| 
    Islam
       Islam 
        (arapski: الإسلام; latinično: al-'islām) 
        znači "predanost" (jednom Bogu, Allahu dž.š.) Etimološki, derivirano 
        je iz istog korijena kao i Salam, "mir" (čest pozdrav među muslimanima). 
        Riječ musliman je također povezana sa riječju Islam i znači "onaj 
        koji se predaje Bogu". 
        Islam je monoteistička objavljena religija,vjera u jednog Boga-Allaha 
        dž.š. utemeljena na posljednjoj Božijoj objavi Kur'anu a.š.. Islam datira 
        od prvog čovjeka na zemlji Adem a.s. koji je ujedno i prvi Božiji poslanik. 
        Svi Božiji poslanici su dostavljali i pozivali čovječanstvo u jednu te 
        istu vjeru, vjeru Islam. Konačna forma vjere Islam je dostavljena čovječanstvu 
        preko posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda a.s. kojem 
        je dostavljena posljednja Božija objava-Kur'an. 
        Muhammed a.s. je rođen u Mekki 12. rebiul-evvela 
        (20. April) 571. g. kao siroče, jer mu je otac Abdullah 
        umro dva mjeseca prije njegovog rođenja. Majka Amina mu je umrla 
        kada je imao šest godina, te brigu o njemu preuzima djed Abdul-Muttalib. 
        Poslije djedove smrti, a Muhammed a.s. je tada imao osam godina, brigu 
        o njemu preuzima amidža Ebu Talib. Kod amidže je ostao do svoje 
        25-te godine kada se ženi uglednom mekkanskom udovicom h. Hatidžom. 
        U braku sa h. Hatidžom Muhammed a.s. je imao šestoro djece : Kasim 
        i Abdullah (umrli kao novorođenčad), Zejneb, Rukajja, 
        Ummi Kulsum i Fatima (jedino je Fatima nadživjela Muhammed 
        a.s., umrla je šest mjeseci poslije njega). Muhammed a.s. je uživao određeni 
        ugled u Mekki, i prije poslanstva. Zbog svog ponašanja, pravednosti i 
        iskrenosti je dobio počasni naziv "El-Emin" (pouzdani, 
        povjerljivi, iskreni). U 40-toj godini života u noći Lejletul-Kadr mjeseca 
        Ramazana 610. g. primio je prvu Objavu, prvih pet ajeta sure Aleq. 
      "S imenom Allaha, Milostivog, Samilosnog 
      1. Uči, čitaj s imenom Gospodara tvoga 
        koji stvara, 
        2. Stvara čovjeka od aleqa!  
        3. Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj,  
        4. Koji poučava peru,  
        5. Koji čovjeka poučava onome što ne zna." 
      Ovih pet ajeta su ujedno bili i početak objavljivanja Kur'ana, 
        koje je trajalo 23 godine. U početku Muhammed a.s. je pozivao u Islam 
        tajno,one koji su mu bili u srodstvu ili poznanici, a sa javnim pozivanjem 
        u islam je počeo 613. g. Prvi muslimani bili su: h. Hatidža (supruga 
        Muhammed a.s.), h. Alija (amidžić), Ebu Bekr (Poslanikov 
        prijatelj) i Zejd ibn Haris ( oslobođeni rob). Pozivanje u Islam 
        je rezultiralo neprijateljstvom i progonima muslimana od strane mušrika 
        (mekanskih idolopoklonika) koji su islam doživljavali kao prijetnju njihovom 
        vjerovanju i društvenom poretku. Ovi progoni su imali za posljedicu da 
        su se 615. g. najugroženiji muslimani iselili u Abesiniju. Odgovor mušrika 
        na iseljavanje muslimana u Abesiniju bio je bojkot onih koji su ostali 
        u Mekki. Muslimani iz Mekke protjerani su u pustinju uz zabranu da im 
        se pomaže ili kontaktira s njima. Bojkot je trajao tri godine. U tom, 
        za muslimane veoma teškom periodu, umrle su dvije izuzetno važne osobe 
        u životu Muhammed a.s., njegova supruga h. Hatidža i amidža Ebu Talib, 
        koji je bio njegov zaštitnik iako nikada nije prešao na islam. Poslije 
        Mi'radža, noćnog putovanja u nepoznata nebeska prostranstva na viđenje 
        i razgovor sa Allahom dž. š. 620. g., Muhammed a.s. se okrenuo pozivanju 
        u islam ljudi izvan Mekke, koji su dolazili u Mekku zbog trgovine i hodočašća 
        Kabe. Poznato je da je u neposrednoj blizini Mekke na brežuljcima Akabe 
        održao tri sastanka sa stanovnicima Jesriba (Medine). Na trećem sastanku 
        stanovnici Jesriba su pozvali Muhammed a.s. i muslimane Mekke da se presele 
        k njima u Jesrib. Preseljenje Muhammed a.s. i muslimana iz Mekke u Jesrib 
        se naziva hidžra i desila se u septembru 622. g. Po dolasku u Jesrib, 
        grad mijenja naziv u Medinetul-nebijj grad Božijeg poslanika ili skraćeno 
        Medina. Poslije Hidžre formirana je islamska zajednica, država (teokratskog 
        društvenog uređenja u kojoj je Zakonodavac Allah dž.š. tj. Objava Kur'an, 
        a izvršna vlast Muhammed a.s.). Donešen je i Medinski ustav koji je imao 
        52 tačke. Ovim ustavom su regulisani odnosi između muslimana Mekke (muhadžira) 
        i muslimana Medine (ensarija-pomagača), kao i odnosi između muslimana 
        i jevreja u Medini. Neprijateljstvo mušrika Mekke prema muslimanima i 
        poslije Hidžre se nastavilo, što je imalo za posljedicu nekoliko vojnih 
        sukoba: 
        - 624. g. (2. g. po Hidžri) bitka na Bedru, bitka u kojoj 
        je malobrojna muslimanska vojska (313 muslimana) pobijedila tri puta brojniju 
        vojsku Mekke 
        (1000 mušrika). 
        - 625. g. bitka na Uhudu (3. g. po H.) muslimani su doživjeli 
        prvi poraz, zbog neposlušnosti Božijem poslaniku. Grupa strijelaca je 
        napustila svoj položaj i na taj način omogućila mušricima da napadnu muslimane 
        s leđa. U ovoj bitci poginuo je i h. Hamza, amidža Muhammed a.s.," 
        prvak šehida". 
        - 627. g. bitka Hendek (5. g. po H.) u kojoj su mušrici 
        sklopili savez sa jevrejima Medine da se zajedno suprotstave muslimanima. 
        Ovaj njihov pokušaj je spriječen od strane muslimana, te su mušrici nakon 
        neuspjelog opsjedanja Medine , vratili se u Mekku. 
        - 628. g. Hudejbijja (6. g. po H.) Muhammed a.s. i muslimani 
        su krenuli u Mekku s namjerom da obave hadždž, ali su ih u tome spriječile 
        Mekkelije na Hudejbijji. Tom prilikom je došlo do pregovora između muslimana 
        i mušrika, te potpisivanja sporazuma između ove dvije strane. Sporazum 
        je uključivao između ostalog i primirje između zaraćenih strana. 
        - 630. g. bitka "Feth" (osvajanje Mekke 8. 
        g. po H.) zbog kršenja primirja od strane mušrika, tj. mušrici su napali 
        jedno savezničko pleme muslimana i time prekršili odredbe sporazuma o 
        primirju. 
        Osim sukoba sa mušricima Mekke, Muhammed a.s. je nastojao proširiti, pozvati 
        u islam i druga plemena na Arapskom poluotoku i u susjedstvu. Slao je 
        svoje glasnike i izaslanike vladarima Bizantije, Perzije, Egipta, Jemena, 
        a u isto vrijeme je primao i delegacije arapskih plemena koje su dolazile 
        u Medinu da se upoznaju sa islamskim učenjem. Muhammed a.s. je iskoristio 
        period primirja da riješi probleme sa jevrejima koji su se poslije neuspjelog 
        savezništva sa mušricima (bitka Hendek) povukli iz Medine u tvrđavu, oazu 
        Hajber. U tom sukobu muslimani su pobijedili, ali je tom prilikom bio 
        pokušaj trovanja Muhammed a.s. od strane jedne jevrejke koja se htjela 
        osvetiti Božijem poslaniku zbog smrti članova svoje porodice. 
        - 631. g. (9. g. po H.) Muhammed a.s. je obavio hadždž, 
        tom prilikom je održao govor na Arefatu kada mu je objavljen i posljednji 
        kur'anski ajet: "...Danas su nevjernici izgubili svaku nadu da ćete 
        vi otpasti od svoje vjere, zato se ne bojte njih, već se bojte Mene. Sada 
        sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan 
        sam da vam islam bude vjera...." (El-Maideh: 3.) Ovaj hadždž je poznat 
        kao "Oprosni hadždž" jer ubrzo po povratku sa hadždža Muhammed 
        a.s. se razbolio i preselio na Ahiret u svojoj 63.-oj godini života, 632. 
        g. Ukopan je u sobi svoje supruge h. Aiše, u kojoj je i preselio na Ahiret, 
        a koja je danas u sklopu džamije Božijeg poslanika u Medini. 
      U toku svog života Muhammed a.s. je sklopio više brakova. Ovi brakovi 
        su sklapani uglavnom iz poštovanja prema osobama koje su dale doprinos 
        islamu ili zbog političkih razloga. Ovom prilikom želimo skrenuti pažnju 
        da je poligamija u to vrijeme bila uobičajena pojava, kao i činjenicu 
        da Muhammed a.s. nije bio u braku sa više od četiri žene u isto vrijeme, 
        jer islam ograničava poligamiju na četiri žene istovremeno. Supruge Božijeg 
        poslanika - Ummul-mu'minin (majke vjernika) su: 
        - H. Hatidža - prva supruga Muhammed a.s. sa kojom je živio u 
        monogamnom braku. Bila je udovica kada se njom oženio i starija od njega 
        15 godina. Prva je prešla na islam i rodila mu je šestoro djece. Umrla 
        je 619. g. 
        - H. Sevda udovica ashaba Sakrana, druga žena sa kojom se oženio 
        poslije smrti h.Hatidže. 
        - H. Aiša, djevojka, kćerka h.Ebu Bekra koji je prešao na islam 
        poslije h. Hatidže i veliki prijatelj Muhammed a.s. još iz rane mladosti. 
        - H. Hafsa, sestra h. Omera 40-tog muslimana, ostala udovica 
        poslije povratka iz Abesinije. 
        - H. Zejneba bint Huzejme, udovica, muž joj poginuo na Bedru. 
        Poznata kao ummul-mesakin (majka siromašnih) zbog svoje darežljivosti. 
        - H.Umm Seleme, udovica Ebu Seleme. 
        - H. Zejneb binti Džahš, bila udata za Zejda, Poslanikova usvojenog 
        sina. 
        - H. Džuvejrijja bint Haris, kćerka vođe plemena Benu Mustalik. 
        - H. Umm Habiba, kćerka Ebu Sufjana , udovica Ubejde (u Abesiniji 
        je prešao na kršćanstvo i tamo je i umro). Za Poslanika se vjenčala dok 
