovim naslijeđem; te
c) Kasna skolastika (oko 1350./1400. – 1500.) – ovo je razdoblje razračunavanja s okamizmom; obilježio ga je razdor između mističnog iskustva i skolastičkog nauka.

Nakon ovog preglednog prikaza razdoblja skolasticizma kroz stoljeća, slijedi pobliže upoznavanje s glavnim predstavnicima.

2.1. Rana skolastika

Razdoblje rane skolastike obilježio je Joannes Scotus Eriugena , neoplatonski filozof, rođen u Irskoj, koja je tada pripadala kao Scottia Maior Škotskoj. Scottia je bilo ime za Irsku i Škotsku.
Eriugena je spojio kršćansko vjerovanje i neoplatonsku filozofiju, pri čemu Biblija nije jedini autoritet. Te je misli iznio u djelu Peri fiseos merismu id est de divisione Naturae, libri quinque, koje je bilo odbačeno i osuđeno 1050., zatim 1210., i na kraju osuđeno na spaljivanje 1225. godine po naređenju pape Honoriusa III. Ista knjiga stavljena je na Index librorum prohibitorum 1684. Eriugenino djelo Liber de Praedestinatione Dei (O božanskoj predestinaciji, 851. god.) bilo je povod za njegov sukob s papom, i djelo je bilo osuđeno 855. god., a Eriugena je proglašen heretikom.
U dogmatskom pogledu, Eriugena je zastupao pelagijanizam . To je učenje koje je zasnovao britanski monah Pelagije (5. st.) tvrdeći da je Adamov grijeh samo njegov individualni, is toga se svaki čovjek rađa bez tog (nasljednog) grijeha. Time je Pelagije negirao potrebu božje milosti, koju je zastupala Crkva. Pelagijanizam je bio osuđen na sveopćem Crkvenom saboru u Efesu 431. godine.
Eriugenino najvažnije djelo De divisione Naturae koje je napisao 867. U njemu je uzeo sadržaj Sv. Pisma kao predmet istraživanja i objašnjavao ga u duhu neoplatonizma i misticizma. Pisao je da u istraživanju problema treba poći od najopćenitijeg, a zaim preko općeg doći do posebnog. Taj je način prema njegovu mišljenju prikladan, jer otkriva cjelinu sadržaja. Eriugena kaže, da je zato počeo objašnjavati svijet od Boga i vječnosti. To je bila polazna točka, koja istodobno označuje cilj povratka svega, jer se prema njegovu mišljenju smisao sveg razvoja i kretanja sastoji u tome, da ništa ne ostane na svom nižem stupnju, nego da se povrati u više, prvobitno, iz kog je i postalo.
U istraživanju postanka svijeta i čovjeka može se ići dvojakim putem. Prvi je autoritet crkve i njenih teoretičara, a drugi je samostalno ljudsko mišljenje. Eriugena kaže da voli sve temeljito istraživati i ne boji se zaključaka pravoga uma. Ono, što je po prirodi prije, vrednije je od onog, što je kasnije nastalo. Razum je bio prije od autoriteta, pa je od njega i važniji. Slab je onaj autoritet, veli Eriugena, koji nije potkrijepljen razumom, a razumu jer se oslanja na svoje vlastite snage, nije potrebno odobravanje autoriteta. Time Eriugena ističe razliku između autoriteta religioznog uvjerenja i autoriteta misaonog istraživanja. Ako se razumskim putem dođe do nekog razultata, onda to nijedan autoritet ne može osporiti. Pravi autoritet nije ništa drugo nego istina pronađena razumom. Iz tog Eriugena zaključuje, da niti pravi autoritet proturiječi pravom razumu, niti pravi razum pravom autoritetu, jer oba, prema njegovu mišljenju imaju svoj izvor u Božjoj mudrosti.
Eriugena na sumnja u sadržaj dogma. On kaže, da je teologija prvi i najvažniji dio mudrosti, ali ipak sav njen sadržaj treba i razumski istražiti.

2.2. Zrela skolastika

Vodeći skolastički filozof Toma Akvinski (1225. – 1274.) još je za života slavljen kao doctor angelicus koji je skolastičku filozofiju doveo do njenog sadržajnog vrhunca (zato ga se uzima kao predstavnika zrele skolastike, op. au.). on potječe iz južne Italije, iz plemićke porodice. Stupio je mlad, 1244., u prosjački red dominikanaca (koji je bio tek osnovan). Podredio se siromaštvu kao evanđeoskom principu, pa je i na daleki put išao pješice (Napulj, Rim, Pariz).
Toma Akvinski proučavao je filozofiju za potrebe teologije . U njegovo je vrijeme bio aktualan zadatak pomiriti Aristotela s kršćanskim vjerovanjem, što je Toma izveo u svom teološko – kršćanskom sistemu. U tom pothvatu on je išao najprije od teološke pretpostavke, da je bog stvorio svijet, pa stoga ne može biti sumnje u postojanje svijeta. Dakle, Tomin realizam proizvod je teološkog uvjerenja. Na osnovu takva shvaćanja pristupio je Aristotelu i pomoću njegove filozofije objašnjavao svoje tvrdnje.
Sve postojeće sastoji se od materije i forme, ali ta odredba ne vrijedi za boga jer je materija ono, što je u mogućnosti, a bog je čisti akt (actus purus) i nema u sebi ništa potencijalnog. Stoga u njemu nema akcidencija i on je savršen. Kao takav, bog je samostalna forma, on sam sebe poznaje i u njemu je isto intelekt i sadržaj intelekta. To vlastito božje razumijevanje njegova je suština i bitak.
Aristotelov bog misli sama sebe i sa svijetom nema veze, ali, kod Tome, Bog spoznaje i ono što je izvan njega. Božja je spoznaja uzrok svega, što postoji (omnium entium), jer je Božji bitak njegova spoznaja.
Svijet se sastoji iz materije, koja je kao i kod Aristotela pasivna i ujedno čista potencija, tj. mogućnost za nešto, a forma je aktivna sila koja oblikuje materiju. No, za razliku od Aristotela, za Tomu materija nije vječna, nego je postala, pa stoga Toma ne prima ni Aristotelovo mišljenje da je svijet vječan. To su očiti primjeri kršćanskih korektura Aristotela.
Što se tiče njegove teorije spoznaje, prema Tomi Akvinskom sve što postoji, Božjeg je podrijetla i zbog toga ima drugačiji smisao nego što bi imalo da postoji samo za sebe. Ta ontološka pretpostavka nužno uključuje religiozno vrednovanje bitka, koji, već samim tim, što postoji od Boga, važi i kao istinit, tj. svojim sadržajem izražava u najvišem smislu svoj izvor.

Prema spoznajnoj teoriji Tome Akvinskog, postoje tri vrste znanja :
a) filozofija koja se temelji na podacima koji su scima dostupni preko osjetila (to je osnova prirodne teologije);
b) teologija koja se temelji na objavi i logičkom zaključivanju na osnovu objave;
c) Mistična spoznaja – prema shvaćanju Tome Akvinskog, do spoznaje se dolazi na različite načine:
• Na ovom svijetu – preko iskustva,
• Na drugom svijetu – putem mističnom iskustva. Na taj su način, što predstavlja izuzetak, apostoli došli do spoznaje koja im je omogućila pisanje Novog zavjeta.

Osim spoznajne teorije, važni doprinosi Tome Akvinskog se mogu sažeti na slijedeći način :
a) Postojanje Boga se može dokazati putem razuma;
b) Sve znanje o Bogu nam dolazi putem analogija;
c) On je doprinio prvom detaljnom izvještaju o pretvorbi (trassubstancija): prema njemu, pretvorba se događa u nutarnjoj biti (substancija), a ne u vanjskom izgledu koji je dostupan osjećajima;
d) Toma Akvinski je oslabio doktrinu izvornog grijeha. Prema njemu; Adam je izgubio prilikom pada samo sposobnost samosvladavanja, a ne svoju sposobnost mišljenja;
e) Izradio je doctrine o smrtnim i lakim grijesima, i o prenošenju zasluge.

Medjutim, Tomu Akvinskog u njegovom vremenu, nisu svi prihvatili. Neke njegove izjave je 1277. godine osudilo Pariško sveučilište. Duns Scott i William Occam osuđivali su ga zato što nije uvidio da su razum i objava često u protuslovlju. Kasnije su, međutim, na Tridentskom saboru (1543. – 1563.) katolički reformatori koristili njegova djela za izradu odluka. Godine 1879., papa je tomizam proglasio “zauvijek neospornim” .