        je bila u Abesiniji, preko posrednika kralja Negusa. 
        - H. Safijja, jevrejka udovica Kinane, poslije udaje za Poslanika 
        prešla na islam. 
        - H. Mejmuna, udovica, Abbasova kći, posljednja Poslanikova žena. 
      Poslanik je imao i dvije robinje: Rejhana je bila zarobljena od jevrejskog 
        plemena Benu Kurejza i Marija koja je bila kršćanka, a Muhammed a.s. ju 
        je dobio kao poklon od Mukavkisa vladara Egipta. Marija je poslaniku rodila 
        sina Ibrahima koji je umro prije nego je napunio dvije godine. 
      Period Hilafeta
      Muhammed a.s. nije iza sebe ostavio nasljednika na čelu islamske države, 
        već su muslimani između sebe izabrali novog vođu-halifu. 
        Hulefai-rašidin (pravedni vladari) su: h. Ebu Bekr, 
        h. Omer, h. Osman i h. Alija. Izabrani su zbog svojih zasluga na 
        širenju, odbrani i čuvanju islamskog vjerovanja, a ujedno su svi bili 
        bliski ashabi (drugovi) Poslanika tokom poslanstva. U rukama kasnijih 
        halifa, iako je među njima bilo vrlo čestitih ljudi, uloga halife se svela 
        samo na političku vlast, iako ona sa sobom nosi prestiž vjerskih konotacija. 
        Pravedne halife vladale su kako slijedi: 
        - H. Ebu Bekr (632.-634. g.) je umro prirodnom smrću 
        i ukopan je pored Muhammed a.s.. Suprotstavio se plemenima koja su se 
        odmetnula od islama poslije smrti Poslanika, kao i osobama koje su se 
        proglasile poslanicima (lažni poslanici) poslije Muhammed a.s. Naredio 
        je pisarima Božije objave da pristupe kodifikaciji Kur'ana (sakupljanje 
        i zapisivanje Kur'ana u jednu zbirku-Mushaf). 
        - H. Omer ibn Hattab (634.-644. g.) je ubijen od strane 
        perzijskog roba Ebu Lu'lua, a ukopan je također pored Muhammed a.s. Zaslužan 
        je za daljnje širenje islamske države, osvojio je Siriju, Jeruzalem, Egipat, 
        Libiju i Irak, a na Kadisijji je porazio Perzijance. 
        Uredio je islamsku državu, administraciju, osnovao registar stanovništva 
        po kojem je predviđao nagrade, proporcionalno njihovim zaslugama i statusu. 
        - H. Osman ibn Affan (644.-656. g.) je ubijen od grupe 
        nezadovoljnih muslimana, a ukopan je na medinskom groblju Dženneti-Bekijja. 
        Poznat je kao Zun-nurejn (Vlasnik dva svjetla), jer je u različitim vremenskim 
        periodima bio oženjen dvjema Poslanikovim kćerkama, Rukajjom i Ummi Kulsum. 
        - H. Alija ibn Ebi Talib (656.-661.g.)je ubijen od strane 
        haridžije po imenu Ibn Muldžem, i ukopan je u Kufi. Prešao je na islam 
        još kao dječak, bio je amidžić i zet Poslanikov, jer se oženio Poslanikovom 
        najmlađom kćerkom h. Fatimom, i od njihova dva sina, h. Hasana i h. Husejna, 
        potječu „ šerifi", Poslanikovi potomci. Proslavio se kao ratnik u 
        borbama za opstanak islama, često na čelu islamske vojske. U periodu njegove 
        vladavine sukobio se s Muavijom, namjesnikom Damaska i rođakom h. Osmana, 
        na Siffinu, ishod bitke je bila arbitraža. Kao posljedica arbitraže je 
        uslijedilo odvajanje jedne skupine muslimana iz h. Alijine vojske, koja 
        je kasnije nazvana Haridžije (secionisti, oni koji su izašli). 
      Dinastija Emevija od 661. g. do 750. g.
      661. g. Muavija ibn Sufjan postaje halifa i uvodi nasljedni hilafet. Njegovi 
      potomci upravljaju islamskom državom do 750. g. Prijestonica im je bila 
      Damask (Sirija). Proširili su teritoriju islamske države (Spanija, dio Transoksanije 
      i Sinda), osnovali su pomorsku flotu, i počeli su kovati arapski novac.
Dinastija Abbasija od 750. do 1258. g.
      Osnivač ove dinastije je Ebul-Abbas es-Sefah, potomak Abbasa amidže Božijeg 
        poslanika. Vladavina Abbasija (mada oni veći dio vremena nisu kontrolirali 
        carstvo), trajala je oko 500 godina, do dolaska Mongola 1258. Period vladavine 
        Abbasija predstavlja vrhunac islamske civilizacije, razvoj islamskog prava, 
        pokroviteljstvo nad umjetnošću i kulturom, procvat trgovine, poljoprivrede 
        i industrije. Abbasijska dinastija je vladala uz pomoć Bermekija, istaknute 
        perzijske porodice iz Belha. Vješta uprava nekoliko generacija iz ove 
        porodice u funkciji vezira ili ministara dovela je do procvata arapsko-islamske 
        civilizacije, koja je svoj imperijalni vrhunac doživjela u vrijeme Harun 
        er-Rašida. Prijestonice Abasijskog carstva bile su: Bagdad i Samara. Već 
        smo prije spomenuli da dinastija Abbasija, veći period svoje vladavine 
        nije imala kontrolu nad svojim carstvom, tako da su u tom periodu na njihovoj 
        teritoriji nastajale nove regionalne države koje su samo nominalno priznavali 
        vlast abasijskih halifa. Neke od tih država osnovali su: Zejdije, Tulunije, 
        Buvejhije, Fatimije, Gaznevije, Murabituni, Seldžuci, Ejubije. Poslije 
        ulaska Mongola u Bagdad 1258. g. i ubistva halife, abbasijski „sjena -hilafet" 
        pod zaštitom egipatskih Memluka opstojao je sve do osmanskog osvajanja 
        Egipta 1517. g. kada hilafet preuzimaju Osmanlije. 
        Uporedo sa abasijskim hilafetom formira se islamska država na teritoriji 
        Spanije - Andaluzijski hilafet, a nešto kasnije na prostoru Indije 
        - Mongolsko carstvo. 
        Islamska država na teritoriji Spanije je trajala od 7. do 15. stoljeća. 
        U periodu od 756. do 1031. godine vladala je dinastija Emevija u Spaniji 
        (Andaluzijski hilafet) sa sjedištem u Kordobi. 
        U periodu od 1031. do 1086. godine u Spaniji vladaju gradovi-države (Sevilja, 
        Kordoba, Granada, Toledo, Valensija itd.) koje su se međusobno borile 
        za prevlast. 
        U periodu od 1086. do 1147. godine vladaju dinastije iz Sjeverne Afrike 
        Murabiti (Almoravidi) koji su zaustavili napredovanje Rekonkviste . U 
        periodu od 1147. do 1212. godine vlada dinastija Muvehida (Almohadi) koja 
        doživljava poraz 1212. godine kod Toleda od ujedinjene vojske kraljeva 
        Kastilje, Aragona i Navare. 
        U periodu od 1212. do 1492. godine vladaju gradovi-države koji polahko 
        bivaju osvojeni od kršćanske vlasti. Posljednje uporište muslimana je 
        Granada, koja je 1492. osvojena od kršćanske vojske pod vodstvom kralja 
        Ferdinanda i kraljice Izabele. 
        Muslimani koji su živjeli na tlu Spanije dali su izuzetno veliki doprinos, 
        u nauci, umjetnosti, kulturi i civilizaciji. Posebna pažnja i interesovanje, 
        kao i doprinos se ogleda u filozofiji, medicini, poeziji kao i infrastrukturi. 
        Spanija je u to vrijeme bila obrazovni centar u Evropi u kojem su se školovali 
        evropski plemići. 
      Na tlu Indije (indijskog poluotoka) vladali su muslimani od 712. do 1857. 
        godine kada Indija postaje kolonija Velike Britanije. 
        - Od 8. do 10. stoljeća muslimani su vladali u području Sinda - (pokrajina 
        u Indiji); 
        - Od 10. do 11. stoljeća vlada dinastija Gaznevida; 
        - Od 11. do 13. stoljeća vlada dinastiju Gurida; 
        - U 13. stoljeću vladaju sultani delhijskog sultanata; 
        - Od 14. do 16. stoljeća vladaju dinastije Haldžidi, Tugluci, Lodidi; 
        - Od 16. do 19. stoljeća vlada dinastija mongola - Veliko mongolsko carstvo. 
        Muslimani su i na tlu Indije dali veliki doprinos u nauci, umjetnosti, 
        kulturi i civilizaciji. Među najljepše građevine na svijetu ubraja se 
        i mauzolej Tadž Mahal u Agri. Dao ga je sagraditi mongolski vladar Džihan-han 
        u znak sjećanja i ljubavi prema rano umrloj voljenoj supruzi Mumtaz mahal. 
        Osmansko carstvo (hilafet) 1281. - 1924. godina nesumnjivo je najveće 
        i najpoznatije islamsko carstvo. Osmansko carstvo nastalo je na ostacima 
        seldžučke dinastije na prostoru Anadolije. Njen osnivač je Osman sin Ertogulov. 
        U vrlo kratkom periodu proširili su svoju vlast, a na vrhuncu svoje moći 
        vladali su teritorijima Evrope, Azije i Afrike. Godine 1517. prilikom 
        zauzimanja Egipta preuzimaju hilafet od Abasija i od tada su legitimni 
        nosioci islamskog hilafeta - vlasti. Islam je u naše krajeve došao za 
        vrijeme osmanske vladavine. 
      Učenje Islama
      Islam je vjera koja reguliše sve aspekte čovjekovog života, te se islamski 
        propisi mogu podijeliti na : 
        - propise o vjerovanju (iman); 
        - propise o dužnostima i obavezama (islam) i 
        - propise o ponašanju (ahlak). 
      Osnovni propisi o vjerovanju su sadržani u imanskim šartima (temeljnim 
        načelima islamskog vjerovanja), a to su: 
      1. Vjerovanje u jednog Boga - Allaha dž. š.
      Allaha dž.š. vjerujemo po Njegovim lijepim imenima (Esmaul-husna) i Njegovim 
        svojstvima (Sifatima) koje dijelimo na: Sifati-z-zatijjeh (Lična svojstva) 
        kojih ima šest i to: 
        1. VUDŽUD - Allah ima i opstoji; 
        2. VAHDANIJJET - Allah je Jedan; 
        3. KIDEM - Allah je oduvijek; 
        4. BEKA - Allah je zauvijek; 
        5. MUHALLEFETUN LIL-HAVADIS - Allah nije nikome sličan; 
        6. KIJAMUN BI NEFSIHI - Sam po Sebi opstoji 
      I na Sifati-s-subutijje kojih ima osam i to: 
        1. HAJAT - Allah vječno živi; 
        2. TLM - Allah sve zna; 
        3. IRADET - Allah sve svojom voljom čini; 
        4. KUDRET - Allah je svemoćan; 
        5. SEM' - Allah sve čuje; 
        6. BESAR - Allah sve vidi ; 
        7. KELAM - Allah govori Svojim božanskim govorom; 
        8. TEKVIN - Allah sve stvara, održava i rastvara; 
         
        Suština vjerovanja Allaha dž.š. je sadržana u kratkoj kur'anskoj suri 
        Ihlas (Kul Huvallah) koja u prevodu glasi: "S Imenom Allaha Milostivog 
        Samilosnog Reci, On Allah je apsolutno Jedan. Allah je utočište svega, 
        nije rodio i rođen nije i niko Mu ravan nije!" 
      2. Vjerovanje u meleke - duhovni svijet
      Meleki su duhovna, nevidljiva bića stvorena od nura (svjetlosti). Oni 
        nisu ni muškog ni ženskog roda, ne jedu i ne piju, ne spavaju, nemaju 
        slobodne volje, što znači da su bezgrješna stvorenja koja vječno služe 
        Allahu dž.š. slaveći i veličajući Ga na razne načine.Meleka ime veoma 
        mnogo, a njihov broj je poznat samo Allahu dž.š. 
      Najpoznatiji meleki su: 
        Džebrail -( donosilac Objava od Allaha dž.š. Vjerovjesnicima 
        i Poslanicima); 
        Azrail - ( rastavlja dušu od tijela u času smrti); 
        Mikail - (zadužen za prirodne pojave kao i za opskrbu 
        ljudi); 
        Israfil - (ima zadaću da dva puta puhne u Sur i najavi 
        Kijametski i Sudnji dan). 
      Džinni su nevidljiva bića stvorena od nara (bezdimne vatre). Ima ih vjernika, 
        nevjernika, mušrika, kršćana, židova. Imaju sve osobine kao i ljudi (jedu, 
        piju, imaju spolove muške i ženske, žene se, razmnožavaju su, imaju slobodnu 
        volju). 
        Najpoznatiji od džina je Iblis kojeg je Allah dž.š. prokleo zbog neposlušnosti 
        i kaznit će ga džehennemom. Potomci i sljedbenici Iblisa l.a. su šejtani. 
      3. Vjerovanje u Allahove Objave
      Allahove Objave su posebne poruka koje je Allah dž.š. slao ljudima preko 
        Svojih poslanika. Ove Allahove poruke su sadržane u Suhufima kojih je 
        bilo 100 a slati su Situ, Idrisu i Ibrahimu, alejhimusselam, u 10 Elvaha-Ploča 
        objavljenih Musa a.s., poznatih kao "Deset zapovjedi" i u četiri 
        velika Kitaba: Tevratu koji je objavljen Musa a.s.; Zeburu koji je objavljen 
        Davud a.s.; Indžilu koji je objavljen Isa a.s. i Kur'anu koji je objavljen 
        Muhammed a.s. 
        Sve Božije Objave osim Kur'ana su doživjele izmjene od ljudi. Kur'an je 
        sačuvan u originalu u zbirci koja se zove Mushaf. 
      4. Vjerovanje u Allahove poslanike
      Allahovi poslanici su odabrani ljudi kojima je Allah dž.š. slao Svoje 
        Objave da ih dostave i objasne ljudima. Svi Allahovi poslanici su pozivali 
        jednoj vjeri -Islamu. 
        Allahovih poslanika je bilo mnogo (po nekim mišljenjima 124 000), a u 
        Kur'anu je poimence spomenuto 25 od kojih je šest odabranih (ulul-azm): 
        Adem, Nuh, Ibrahim, Musa, Isa i Muhammed alejhimusselam. U Kur'anu je 
        evidentirano da je Allah dž.š. svakom narodu poslao poslanika. 
        Allahovi poslanici su imali posebna svojstva kojima su bili odlikovani, 
        a to su: Ismet - negriješenje, Emanet 
        - povjerljivost i poštenje, Sidk - istinoljubivost, Fetanet 
        - oštroumnost, Teblig - dosljednost, Adalet 
        - pravednost, Rudžulet - muškost. Božiji poslanici su 
        pored ovih osobina imali i mu'džize (nadnaravne pojave i moći) koje su 
        bile argument-dokaz njihove poslaničke misije. Allahove poslanike dijelimo 
        na resule - poslanike donosioce „Zakona" i nebijje -vjerovjesnike 
        (donosioce „Vijesti") 
      5. Vjerovanje u Sudnji dan - Eshatologija
      Ovaj imanski šart podrazumjeva vjerovanje u život poslije smrti (zagrobni 
        ili berzahski život), proživljenje, suđenje za dobra i loša djela, kao 
        i nagrađivanje dženetom (rajem) onih ljudi koji budu vjerovali Allaha 
        dž.š. i činili dobra djela i kažnjavanje džehennemom (paklom) nevjernika 
        i počinitelja ružnih djela. 
      6. Vjerovanje u Allahov kada (presudu) i kader (odredbu)
      Kada i kader znači čvrsto vjerovati da sve što se zbiva, zbiva se po 
        Allahovoj volji i određenju tj. biva samo ono što Allah hoće, a ono što 
        neće to ne može ni biti. Allah dž.š. određuje, raspoređuje i stvara ono 
        što On hoće. Čovjek ima slobodnu volju samo u okviru Allahove volje. 
      Propisi Islama
      Osnovne islamske dužnosti su sadržane u islamskim šartima, a regulisane 
        ef'alil-mukelefinima (zaduženjima punoljetnim, pametnim, muslimanima i 
        muslimankama) koja su normirana šerijatom - vjerozakonom. 
      Serijatske propise djelima na: 
        - Fard (farz), ono što je Allah dž.š. strogo naredio da se radi. Fard 
        se dijeli na fardi-ajn (dužnosti koje svaki musliman treba izvršavati) 
        i fardi-kifaje (dužnosti koje ako izvrši jedna skupina muslimana sa ostalih 
        spada dužnost). 
        - Vadžib , ono što je Allah dž.š. naredio ali ne strogo kao fard. 
        - Sunnet , ono što je Muhammed a.s. radio i preporučio da se radi. Sunnet 
        se dijeli na Sunneti-muekkede (pritvrđeni sunnet) i Sunneti-gajri muekkede 
        (nepritvrđeni sunnet kojeg je Muhammed a.s. ponekad iz opravdanih razloga 
        izostavljao). 
        - Mustehab , ono što je lijepo raditi, 
        - Mubah , ono što nije ni pohvaljeno ni pokuđeno raditi (npr. spavati 
        u slobodno vrijeme). 
        - Haram, ono što je strogo zabranjeno raditi. 
        - Mekruh, ono što je pokuđeno raditi. 
        - Mufsid, ona djela koja kvare vjerske poslove. 
      Islamski šarti
      1. Kelimei-šehadet 
        Da bi neko postao Musliman mora jezikom izgovoriti i srcem vjerovati slijedeće 
        riječi: 
         
        Ešheddu en la illahe ilallah we ešheddu enne Muhammeden abd'uhu we 
        resuluhu. 
        ("Srcem vjerujem i jezikom očitujem da nema drugog Boga osim Allaha, 
        i vjerujem i očitujem da je Muhammed Božiji rob i Božiji poslanik.") 
      2. Namaz 
        Redovno izvršavanje svih propisanih namaza (molitvi). Namazi s obzirom 
        na vrijednost ili važnost mogu biti farz (stroga Allahova naredba): kao 
        što su farzovi pet dnevnih namaza, džuma, dženaza. Vadžib (Allahova naredba, 
        ali ne tako stroga kao farz):kao što su vitr i bajram namazi. Sunneti 
        (naredbe Muhammed a.s.): kao što su sunneti i sun-sunneti pet dnevnih 
        namaza, džume, teravih namaz i razne nafile namazi. 
        - Namazi s obzirom na obaveznost izvršavanja mogu biti fardi-ajn (obaveza 
        svakog pojedinca): kao što su farzovi pet dnevnih namaza, vitr, džuma 
        i bajram namazi. Farzi-kifaje (obaveza zajednice): kao što je dženaza-namaz. 
        Sunneti-muekkede (pritvrđeni sunneti): kao što su sunneti sabahski, podnevski, 
        akšamski, džumanski, sun-sunneti podnevski i jacijski i teravih namaz. 
        Sunneti gajri-muekkede (nepotvrđeni sunneti): kao što su sunneti ikindijski, 
        jacijski, i razne nafile namazi. 
        - Namazi s obzirom na vrijeme i učestalost izvršavanja mogu biti: 
        - dnevni (pet dnevnih, vitr namaz); 
        - sedmični (džuma); 
        - godišnji (bajrami i teravih namazi) i 
        - namaz po potrebi (dženaza i nafile namazi). 
      Namazi džuma, dženaza, i bajram namazi se mogu klanjati samo u džematu 
        (zajednički), ostali se mogu klanjati i pojedinačno ali je puno bolje 
        u džematu. Namaz je stub vjere i prva je dužnost za koju će se odgovarati 
        pred Allahom dž.š. na Sudnjem danu. Namaz je obaveza svakom pametnom i 
        punoljetnom muslimanu i muslimanki. Te dužnosti su jedino oslobođene žene 
        u periodu menstruacije (hajzu) i postporođajnom periodu (nifasu), kao 
        i osobe koje su u komi duže od 24 sahata. Jedan od pokazatelja obaveznosti 
        namaza, (tj. da se ne smije izostavljati) je i činjenica da se namaz može 
        obaviti stojeći, sjedeći, ležeći kao i u mislima, a ukoliko se izostavi 
        ostaje obaveza na vjerniku da propuštene namaze naklanja ( tj. naknadno 
        izvrši). 
      3. Post mjeseca Ramazana 
      Islamski post znači ustezanje od jela, pića, pušenja, spolnog općenja, 
        ružnih postupaka i govora u trajanju od zore do sumraka (zalaska Sunca). 
        Post mjeseca Ramazana je naređen druge godine po Hidžri. Post je farz- 
        stroga Allahova naredba svakom punoljetnom, pametnom i zdravom muslimanu 
        i muslimanki. U slučaju da neko iz opravdanog razloga (menstruacija, postporođajni 
        period, bolest) ne može postiti, tada će napostiti dan za dan („kada"), 
        a ako neko namjerno pokvari post, tada je dužan postiti šezdeset dana 
        uzastopno, plus onoliko dana koliko je mrsio, ili nahraniti šezdeset siromaha 
        ili osloboditi roba ropstva (kefaret). Fidja je otkup za post namijenjen 
        starim, iznemoglim i bolesnim osobama koje boluju od teško izlječivih 
        bolesti. Post će se otkupiti tako što će se za svaki dan posta nahraniti 
        po jedan siromah. Osim post mjeseca Ramazana, praktikuje se i post povodom 
        odabranih dana i noći. 
      4. Zekat - obavezno materijalno davanje 
      Zekjat je stroga obaveza (farz) imućnih, da godišnje 
        na ime zekata izdvoje 2,5 % ili 40 - ti dio imovine. Imovina koja podliježe 
        davanju zekata je zlato, srebro, novac, trgovačka roba, poljoprivredni 
        proizvodi i stoka. Nisab je određena količina imovine koja podliježe davanju 
        zekata, ako je u vlasništvu godinu dana. Ako imamo imovinu u vrijednosti 
        nisaba, i više, obavezni smo dati zekat tj. 2,5 % od ukupne vrijednosti 
        imovine. Visina nisaba za zlato je 91,60 grama, za srebro 641,50 grama 
        ili protuvrijednost u novcu ili trgovačkoj robi. Zekat 
        na zlato i srebro iznosi 2,5 % od vrijednosti. 
        Visina nisaba na stoku iznosi od 40 do 120 ovaca ili koza, i tada se daje 
        jedna ovca, a za svaku narednu stotinu još po jedna ovca npr. na 200 ovaca 
        daje se 2 ovce itd., a za krupnu stoku (goveda) nisab iznosi 30 goveda, 
        i daje se jedno june od dvije godine itd. 
        Zekat na poljoprivredne proizvode se daje kada se uberu proizvodi. Daje 
        se 10 % ako je prirodnim putem navodnjavano, a 5 % ako je vještačkim putem 
        navodnjavano. Zekat se može dati u poljoprivrednom proizvodu ili u novčanoj 
        protuvrijednosti. 
      5. Hadždž - hodočašće 
      Stroga obaveza (farz) svakom pametnom, punoljetnom, zdravom, imućnom 
        i slobodnom muslimanu i muslimanki je da jednom u toku svoga života posjeti 
        (hodočasti) Kabu. Dani hadždža su: 9., 10., 11., i 12. dan mjeseca Zul¬hidždžeta, 
        a u preostalim danima tokom godine hodočašće Kabe naziva se umra (mali 
        hadždž), koja je sunnet. 
      Sastavni djelovi hadždža su: 
      Ihram - posebna odjeća (dva bijela ćaršafa) za muškarce. 
        Ihrami se oblače najkasnije na mikatu (krajnjoj granici, mjestu) gdje 
        osoba nijeti hadždž ili umru i dolazi u stanje posvećenosti. Osobi koja 
        je u ihramu neke inače halal (dozvoljene) radnje postaju zabranjene (spolni 
        odnos, rezanje noktiju, šišanje, brijanje itd.). 
        Vukuf - boravak na Arefatu 9. dan Zul-hidždžeta. 
        Tavaf - sedam uzastopnih obilazaka oko Kabe (4 obilaska 
        su farz, a preostala 3 su vadždžib) suprotno smjeru kazaljke na satu. 
        Tavaf se započinje od Hadžerul-esveda (crnog kamena). 
        Imamo tri tavafa: Tavafi-kudum (pristupni tavaf) obavlja se pri dolasku 
        u Mekku. Tavfuz-zijareh (obavezni tavaf) obavlja se po povratku sa Arefata 
        i bacanja prvih kamenčića na Mini i Tavafi-veda (oprosni tavaf), prije 
        odlaska iz Mekke. S'aj - sedam hodanja između brežuljaka Saffe i Merve. 
        Umra se sastoji od oblačenja ihrama i tavafa. 
      Ahlak - islamski moral
      Muhammed a.s. kaže u jednom hadisu: "Vjeruj i pokoravaj se Allahu 
        kao da Ga vidiš, jer ako Ga ti ne vidiš On tebe vidi." 
        Na tragu ovog hadisa u islamu su postavljeni visoki moralni standardi 
        za muslimane, jer svaki i javni (tj.vidljivi), kao i tajni (tj. nevidljivi) 
        postupak je „vidljiv" Bogu dž.š. 
        Ponašanje (ahlak) se djeli na ahlaki-hamide (pohvaljena svojstva, osobine 
        i ponašanje) i ahlaki-zemime (loša svojstva, osobine i ponašanje). 
         
        Muhammed a.s. je govorio ashabima : 
        „ Ko bude lijepog ahlaka, jamčim mu mjesto u Džennetu" 
        „Meni će biti najmiliji i najbliži na Sudnjem danu oni koji budu najljepšeg 
        vladanja" „Musliman lijepog ahlaka dobiće u Džennetu deredžu (počast) 
        onoliku koliko će imati onaj koji je neprestano danju postio a noću ibadetio." 
        „Najbolja svojstva za ovaj svijet i ahiret su : posjetiti onoga ko tebe 
        ne posjećuje, dati onome ko tebi ne daje i oprostiti onome ko ti je nasilje 
        i nepravdu učinio." Uzor ponašanja za svakog muslimana i muslimanku 
        je Muhammed a.s., kao i prve generacije muslimana. 
      Izvori islamskog učenja
      Izvori islamskog učenja su: 
        1. Kur'an - Božija objava; 
        2. Sunnet / Hadis - govor, djela i prešutno 
        odobrenje Muhammeda a.s.; 
        3. Idžma / konsenzus - jednoglasno mišljenje islamske 
        uleme; 
        4. Kijas / analogija - logično rješenje novonastalog 
        problema na osnovu sličnog problema koji je riješen Kur'anom ili Sunnetom. 
      Kur'an - Božija objava
      Kur'an je posljednja Božija objava dostavljena čovječanstvu preko 
        posljednjeg božijeg poslanika Muhammeda a.s. Objavljivanje Kur'ana 
        je počelo u pećini Hira, u noći Lejletul-kadr, mjeseca Ramazana 610. godine 
        (prvih pet ajeta sure "Alaq"). Objavljivanje Kur'ana je trajalo 
        23 godine, 13 godina u Mekki i 10 godina u Medini. Mekkanski period objave 
        karakterišu kraće sure (poglavlja) i ajeti (rečenice, znakovi i znamenja) 
        u kojima se uglavnom govori o vjerovanju u jednog Boga - Allaha dž.š., 
        kao i o nagradama i kaznama za ispravno ili neispravno vjerovanje. Medinski 
        period objave karakterišu duže sure i ajeti u kojima su dati propisi kojima 
        se regulišu dužnosti i obaveze muslimana kao što su: post, zekat, hadždž, 
        propisi bračnog, nasljednog - testamentalnog prava. Kur'an je još za života 
        Muhammeda a.s. bio zapisan na različitim materijalima (kamen, koža, kosti, 
        palmino lišće) od strane pisara Božije objave, jer je Muhammed a.s. bio 
        umijj -tj. nije čitao niti pisao. Jedan od načina očuvanja objavljenog 
        Kur'ana je bilo redovno učenje i ponavljanje ajeta i sura tokom namaza, 
        kao i činjenica da je Muhammed a.s. svake godine tokom Ramazana pred melekom 
        Džebrailom ponavljao kur'anske ajete i sure koje su mu do tada bile objavljene. 
        Pred kraj života Muhammed a.s. je dva puta proučio cio Kur'an pred melekom 
        Džebrailom.(Ovo je praksa i današnjih muslimana koji uz Ramazan u džamijama 
        ili kod kuća uče Kur'an naglas - Mukabela) Raspored sura i ajeta u Kur'anu 
        je određen Objavom a ne od strane Muhammed a.s. tako da je i to jedan 
        od idžaza (nadnaravnosti) Kur'ana. Kodifikacija Kur'ana (sakupljanje i 
        zapisivanje Kur'ana u jednu zbirku Mushaf) je bila u vrijeme hulefa-i-rašidina 
        (h. Ebu Bekra i h. Osmana). 
        Prema mnogim autoritetima, Kuran ima samo pet vlastitih imena, a ostali 
        nazivi kojima se naziva posljednja Allahova knjiga su u suštini njegova 
        svojstva / opisi. Međutim, i jedan veći broj priznatih autora smatra da 
        Kuran ima više vlastitih imena, te da ima i izvedenih imena. Evo tih imena: 
      1. Kuran je prvo, najpoznatije vlastito ime posljednje 
        Allahove objave čovječanstvu. Ovo uzvišeno ime upućuje, kao što je i ranije 
        naznačeno, na 
        knjigu koja će biti mnogo čitana /učena/ i koja će biti sakupljena u jednu 
        zbirku. «Ovaj Kur'an vodi jedinom ispravnom putu i vjernicima koji čine 
        dobra djela donosi radosnu vijest da ih čeka nagrada velika.» (El-Isra'. 
        9) 
        2. Kitab (zapisana objava i sakupljena u jednu knjigu). 
        «Mi vam knjigu objavljujemo u kojoj je slava vaša, pa zašto se ne opametite?» 
        (El- Enbija, 10) 
        3. Furkan - Knjiga koja rastavlja istinu od neistine, 
        pravi put od zablude, svjetlo od tmine, dobro od lošeg, dozvoljeno od 
        nedozvoljenog. «Neka je uzvišen Onaj Koji robu Svome objavljuje Furkan 
        da bi svjetovima bio opomena.» (El- Furkan, 1) 
        4. Tenzil - Knjiga koja je postepeno objavljivana. Knjiga 
        koja je spuštena od višeg ka nižem, odnosno od Allahove uzvišenosti na 
        ovaj svijet čovjeku. «I Ku'ran je sigurno objava Gospodara svjetova.» 
        (Eš- Šu'ara', 192) 
        5. Zikr - Knjiga koja opominje i budi svijest. «Mi uistinu 
        Opomenu objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njom bdjeti!» ( El- Hidžr, 9) 
      Tefsir je nauka koja proučava, tumači Kur'an, a osoba koja se bavi tumačenjem 
        Kur'ana naziva se mufessir. Tumačenje Kur'ana može biti na dva nivoa: 
        1. tefsir - doslovno, očito tumačenje; 
        2. te'vil - simbolično, alegorijsko tumačenje. 
      Prvi poznati mufesir ( tumač Kur'ana) poslije Muhammeda a.s. je bio Abdullah 
        ibn Abbas. Postoji više vrsta tefsira: 
        - klasični / tradicionalni (tj. tumačenje Kur'ana Kur'anom ili tumačenje 
        Kur'ana Sunnetom) npr. Tefsir Ibn Kesira; 
        - racionalni npr. Keššaf od Zamahšerija; 
        - lingvistički (tj. jezičko tumačenje) npr. tefsir Ajše binti Sati, i 
        prevod Kur'ana od dr. Esada Durakovića. (Kur'an je objavljen na arapskom 
        jeziku koji je "sveti jezik" i svako prevođenje Kur'ana na neki 
        drugi jezik je, ustvari, tefsir, tumačenje i razumijevanje Kur'ana od 
        strane prevodioca); 
        - naučni tefsir (ovih tefsira je najviše, zbog toga što su mnogi učenjaci 
        iz različitih naučnih oblasti pokušavali da tumače Kur'an, npr. biologija, 
        medicina, matematika, sociologija, astronomija, itd): takvi su učenjaci 
        npr. Ahmed Deadet, Moris Bikaj, Mustafa Mlivo itd.; 
        - sufijski / mistični tefsiri npr. Rumijeva "Mesnevija" (tefsir 
        u stihovima), tefsiri od Gazalija, Ibn Arebija i dr. 
        - šiitski tefsiri npr. Tabatabaijev tefsir i dr. 
      Na osnovu tefsira kao nauke znamo da Kur'an sadrži 6 666 ajeta (znakova, 
        znamenja, rečenica) u 114 sura (poglavlja). Kur'an je podjeljen na 30 
        džuzova. Džuz je podjeljen na četiri hizba. Prva sura u Kur'anu je El-Fatihah, 
        posljednja En-Nas, prva objava je prvih pet ajeta sure El-Alaq, posljednji 
        objavljeni ajet je 3. ajet sure El-Maideh, a posljednja objavljena cijela 
        sura je En-Nasr. 
        Vrste ajeta u Kur'anu su: amm -opći, hass - konkretni, nasih - derogirajući, 
        mensuh - derogirani, muhkem - jasni, mutešabihat - nejasni ajeti. Sebebi 
        nuzul je povod objavljivanja nekog ajeta ili sure. 
        Kur'an je mudžiza-aklija - trajna, razumska mudžiza. Idžaz ( nadnaravnost, 
        božansko porijeklo) Kur'ana između ostalog ogleda se u stilu Kur'ana (nije 
        ni proza ni poezija); zatim ajeti koji govore o prošlim i budućim događajima, 
        ajeti 
        0 kosmosu, medicini, zoologiji itd. koji su nam djelomično postali jasni 
        zahvaljujući razvoju nauke i tehnike, kao i džifr brojčana vrijednost 
        slova, itd. 
      Hadis / Sunnet
      Hadis / Sunnet je drugi izvor islamskog učenja. Ovaj izvor podrazumijeva 
        riječi, djela, preporuke i prešutna odobrenja Muhammed a.s.. Sunnet je 
        ujedno 
        1 tumač Kur'ana, jer je Muhammed a.s. mnoge propise koji su samo spomenuti 
        u Kur'anu (namaz, zekat, hadždž, bračno, nasljedno pravo itd.) pojasnio 
        i praktično pokazao, što potvrđuju brojni hadisi Božijeg Poslanika a.s. 
        npr: "Klanjajte kao što vidite da ja klanjam." 
        "Uzmite od mene propise hadždža." 
        Sunnet / Hadis je u početku prenošen usmenim putem zbog zabrane od strane 
        Božijeg Poslanika a.s. koji se bojao da ljudi neće biti u stanju razlikovati 
        Riječ Allahovu dž.š. - Kur'an od riječi Muhammeda a.s. Pred kraj svog 
        života Muhammed a.s. je dozvolio zapisivanje hadisa jer su muslimani tada 
        već znali ralučiti šta je Kur'an a šta Hadis. Prva hadiska zbirka je zbirka 
        Malik ibn Enesa. U nastojanju da se sačuva Hadis / Sunnet kao i njegova 
        autentičnost i vjerodostojnost islamski učenjaci (muhaddisi) su uložili 
        ogroman trud i napor u provjeri lanca prenosilaca hadisa (sened, rivajet), 
        provjeri samog prenosioca (ravije) kao i samog sadržaja teksta (metn) 
        hadisa. Sakupljanje, zapisivanje i verifikacija hadisa uglavnom je okončana 
        krajem 3. i početkom 4. stoljeća po Hidžri. 
        "Kutubus-sitteh" je šest hadiskih zbirki u kojima su zabilježeni 
        vjerodostojni hadisi, a to su: 
        1. Sahih - Imami Buharije; 
        2. Sahih - Imami Muslima; 
        3. Sunen - Ebu Davuda; 
        4. Sunen - Tirmizija; 
        5. Sunen - Nesaija; i 
        6. Sunen - Ibn Madže. 
      Hadisi se vrjednuju prema autentičnosti, vjerodostojnosti tako da imamo: 
        - mutevatir hadis, koji je najveći stepen, jer ga prenosi nekoliko različitih 
        izvora; 
        - sahih (vjerodostojan, pouzdan); 
        - hasen (dobar); 
        - daif (slab) i 
        - mevdu (lažan, apokrifan). 
      Nauka koja proučava drugi izvor islamskog učenja sunnet/hadis je ilmul-hadis 
        ili skraćeno hadis. U okviru ove nauke postoji razlika u terminima hadis/sunnet. 
        Hadis su riječi, preporuke Muhammed a.s., Sunnet djela Božijeg Poslanika 
        a.s., a termini haber i eser odnose se na informacije o fizičkom opisu 
        Božijeg Poslanika a.s., kao i o njegovim osobinama. 
        Hadisi-kudsijj "Sveti govor" je Božiji govor 
        tj. misao Božija, izražena riječima Božijeg poslanika a.s. ali ne spada 
        u Kur'an, jer je Kur'an i smislom i riječju od Boga dž.š. 
      Idžma / konsenzus
      Idžma je treći izvor islamskog učenja, a podrazumijeva jednoglasno mišljenje 
        islamske uleme u rješavanju novonastalog problema / pitanja. Savršena 
        vrsta idžma-a je uvijek moguća, ali se teško postiže zbog različitih vjerskih 
        pogleda i nedostatka autoriteta poznatih sa svih strana. Otuda idžma ne 
        znači da ne postoje različiti stavovi, mišljenja, već da slaganje postoji 
        među većim ili manjim djelom islamske uleme. Idžma kao izvor islamskog 
        učenja je zasnovana na hadisu: "Moj ummet (zajednica) se nikad neće 
        složiti u pogrešnoj stvari." 
        Propisi regulisani idžmaom su stepenovani i na osnovu toga na prvom mjestu 
        je idžma ashaba (drugova Božijeg poslanika a.s. - prve generacija muslimana), 
        poslije nje idžma tabi'ina (druge generacija muslimana), zatim etbeat-tabi'ini 
        (treće generacija muslimana) itd. 
      Kijas / analogija
      Četvrti izvor islamskog učenja, kijas je logičko rješavanje novonastalog 
        problema na osnovu sličnog problema koji je riješen Kur'anom ili Sunnetom. 
        Idžma i kijas su rezultat idžtihada, truda i nastojanja učenjaka u iznalaženju 
        rješenja na novonastali problem, tj. pitanje koje nije riješeno Kur'anom 
        ili Sunnetom. Osobe koje posjeduju, ispunjavaju uvjete za idžtihad (originalna 
        rješenja) se nazivaju medžtehidi. Obzirom da se kao uvjeti za mudžtehida 
        podrazumijeva skoro "savršeno znanje" neki smatraju da su "vrata 
        idžtihada zatvorena prije nekih devet stoljeća" i od tada je nastupio 
        period taklida -slijeđenja nekog mudžtehida kao i komentari i objašnjenja 
        njegovog učenja. U prvi red mudžtehida ubrajaju se pored hulefair-rašidina 
        i osnivači četiri pravne škole - mezheba ( hanefijskog, šafijskog, malikijskog 
        i hanbelijskog). 
        Mezheb predstavlja pravni sistem razvijen iz izvora islamskog učenja. 
      Hanefijski mezheb - osnivač je Nu'man ibn Sabit Ebu 
        Hanife (umro 767. g. / 150. g. po H.). Učenici Ebu Hanife imami Muhammed, 
        imami Jusuf i imami Zufer su doprinjeli širenju hanefijskog mezheba. Ovaj 
        mezheb je prisuten u većini zemalja koje su nekad bile dio Osmanskog carstva 
        i u Indiji. Muslimani u Bosni i Hercegovini su sljedbenici ovog mezheba. 
        Malikijski mezheb - osnivač je Malik ibn Enes (umro 795. g. / 179. g. 
        po H.). Ovaj mezheb dominira na arapskom zapadu (Magribu) i Zapadnoj Africi. 
      Safijski mezheb - osnivač je Idris eš-Safi (umro 820. 
        g./ 205. g. po H.). Ovaj mezheb dominira u Indoneziji, Maleziji, Filipinima, 
        a značajno je prisutan u Egiptu gdje se sreću i hanefijski i malikijski 
        mezheb, te u nekim dijelovima 
         
        Hanbelijski mezheb - osnivač je Ahmed ibn Hanbel (umro 
        855. g. / 241. g. po H.). Ovaj mezheb ima sljedbenike samo u Saudijskoj 
        Arabiji i Kataru. Tehnički gledano Vehabije, koje smatraju da "nisu 
        vezani za tradiciju" (gajri mukallid), i kao takvi nisu ni dužni 
        pripadati nekom od mezheba, ipak zbog svog stava - slijeđenja prakse ranog 
        islama - kakav je imao i Ibn Hanbel, upućuje na njihovo pripadanje "hanbelijskom 
        mezhebu". 
        Sunije smatraju sve mezhebe ispravnim, ali se od punoljetnog muslimana 
        očekuje da pripada samo jednom od navedenih mezheba. Ukoliko neko slijedi 
        nekada pravno rješenje jednog mezheba, a u drugom slučaju pravno rješenje 
        iz drugog mezheba, tada se radi o pojavi koja se naziva telfik. Islamska 
        ulema ne odobrava ovu „kombinatoriku" običnim muslimanima koji ne 
        ispunjavaju uslove za idžtihad. 
      Sunnije i Si'ije
      Sljedbenici islama - muslimani se dijele na dvije grupacije: 
        sunije i ši'ije. 
        Sunije (ehli sunnet vel-džema'at) su sljedbenici četiri 
        pravne škole (hanefijske, malikijske, šafijske i hanbelijske) i čine oko 
        80 % muslimanske populacije. 
        Si'ije (ši'atu Ali - Alijina stranka) čine oko 10 % muslimanske 
        populacije. Ši'itsko učenje se znatno razlikuje od sunijskog učenja. Ši'izam 
        datira još od perioda hulefair-rašidina, kada je jedna grupa muslimana 
        smatrala da pravo na upravljanje državom (hilafet) poslije smrti Muhammeda 
        a.s. pripada h. 
        Aliji. 
        H. Alija r.a. je bio amidžić Božijeg poslanika a.s., njegov zet, među 
        prvima je prešao na islam (još kao dječak). Po ši'itskom učenju pravo 
        na hilafet imaju potomci Muhammeda a.s., a jedini potomci Muhammeda a.s. 
        su potomci preko h. Alije i h. Fatime (kćerke Muhammeda a.s.) tj. h. Hasan 
        i h. Husejn kao i njihovi potomci. Poslije ubistva h. Alije i proglašenja 
        Muavije za halifu, dolazi do definitivne podjele muslimana na ši'ije i 
        sunije. Si'ije priznaju za halifu h. Hasana sina h. Alije, a sunije Muaviju. 
        Ubistvo h. Hasana (otrovan), a zatim i tragična smrt, ubistvo h. Husejna 
        na Kerbeli 680. g. / 61. g. po H. od strane vojske Jezida sina Muavije 
        zauzima centralno mjesto u učenju ši'izma. Sunije visoko cijene i poštuju 
        h. Aliju , on je veliko borac za islam, jedan od četvorice hulefair-rašidina 
        (pravednih vladara) član ehli bejta (porodice Božijeg poslanika), a po 
        sufijskom učenju h. Alija je zajedno sa h. Ebu Bekrom izvor ezoteričnog 
        znanja. Za ši'ije h. Alija je imao specifičnu duhovnu funkciju zajedno 
        s onom poslanikovom, koja mu je prema njihovom vjerovanju davala apsolutno 
        pravo na duhovno vodstvo poznato kao imamet, poslije smrti Božijeg poslanika. 
        Funkcija imameta se po šiitskom vjerovanju prenijela na potomke h. Alije. 
      Si'ije se djele na tri grupe: 
        - Duodecimalne ši'ije (isna ašerije) koji vjeruju u 12 
        imama, zvanična je religija u Perziji od Safavidske dinastije koja je 
        došla na vlast 1501. g. Dudecimalne ši'ije čine 60 % stanovništva Iraka 
        i Libana, a manji procenat susrećemo u Afganistanu, Pakistanu, Siriji, 
        zatim, istočnim provincijama Saudijske Arabije i u nekim zemljama Zaljeva. 
        - Zejdije (ši'ije pet imama) nalazimo ih u Jemenu gdje 
        čine 40 % stanovništva. Vjeruju u pet imama. 
        - Ismaililije (sebije) vjeruju u sedam imama. Skoncentrisani 
        su u Indiji i raštrkani po centralnoj Aziji, Iranu, Siriji i istočnoj 
        Africi. Unutar ove tri grupe ši'ia nastale su brojne podgrupe. 
        Si'itska teologija obuhvata učenje poznato kao pet oslonaca: 
        1. Božije jedinstvo (tevhid); 
        2. Poslanstvo (nubuvvet); 
        3. Proživljenje duše i tjela na Sudnjemu danu (me'ad); 
        4. Imamet i 
        5. Pravda (adl). 
      Prve tri su prisutne i u sunijskom učenju (uz neke razlike u naglasku 
        i značenju), međutim, imamet predstavlja suštinu ši'izma, a pravda (adl) 
        je nasljeđe mu'tezila (racionalista). Pod pojmom "pravda" podrazumijeva 
        se reciprocitet između čovjeka i Boga. Bog je "obavezan" reagirati 
        na određeni način na ljudsko djelo. U stvarnosti to znači da su ljudska 
        djela u biti Božanska, i on je razlog najžešćih reakcija sunija, koji 
        vjeruju da Bog radi ono što hoće, a ne izvršava ono što od Njega očekuje 
        čovjek, jer Bog ne zavisi od čovjeka. Sto se tiče vjerskih obreda, neznatne 
        su razlike u načinu obavljanja namaza, npr. ši'ije redovno spajaju dva 
        dnevna i dva noćna namaza, što nije praksa sunija, izuzev u nekim slučajevima. 
        Važnija razlika postoji u tome da ši'ije za razliku od sunija, odobravaju 
        privremeni brak (mut'a), kao i učenje da Bog mijenja svoje odluke (kada). 
        Si'ije koriste namjernu simulaciju pretvaranja (tekijje) s ciljem da se 
        zaštite od neprijatelja. 
        Sa sunitske tačke gledišta, ši'ije su muslimani jer je njihovo učenje 
        u mnogim tačkama istovjetno s ortodoksnim islamom. Si'itsko vjerovanje 
        u mističnu ulogu imama, iako zaslužuje osudu, ne stavlja ih izvan okvira 
        vjere. 
      Tesavuf / Sufizam (Ezoterizam ili misticizam u islamu)
      Za naziv sufizam se uglavnom misli da dolazi od arapske riječi suf (vuna), 
        gruba vunena tkanina od koje je bila napravljena odjeća koju su nosile 
        sufije, i na taj način se razlikovali od drugih vjernika. 
        Učenje i metodi sufizma vode porijeklo iz Kur'ana i Sunneta, ali na njihov 
        razvoj utjecala su i druga prisutna mistička učenja. U svom ranom periodu, 
        sufizam nije bio priznat kao unutarnja dimenzija islama kao što je to 
        danas, ali se 
      poistovjećivao s islamom kao takvim. Za sufije veliki istinski učitelj 
        je Božiji poslanik koji je svoje ashabe podučio osnovama učenja ezoteričnog 
        islama, a oni su ih prenosili na sljedeće generacije. Ashabi su prenosili 
        milost, blagoslov ili duhovni utjecaj (bereket) koji je Božiji poslanik 
        primio od Boga u početku svoje misije i koju je on saopštio svojim sljedbenicima 
        putem bej'atur-ridvana "pakt zadovoljstva" koji je zaključen 
        na Hudejbiji. 
        Lanac predaje u kojem se prvobitni pakt s Poslanikom prenosi sa šejha 
        na šejha zove se silsila (lanac inicijacije). Svi sufijski redovi su povezani 
        u jedan od ovih lanaca. Sufije se grupišu u organizacije zvane tawaif 
        ili turuk (tarikat - staza, put). Tarikat je jedan oblik okupljanja oko 
        učitelja (šejha), sastanak radi duhovnog učenja (medžlis) u sastajalištima 
        (zavija, hanikah, tekija). Važna karika u silsilama sufijskih redova su 
        h. Ebu Bekr, h. Alija, Selman Farisija i drugi ashabi Božijeg poslanika. 
      Tarikati su obično dobivali nazive po svojim osnivačima - šejhovima. 
        Najpoznatiji tarikati - sufijski redovi su: 
        - Kaderije (Abdulkadir Gejlani); 
        - Nakšibendije (Behaudin Nakšibend); 
        - Mevlevije (Dželaludin Rumi); 
        - Rifaije (Ahmed Rifai); 
        - Bektašije (Bektaš Veli); 
        - Bedevije (Ahmed bedevi) i drugi. 
      Osim osnivača sufijskih redova (tarikata) poznate sufije su između ostalih: 
        Hasan Basri, Zunun Misri, Ibrahim ibn Edhem, Mensur Halladž, Ebu Jezid 
        Bistami, Suhraverdi, Imami Gazali, Ibn Arebi, itd 
         
        Svako istinsko vjerovanje ima u sebi "okus" sufizma, jer bez 
        njega bi vjera bila teoretsko znanje koje čovjeka ne obavezuje ni na što, 
        niti ga angažira za bilo šta. Sufizam prihvata islam i svjedočanstvo vjerovanja 
        (šehadet) i otklanja ograničenja pri razumijevanju njegovog značenja, 
        sve dok se linija razdvajanja između "svijeta" (manifestacije) 
        i realiteta (Allaha d.š.) ne potisne do krajnje granice i ne ostane ništa 
        drugo osim Allah dž.š. 
         
        1. K'aba / Bejtullah je prvi mesdžid sagrađen na Zemlji. 
        Sagradio ju je Adem a.s. i njegov sin Sit a.s.,a obnovili su je Ibrahim 
        a.s. i njegov sin Ismail a.s. Kaba je u obliku kocke, u njen jugoistočni 
        ugao je ugrađen Crni kamen (hadžerul- esved). Prekrivena je crnim prekrivačem 
        - kisva, koji se mijenja svake godine. Kaba je kibla - pravac, smjer prema 
        kojem se muslimani okreću prilikom izvršavanja vjerskih dužnosti, npr. 
        namaz. Prostor oko Kabe naziva se Mesdžidul-harem koji je prvi po vrijednosti 
        i važnosti za muslimane. 
        2. Mesdžidun - nebijj džamija Muhammed a.s. u Medini. 
        Drugi po važnosti i vrijednosti objekat i jedan od tri harema (sveta prostora). 
        U sklopu džamije je kabur (mezar) Muhammeda a.s. kao i prve dvojice halifa 
        (h. Ebu Bekr i h. Omer). Sagradio ju je Muhammed a.s. sa svojim ashabima 
        i ona je u prvo vrijeme bila centar vjerskog i svjetovnog učenja. Tokom 
        vremena je proširivana zbog potreba vjernika. 
        3. Mesdžidul-aksa u Jeruzalemu je treći po vrijednosti 
        vjerski objekat za muslimane i jedan od harema. Sagradio ga je Davud a.s.. 
        Muhammed a.s. je krenuo na "Mi'radž" - nebesko putovanje od 
        Mesdžidul-aksa'a. Mesdžidul-aksa je bio prvobitno kibla muslimana sve 
        do 2. g po H. kada je došla naredba o promjeni kible u pravcu Ka'be u 
        Mekki. 
        4. Džamija / mesdžid je vjerski objekat koji služi za 
        izvršavanje vjerskih dužnosti npr. namaza, a prepoznatljiv je po vitkim 
        minaretima. U svojoj unutrašnjosti pored obaveznog mihraba (prostora sa 
        kojeg imam predvodi namaz), sadrži mimberu i kjurs (mjesta sa kojih se 
        imam obraća vjernicima petkom i bajramima). 
        5. Mekteb je vjerski objekat u kojem djeca stiču znanje 
        o osnovnim vjerskim načelima i dužnostima. 
        6. Medresa je ustanova u kojoj se stiče više znanje o 
        vjerskim načelima i dužnostima, tj. objekat u kojem se školuju imami - 
        vjerski službenici. 
        7. Tekija (hanikah, zavija) je vjerski objekat u kojem 
        se okupljaju sufije zbog zajedničkog obavljanja zikira (veličanja Allaha 
        dž.š.) i mehabbeta (sastancima ili sijelima) na kojima se podučava sufizmu. 
        8. Musalla je vjerski objekat (ograđeni prostor bez krova) 
        koji služi za klanjanje bajram namaza. 
      VJERSKI BLAGDANI
      Muslimani računaju vrijeme od Hidžre, seobe iz Mekke u Medinu tj. od 
        septembra 622. godine. Hidžretska godina je mjesečeva (lunarna) godina, 
        ima 355 dana raspoređenih u 12 mjeseci. Nazivi mjeseci po hidžretskom 
        kalendaru su: 
         
        1. Muharrem 
        2. Saffer 
        3. Rebi'ul-evvel, 
        4. Rebi'ul-Ahar, 
        5. Džumadel-ula, 
        6. Džumadel-uhra, 
        7. Redžeb, 
        8. Sa'ban, 
        9. Ramazan, 
        10. Seval, 
        11. Zul-ka'de i 
        12. Zul-hidže. 
      Muslimani imaju dva velika blagdana: 
        - Idil-fitr (blagdan završetka posta) poznat još kao 
        ramazanski bajram zato što viđenje ševalskog mlađaka označava kraj posta 
        u mjesecu Ramazanu. Blagdan počinje bajram namazom i traje tri dana (1., 
        2. i 3. dan mjeseca Sevala). 
        - Idil-adha (blagdan žrtve) poznat još kao kurban bajram 
        zbog prinošenja žrtve, kurbana u znak sjećanja na Ibrahimovu alejhisselam 
        žrtvu. Blagdan započinje sa bajram namazom, potom klanjem kurbana po povratku 
        s bajram namaza. Kurban bajram je 10.,11.,12. i 13. dan mjeseca Zul-hidždže. 
        Ovaj blagdan je još poznat kao i hadžijski bajram jer se preklapaju dani 
        bajrama sa danima hadždža. 
      Osim ova dva blagdana muslimani obilježavaju i četiri odabrane noći: 
        • Lejle-i-regaib (noć želja, noć začeća Muhammed a.s.) 
        uoči prvog petka u mjesecu Redžebu. 
        • Lejle-i-miradž (noć putovanja Muhammed a.s. u nepoznata 
        nebeska prostranstva) uoči 27-og Redžeba. 
        • Lejle-i-berat (noć prijema godišnjih dijela i određivanje 
        sudbine za narednu godinu) noć uoči 15-tog Šabana. 
        • Lejle-i-kadr (noć početka Objave) noć uoči neparnih 
        noći zadnje trećine Ramazana (većina muslimana smatra da je ta noć uoči 
        27-og Ramazana). 
      Pored ovih blagdana i odabranih noći obilježavaju se još: 
        • 1. Muharrem (Nova hidžretska godina)., 
        • 10. Muharrem (dan ašure i dan pogibije h. Husejna na Kerbeli), 
        • 12. Rebiul-evvel/Mevlud (dan rođenja Muhammed a.s.) 
      
      Literatura 
      
        1. Kur'an s prevodom - Besim Korkut 
          2. Uvod u tefsirsku i hadisku nauku - Mehmed Handžić 
          3. Islam i svjetske religije - Džemaludin Latić 
          4. Povijest islama - Mustafa Spahić 
          5. Enciklopedija islama - Cyril Glasse 
          6. Leksikon islama - Nerkez Smajlagić 
          7. Oksfordska historija islama - John L. Esposito 
          8. Religije - Susan Tyler Hitchcock i John L. Esposito 
       
      
        
           
             
                 
                  
                 
                 
                   
                    PROCITAJ 
                    / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI: 
                 
                | 
           
           
             | 
           
         
       
       
        
        
       
       preuzmi 
        seminarski rad u wordu » » »  
          
       Besplatni 
        Seminarski Radovi 
      
        
        | 
      |