2.3. Kasni skolasticizam

Iako neki izvori ponekad stavljaju Williama Occama u razdoblje zrele skolastike, u ovom će radu biti obrađen pod razdobljem kasne skolastike, jer su takve informacije nađene u više izvora koji se smatraju vjerodostojnima.
William Occam (1285. – 1349.) , značajan je kao obnavljač nominalizma, a u teologiji nastavlja Scotovo shvaćanje primate volje, iz čega slijedi i etički kriterij vrednovanja pojedinih zbivanja i djela.
Occam je rođen u Engleskoj. te je stupio u red franjevaca vrlo mlad. Vjerojatno je teologiju studirao u Oxfordu od 1309. – 1315. godine. Od 1315. do 1317. predavao je kao baccalareus biblicus (što odgovara današnjem zvanju docenta) Svetog pisma.
Zbog svog je učenja imao mnogo neprilika jer je smatrao da papa nije namjesnik Kristov. Tražio je da crkvom upravlja papisnki zbor i tvrdio je da je Krist jedina glava Crkve , iz čega je jasno da se sukobljavao s crkvenim velmožama koje se nisu slagale s tim idejama koje bi njih svrgle s visokih crkvenih funkcija. Političku zaštitu je dobio od bavarskog kralja Ludwiga kojeg je pozdravio riječima : “Tu me defendas gladio, ego te defendum calamo” (Ti mene brani mačem, ja ću tebe perom). Nakon njegove smrti, Occam je opet postao nezaštićen.
Occam je zbog svoje dijalektičke spretnosti dobio naziv doctor invincibilis (nepobjedivi učitelj), a kao obnavljač nominalizma imao je i počasni naziv doctor singularis ili inceptor venerabilis (vrlo časni začetnik). Svojom orjentacijom na nominalizam, Occam je značio duhovni preokret u razdoblju kasne skolastike (14. i 15. st.). izučavanjem konkretnog svijeta činjenica i predmeta Occamova škola postavila je temelj mehanici i astronomiji. Ono po čemu je Occam najviše poznat jest sintagma “Occamova oštrica” koja kaže ako postoje dva jednako dobra objašnjenja (teorije) jedne te iste pojave, vjerojatnije je da je istinita ona koja zahtjeva manje pretpostavki, tj . ona koja je jednostavnija.
Razmatrajući dalje život i djelo Williama Occama, dolazi se do njegove kritike velikog skolastičkog filozofa Tome Akvinskog. Tako je Occam oštro osuđivao Akvinskog zbog :
a) njegove filozofske dokaze o Božjem postojanju. Rekao je da se Bog može spoznati jedino vjerom, a ne razumom ili prosvjetljenjem te da je Božja volja iznad svega;
b) Tominog ponovnog tumačenja Aristotela, kako bi se uklopio u njegov sustav sinteza. U stvarnosti je i Aristotelovo učenje u osnovi ateističko pa se ne može izmiriti s biblijskim shvaćanjem. Radikalno je odstupio od ostalih mislilaca po tome što je odbijao pobijati Aristotela na osnovu platonizma. Krenuo je u potpuno novom pravcu tvrdeći da postoje samo individuumi – ne postoje univerzalije, čija je egzistencija neovisna o Bogu. Ne postoji nikakava apstraktna misao. Samo pojedinac može biti stvaran: ne postoje univerzalne ideje, jer ideja ne može postati van uma pojedinca.

On je dakle pionir zapadnog individualizma. To je zadalo smrtni udarac metafizici i uzrokovalo nered u intelektualnom svijetu kasnog Srednjeg vijeka. Occam je tvrdio da zadatak teologa nije dokazivanje razumljivosti kršćanskih doktrina, već istraživanje Biblije. Isto je tako smatrao da se svako ispravno znanje postiže empiristički – kroz osjećaje. Jedina realnost koja se može prepoznati su pojedinci, a oni se mogu poznavati jedino kroz iskustvo osjećaja. On je dakle preteča egzistencijalizma . Postojanje Boga ne može se dokazati – moguće je samo “otprilike argumentirati” . Boga ne možemo shvatiti razumski (Toma Akvinski), niti iluminacijom (Bonaventura), već samo vjerom. Njegovo učenje o Božjoj milosti i slobodnoj volji čovjeka imalo je utjecaja i u kasnijem Srednjem vijeku. Oživio je polu – pelagijanizam (koji je bio osuđen na Oranskom saboru 529. godine). Prema Occamu, nevjernik može zaslužiti milost čineći dobro svom svojom snagom. Ovo je učenje postalo poznatim kao “moderan put” (via moderna) u kojem je Luther bio odgojen. Kad su protestantski reformatori kasnije odbacili skolasticizam, oni su u stvari osudili polu – pelagijsku teoriju Occama, Biela i “modernog puta”, koja je tvrdila da je spasenje plod ljudske slobodne volje i zasluga, a ne plod božje slobodne milosti.

Ovime završava ovo poglavlje, ali i seminarski rad. Zaključak koji slijedi, nastojat će sintetizirati iznesene činjenice.

ZAKLJUČAK

Skolasticizam, iako kao filozofski pravac nastaje za vrijeme mračnog srednjeg vijeka, predstavlja veoma zanimljivu ideju – preispitivanje vjere u jednog Boga, u smislu kako se približiti Bogu, a da to nije isključivo vjerovanje u dogme. Iako su dogme ostale netaknute, dakle skolastici nisu dirali u nepobitne vjerske istine, njihova je vrijednost između ostalog i što su se brinuli za obrazovanje, kako svoje, tako i širih masa.
Svećeništvo je oduvijek bilo centar obrazovanja. Oni su bili ti koji su prepisivali knjige te ih tumačili na nedjeljnim propovijedima. No u doba skolasticizma, svećenici počinju prevoditi velikog Aristotela, shvaćajući koliko je važna njegova pisana ostavštvina, te ga pokušavajući kristijanizirati iako je bio ateist. To govori mnogo o činjenici koliko su cijenili Aristotela, ali i o tome koliko su htjeli da ga šira javnost prihvati i uči po njegovim zapisima.
Naravno da učenje skolastičara nije bilo bez ikakvih zamjerki – guranje antičkog filozofa u okvire srednjeg vijeka pomalo je nakaradno, ali unatoč tome, hvalevrijedno – prijevodi takvog obima uznapredovali su svijet.
Zato je uvijek zanimljivo ponovno istraživati skolasticizam, pogotovo ako je istraživač katolik, ako što je u ovom slučaju. U današnje vrijeme ne preferira se slijepo vjerovanje, već vjerovanje u višu silu koja nas pokreće, a pretpostavka je da svi na Zemlji slijede neku takvu ideju koja je opet sama po sebi plod sveke individue.
Zapravo je i potrebno ponovno razmatrati skolasticizam – filozofski pravac koji je, moglo bi se reći, spajao ugodno s korisnim – razmatrajući Aristotela i ostale antičke filozofe te prevodeći ih. Taj je posao bio velikog obima, ali i značaja za razvoj filozofije jer je s tom građom ipak više ljudi moglo doći u doticaj, makar samo oni obrazovani koji su znali latinski. Ali treba spomenuti i skolastičare, sve one koji su zaslužni za obrazovanje naroda, bar onog dijela koji je bio u mogućnosti učiti.
Evolucija filozofije traje i danas, ali filozofi iz daleke prošlosti i dalje ostaju aktualni i zanimljivi. Danas ih je zanimljivo promatrati, istraživati zašto su baš na taj način postavljali određene ideje života čovjeka, njegov odnos s božanskim i njegov položaj u svemiru. Upravo zato je bitno bavljenje filozofijom koja je odredila današnjeg čovjeka, jer da bi se shvatio čovjek danas, bitno je znati što ga je odredilo da bude takav.

LITERATURA

• Kušar, Stjepan. Srednjovjekovna filozofija. Zagreb: Školska knjiga, 1996.
• Bošnjak, Branko. Filozofija od Aristotela do renesanse. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1987.
• Povijest filozofije: Razvoj mišljenja u ideji cjeline. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1993.
• Bazala, Vladimir. Pregled povijesti znanosti: razvoj ljudske misli i obrazovanja. Zagreb: Školska knjiga, 1980.
• Povijest crkve. http://www.templari.hr/povijest20crkve/povijest%20crkve.pdf (accessed March 2, 2011).
• Povijest fizike. http://ahyco.hr.ffri/povijestfizike/rjecnik (accessed March 8, 2011).
• Russel, Bertrand. Mudrost Zapada. Split: Marjan tisak, 2005.

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE | FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠĆU | OPERATIVNI I STRATEGIJSKI MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITIČKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RAČUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA | SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD