Aleksandar Makedonski

Makedonija je u 4. vijeku prije nove ere bila planinski region u udaljenoj oblasti Grčke, koji je u kulturnom pogledu zaostajao za drugim teritorijama. Grčki gradovi su sa nepodošljivošću gledali na zemlju sa kojom su graničili na sjeveru i smatrali su je potpuno divljom i necivilizovanom. Razlog za to je bila neosporna razlika izmedju makedonskog i grčkog stila života. Makedonci su nosili odjeću od ovčije kože a njihov život je bio upućen na pašnjake. Osim toga njihov politički sistem nije bio demokratski u onolikoj mjeri kao što je to bio sistem u Atini, budući da su ovom zemljom upravljali i kralj i aristokratija. Zato su se Grci bunili protiv pomisli da svoju dragocijenu kulturu dijele sa Makedoncima. Zaostalost Makedonije je predstavljala prepreku za sticanje grčke naklonosti, ali Makedonija je u jednom pogledu bila superiornija, i to u pogledu vojske. Izvesna divlja plemena živjela su na planinskim vjencima sjeverne Makedonije, koja su da bi doprla do Grčke prvo morala da napadaju Makedoniju. Zbog toga je Makedonija, koja je predstavljala svojevrstan ulaz u sjevernu Grčku, morala da se izbori sa raznim etičkim grupacijama, pa nije čudo što se usled toga njena vojska osnažila. Jedan veoma ambiciozan kralj je uz pomoc svoje dobro obucene i ugledne vojske osvojio mnoge grčke gradove, ali su odmah nakon njegove smrti na ovoj teritoriji zavladali neredi. Riječ je o velikom makedonskom vojskovodji i vladaru Filipu Makedonskom. Poslije njegove smrti na vlast je došao njegov dvadesetogodišnji sin Aleksandar. Nasledivši krunu Aleksandar svojom ambicijom i vještinom zasjenjuje oca. Novi kralj koga je krasio rijedak avanturistički duh ugušio je pobunu u zemlji. Napao je Persiju, najveće carstvo tog doba i podčinio cijelokupnu teritoriju tog carstva za svega nekoliko godina. Pored toga što je kao vojskovodja stvorio carstvo koje se prostiralo na tri kontinenta, začetnik je helenizma tj. helenističke kulture iz koje će se roditi posebna umijetnost. Ovaj čovijek je imao najsnažniji revolucionarni duh u istoriji kulture, a čak se i kao dijete nadmetao sa mitskimjunacima. Po pogubljenju persijskog cara Darija III, proglašenje za kralja svih kraljeva.
Aleksandar je osnivač globalizacije. Godine 324, obratio se svima rečenicom „ Svi imate jednog oca" prilikom polaganja zakletve u gradu Opisu. Globalizacija je trebala da dovede do stvaranja jedne jedinstvene svijetske države. Danas smojoš uvijek daleko od postizanja ovog cilja, ali mnogi pobožni ljudi i idealisti vjeruju u ovaj ideal. Postoje i ekonomisti koji ističu prednosti koncepta ovakve unifikacije. Kako bi mapa svijeta izgledala fantastično da ne postoje granice... to bi bilo ostvarenje Aleksandrovog sna: jedna jedinstvena država.

Kraća biografija Aleksandra Makedonskog

Aleksandar, koji će kasnije postati „ Veliki" rodjen je kao sin makedonskog kralja 356. godine prije nove ere u sjevernom dijelu Grčke. Njegov otac Filip je imao mnogo žena i sa njima mnogo sinova prije nego sto se rodio Aleksandar. Međutim, pošto je Aleksandar bio sin njegove zakonite žene, u njega je polagao mnogo nade, i kao otac je prema njemu bio veoma strog. Aleksandar je stekao najbolje spartansko obrazovanje. Filip je bio veoma surov kao otac i kažu da je jednom prilikom bacio Aleksandra u čopor lavova. Aleksandrov danje počinjao prije svitanja, nakon oskudnog doručka. Kako su dani prolazili, on je izvrsavao svoje stroge vojničke dužnosti zajedno sa sinovima ostalih plemića. Obučavan da komanduje vojnicima i da ih predvodi, zbližio se sa ocem. Zahvaljujuči ovakvom načinu života, postao je stamen i izdržljiv, odan stoičkoj etici.
Izabiranjem izuzetnog učitelja, Filip je Aleksandru pružio izuzetno obrazovanje, obrazovanje dostojno jednog kralja. Prije njega ih je bilo nekoliko, ali ni jedan nije ispunio kraljeva očekivanja. Imajući u vidu najbolje učitelje u cijeloj Grčkoj, odlučio se za Aristotela, veoma cijenjenog i svestranog učenjaka, koga je Bog obdario najbrilijantnijim umom među Grcima. Aristotel je došao u Makedoniju i bio bogato nagradjen da princu pruži svestrano obrazovanje iz svih predmeta, od filozofije do politike, preko biologije do astronomije. Sto se nauke tiče, volio je astronomiju i kažu da mu je omiljeni epski lik bio Ahilej, junak Homerove Ilijade. Kad je odrastao, bio je princ spretan i sa perom i sa mačem. Postao je kraljev zastupnik 340, godine, kad mu je bilo tek šesnaest godina, a slijedeće dvije godine se borio kao zapovjednik u bici kod Heroneje.
Aleksandar je cijenio hrabrost, pa čak i kod svojih neprijatelja, što svijedoči i jedna priča o hrabroj ženi iz Tebe koja je ubila jednog makedonskog vojnika, a kada su je doveli pred Aleksandra on ju je pustio kada je vidio sa koliko hrabrosti ona pruža otpor vojnicima. Divo se on i mudrim ljudima. Postoji jedna anegdota o susretu Aleksandra i Grčkog filozofa Diogena koji je živio u buretu. Navodno je Aleksandar čuo za veliku mudrost tog siromašnog starca i došaoje do njegan i rekao mu: „Kaži šta ti treba. Sve ću ti dati". Na što ga je Diogen pogledao i odgovorio: „ Onda se molim vas sklonite. Zaklanjate mi sunce". Aleksandar je bio šokiran stavom koji isključuje svaku vrstu materijalne koristi pa je rekao: „ Da nisam Aleksandar, poželo bih da budem Diogen."

Počeci Aleksandra Makedonskog

Za vrijeme Filipove vlast, ojačala Makedonija se spremala za pohod na Malu Aziju. Međutim, usred priprema na makedonskom dvoru se desio mračan incident. Filipa je ubio jedan od njegovih tjelohranitelja, makedonskih plemića, tako da nije stigao ostvariti svoj cilj. Povod za Filipovo ubistvo nije jasan, ali postojijedna teorij po kojoj je Aleksandrova majka Olimpija bila mozak cijele operacije. Filip je u to vrijeme imao drugu zakonitu zenu sa kojom je planirao da podijeli vlast i da protjera Olimpiju. Stoga je bilo prilično izvijesno da će umijesto Aleksandra presto naslediti princ koga bude rodila druga Filipova zakonita žena. Kažu da je Olimpija preuzela inicijativu i naručila Filipovo ubistvo. Govori se čak i da je Aleksandar bio umješan u ovu zavjeru. Po jednoj drugoj teoriji govori se o učešću persijskog cara, međutim prava istina nikad nije izašla na vidjelo.
Bez obzira na to što je istina, poslije iznenadne smrti ovog izuzetno moćnog čovijeka, koji je osvojio cijelu Grčku, zemlja je ostala u haosu. Pohod na Malu Aziju je odmah odložen. Dok je Grčka tonula u haos, izbila je pobuna u Trakiji, u sjevernom djelu Makedonije. Makedonski dvor je požurio i sazvao sastanak kako bi se proglasio naslednik prestola. Dvadesetogodišnji Aleksandar je tada proglašen z kralja. Bilo je i onih koji su se suprostavljali ovom izboru. Oni su podržavali drugog princa i urotili se protiv Aleksandra. Uz pomoć plemića koji su mu bili najbliži i vojske, Aleksandar je, jednog po jednog, eliminisao pripadnike opozije. Poslije približno tri mjeseca, uspio je da uguši pobunu u Makedoniji, a svoje dalje napore je usmjerio ka gušenju pobune u Trakiji.
Tokom vladavine Filipa II, Trakija je bila najsjevernija regija u Makedonij. Aleksandar je napustio palatu i poveo elitne jedinice svog oca u ovu sjevernu oblast. Medjutim, pobuna se preselila na jug kako bi se iskoristio njegov odlazak na sjever. Pobune su izbile u najznačajnim gradovima, uključujući i Atinu i Tebu. S obzirom na to da je pobuna zahvatila cjelu Grčku, Korinski savez po svojo prilici bio slab i sigurno narušen. Sve što je Filip postigao je visilo o koncu. Aleksandar je, pak, imao mnogo više kapaciteta nego što su njegovi neprijtelji mogli i da zamisle. Brzoje ugušio pobunu u Trakiji i odmah je ponovo podčinio. Zatim je prešao na Tebu i primorao ovaj grad na brzu predaju. Njegova kazna je bila krajnje surova. Grad je uništen u potpunosti, a preživjeli su prodati u roblje. Uvidjevši ovakvo stanje stvari, gradovi su, od Atine, odmah prekinuli pobune, uz jasno izvinjenje i preklinjanje za milost.Tako opstanak Korinskog saveza više nije bio ugrožen. Makedonija je povratila status vodeće sile u Grčkoj.
Novi makedoski kralj je nadmašio hrabrost svoga oca, koji je osvojio Grčku i ujedno bio i vladar i varvarin. Osim toga, on je imao jednu tajnu ambiciju koja je bila veća od ambicije njegovog oca, a to je bilo osvajanje Persije. Aleksandar je imao mnogo zarobljenika posle pobune grčkih gradova. Regrutovao ih je u makedonsku vojsku i tako je ojačao. Ubrzo je objavio početak pohoda na Malu Aziju, koji je bio ometen zbog smrti njegovog oca. S nestrpljenjem je čekao da pokaže da posjeduje potrebne sposobnosti i da zaslužuje krunu koju je nasledio. Smatrao je da ne postoji drugi način da to dokaže osim da nastavi sa pohodom na istok koj je njegov otac planirao. Za Aleksandraje taj pohod postala stvar od prioritetnog značaja.

Velika osvajanja

Persija je bila u to vrijeme najveće i najjače carstvo. Persijska država, nastala na području današnje Iranske visoravni, počelaje sa osvajačkim pohodima oko 550. godine prije n.e., a u trenutku kada je Aleksandar postao kralj vladala je cijelim Srednjim istokom, uključujući i Egipat. Imali su ogromnu populaciju i bili bogati robom. Car je živio u utvrđenju u glavnom gradu Vavilonu, zajedno sa svojom vojskom impresivne veličine, i budno motrio na ogromnu okolnu oblast kako bi sa spremnošću dočekao eventualne pohode.
Grčka je ranije takođe pretrpila veliku invaziju persijske vojske. Period počev od 499. p.n.e. koji je trajao pola vijeka, nazvan je period grčko-persijskih ratova. Tokom ovog perioda grčki gradovi su se udružili i dobili čuvenu pomorsku bitku kod S alamine, kao i bitku kod Termopila. Međutim, uprkos ratnoj pobjedi, polja, prije svega, maslinjaci, i gradovi, kao i sama Atina, bii su opustošeni i nanijeta im je dugoročna šteta. Čak su i hramovi spaljivani do temelja tokom kratkih opsada od strane persiske vojske. Zato Grci nisu mogli da oproste Persiji, a ovo neprijateljsko raspoloženje nije prestalo tokom Aleksandrove vladavine i on je to iskoristio. Alesksandar je vjerovao da se tokom pohoda na Malu Aziju Grci neće tako snažno suprostavljati makedonskoj vladavini ako im se pruži šansada se osvete Persijancima, njihovim smrtnim neprijateljima. Aleksandar je održao skupštinu država koje su činile Korintski savez kao komadant ujedinjenih grčkih vojnih snaga. Bio je predstavnik makedonske i grčke vojske i poveo ih je u borbu. Njegova vojska je u to vrijeme brojala oko trideset hiljada vojnika. To je bila mala vojska u poređenju sa ogromnom persijskom vojnom silom, ali su je činile elitne jedinice, specijalno obučavane za vrijeme kralja Filipa. Sad će ih njegov sin povesti u pohod na neprijateljsku teritoriju.
U proljeće 334. godine p.n.e. Aleksandar i njegova vojska su krenuli iz Makedonije i preplovili moreuz Dardaneli do Troje, odakle su krenuli u marš ka jugu, duž zapadne obale Male Azije. Persijance je iznenadio ovaj neočekivani pohod. Oni su se nekoliko puta ranije borili protiv Grka u Maloj Aziji, ali kad su grčki gradovi potpisali mirovni sporazum 386, ništa nije ukazivalo na bilo kakvo osporavanje persijske vladavine. Uprkos nekim manjim bitkama sa Filipovom predhodnicom, Persijanci su očekivali da će se grčke trupe povući nakon kraljeve smrti. A grčke vojne trupe ne samo da se nisu povukle, već su predvodile prvi napad i bili na čelu Aleksandrove vojske. Čim je persijski car čuo za ovo od svog glasnia, satrapi iz Male Azije su formirali savjet da bi donjeli odluku o protiv mjerama koje treba da usvoje. Odlučili su da postave liniju odbrane iza rijeke Granik i da se pripreme za pobjedu nad neprijateljom. Grčki strateg Memnon, general i plaćenik persijske vojske, je kao odbrambenu tehniku predložio spaljivanje zemlje. Ako se njive i kuće spale pred najezdom makedonske vojske, ona će se suočiti sa problemima nedostatka hrane i skloništa. Međutim ovaj plan je naišao na veliko protivljenje satrapa i odbačen je. Zato su persijski satrapi skoncentrisali svoju vojsku oko rijeke Garnik. Rijeka Garnik je mala rijeka koja teče od istoka prema zapaduu planinama Male Azije. Sama rijeka nije široka više od četiri- pet metara, ali su joj obale veoma visoke i sam tim prirodna prepreka naoružanoj vojsci. Persijanci su se postavili na istočnoj obali, sa deset hiljada vojnika, i čekali makedonski napad. Aleksandar je osmotrio neprijateljski položaj i naredio svojim vojnicima da se probiu kroz neprijateljske redove. Ova ideja je potpuno šokirala njegove generale, to je značilo frontalni napad, bez ikakvog elementa iznenađenja. Aleksandar je uzviknuo „Napred" i krenuo preko rijeke, a za njim i cijela njegova vojska. Persijancima je bilo drago sto makedonska vojska ide pravo u zamku. Oni su izvršili napad na makedonsku vojsku dok je prelazila rijeku, ali Makedonci su uspjeli da se probiu i na kraju da ostvare pobjedu. U ovoj bici Aleksandar je izgubi svega stotinjak vojnika. A sama pobjeda je dala veliku psihološku prednost makedonskoj vojsci. Aleksandra su počeli da gledaju kao velikog kralja. A Persija je shvatila da je makedonska vojska iznenađujuće obučena za borbu.
Nakon pobjede na rijeci Granik, Aleksandar je napredovao duž obale Egejskog mora. Gradovi pored kojih je prolazio su otvarali kapije mladom kralju. Većina stanovnika su bili Grci, koji su oduvijek željeli da se pobune protiv persijske vladavine. Tokom prolaska kroz ove gradove Aleksandar je svijom vojnicima strogo zabranio da ih pljačkaju. Aleksandar je 334. godine p. n. e. uspio da zavlada cijelim priobaljem Egejskog mora. Grci su predpostavili daje ovo kraj ratovanja, jer su izgubljene teritorije vraćene, ali za Aleksandraje ovo bio samo početak pohoda na centralni dio Male Azije.
Tadašnji pesijski car Darije III je u Vavilonu izdao naredbu da se oformi vojska koja će uništiti Aleksandrovu. U jednom dokumentu se navodi da je broj okupljenih vojnika iznosio šesto nhiljada. Ali Aleksandru je išla u korist iznenadna smrta generala Memnona, koji je trebao da predvodi grčku flotu u sastavu persijske vojske. Konačna bitka se odigrala 333. u centru Male Azije, kod grada Isa u istoimenom zalivu. Makedonska vojska je brojala trideset hiljada vojnika a persijska dvjesto pedeset hiljada. Presijska vojska je imala strategiju opsade, koju je Aleksandar prozrio i odnio veliku pobjedu sa svega nekoliko stotina mrtvih vojnika u svojim redovima.
U prvoj polovini 332. godine prije n. e. osvojeni su Liban, Izrael i zapadna Sirija. Na jesen je Aleksandar izvršio pohod na Egipat preko Sueckog zemljouza. Aleksandrova ambicija se proširila na cijelo Persijsko carstvo. Velika pobjeda kod Isa mu je dala vjeru i snagu. Persijski general iz Egiptaje bio zaprepašten vjestima o ovom makedonskom pohodu. Predao se bez borbe i predao cijeli Egipat Aleksandru. Aleksandar je krunisan u srcu Egipta- Memfisu, sjedištu faraona, drevnih egipatskih vladara. U aprilu 331. Makedonska vojska se vratila u Siriju. Persijski vladar Darije je tada bio u svojoj palati u Vavilonu, ali se bitka od odlučujućeg značaja za njegovu zemlju više nije mogla odlagati. Ako dozvoli neprijatelju da osvoji jug Mesopotamije, koja je imla plodno zemljište i veliku populaciju, dovešće se u pitanje njegova sposobnost da vlada. Darije je mobilisao vojsku iz cijele zemlje i uputio se Gaugameli koja se nalazila sjeverno od Vavilona. Tamo je pripremao zasjedu. Procjenjuje se da je njegova vojska brojala sto pedeset hiljada vojnika, iako drevni izvori navode da ih je bilo čak milion. U ovoj bici Darije je igrao na mnogo jaču kartu nego u predhodnim. Vojska je sa sobom povela i slonove, oni su dovedeni iz Indije i trebalo je da pregaze liniju napada neprijatelja. Osom toga točkovi kočija su im bili opremljeni sječivima, koja su tebala da iskasape neprijatelja. Povrh svega imali su skitsku konjicu. Skiti su jahali snažne konje, što ne čudi ako se uzme u obzir činjenica da su bili jedno od nomadskih plemena koja su živjela u stepama daleko od Crnog mora. Sa druge strane Aleksandar je saznao za ovu strategiju, tako što je ispitivao zarobljenike. Osim toga veoma pažljivo je proučio bojno polje. Njegovi ljudi su posmatrali neprijatelja u uzmaglici i savjetovali Aleksandra da napad izvrši noću. Ali Aleksandar nije hti to da prihvati, rekavši:" Ne pada mi na pamet da ukradem pobjedu." Razlog za ovakvu odluku je bio što se smatralo u to vrijeme da je napad noću kukavičluk. Prvog oktobra su dvije vojske ušle u odlučujuću bitku. Međutim, Aleksandar je imao razrađen plan i uspio je da ga primjeni na bojnom polju i tako odnese još jednu pobjedu nad persijskim vladarom Darijem. Darije se poslje bitke kod Gaugamele nije vratio u Vavilon već je pobjegao u svoju palatu u Ekbatani, u sjeverozapadnom Iranu. Zato je persijska prestonica praktično ostala prazna. Aleksandar je krenuo na jug u pohod na Vavilon, a persijski savjet je brzo predao grad Aleksandru pa je izbjegnuto krvoproliće. Kad su osvojili Vavilon, Alesandar se suočio sa određenim otporom od strane svojih podanika. Naime, on je naložio da persijski savjet nastavi da vlada Vavilonom, a njegovi generali su se nadali da će oni postati persijski vladari, tako da su bili nezadovoljni ovakvom odlukom. Aleksandar je na kraju suzbio ovaj otpor, ali su ostala duboka neslaganja u vezi sa načinom na koji je Aleksandar želio da vlada Persijom.
Pohodi su se nastavili i poslje osvajanja Vavilona. Početkom 330, Aleksandar je napredovao ka istoku i osvojio Persepolj, u zapadno Iranu. Persepolj je bio drevni grad i s pravom bi se mogao nazvati koljevkom Persijskog carstva. Nažalost, Makedonci su opljačkali njegovo zlato, poubijali građane i ostavili ga u ruševinama. Ovo je bio znak da makedonskoj vojsci ponestaje discipline. Na početku su regrutovani radi osvajanja Male Azije i prešli toliki put do Bliskog istoka da bi porazili Persijsko carstvo. Međutim, izgledalo je da pohodi neće prestati čak ni poslje osvajanja persijske prestonice. Ljudi odani Aleksandru su se umorili od ratovanja. Aleksandar je od persijskog sistema preuzeo običaj da mu podanici odaju počast klečeći. Postupak koji je podrazumijevao da podanik klekne i tako oda počast svom kralju. Taj postupak se provodio svakodnevno i bio je simbol kraljeve veličine, ali se u Makedoniji ovaj postupak smatrao ponožavanjem običnih ljudi. Ljudima se činilo da je Aleksandar ukaljao makedonsku tradiciju persijskim običajima.
U sred pohoda na južnu Aziju, Aleksandar se oženio ćerkom lokalnog satrapa koja se zvala Roksana. Ona je bila žena izuzetne ljepote, ali je ovaj brak bio vjerovatno politički motivisan. Nastavio je sa oštrom politiom, nastojeći da postigne slogu među svojim podanicima. Pozvao je lokalne vladajuće porodice i mlade ljude da krenu u pohod sa njim. Oni su primljeni u makedonsku vojsku i tako su nadoknađeni gubici iz prethodnih bitaka. Na taj način su i grcijačali svoju vojnu snagu. Aleksandar je planirao pohod na sjeverni dio Indije. U to vrijeme Evropljani su smatrali daje na istoku Indije kraj svijeta. Godine 326. Makedonci su se uputili u pohod na Indiju. Otpor koji je pružala lokalna populacija u Gandari je bio tako jak da je vojska često kroz krvoproliće osvajala bitke. Indija je bila podjeljena na one koji su se pokoravali Aleksandru da bi izbjegli borbu, i one koji su se stalno suprostavljali. U međuvremenu je nezadovoljstvo vojske kulminiralo, i Aleksandar nije više moga daje nagovori na borbu.
Godine 325, Aleksandar je završio sa podizanjem gradova( koje je počeo graditi mnogo ranije). Ostavio je generale u koje je mogao da se pouzda na nadgledaju završne radove i uputo se prema Vavilonu. Podijelio je vojsku u tri dijela i putovao u Vavilon kroz oblast u južnom Iranu koju još nije bio osvojio. Kada je tu oblast pripoio svojoj teritoriji, bio je vladar teritorije koja je obuhvatala današnju Grčku, Tursku, Siriju, Liban, Izrael, Egipat, Irak, Iran, Avganistan, Uzbekistan, Tadžakistan, Pakistan i Indiju. Ova, za to vrijme ogromna teritorija, bi se s pravom mogla nazvati „globalno carstvo". Aleksandrar nije uspjevao da se odmori u Vavilonu. Strani ambasadori su stalno bili u njegovom društvu, a imao je i probleme lične prirode. Osim toga, činovnici su od njega sakrili da je došlo do pobune u Persiji i do poziva na borbu za oslobađanje od grčke dominacije. Aleksandar je bio zabrinut i zbog toga što su mnogi njegovi podanici učestvovali u prevari ili kriminalnim radnjama. Protiv takvih je preduzeo mjere i naložio da se izvrše njihova pogubljenja širom carstva, i što je bio dio njegove politike pokoravanja. Ispostavilo se da je teško upravljati tom ogromnom teritorij om koju je osvjio. Iako je uložio svu svoju snagu da utjera strah u kosti svojim podanicima, jedva je uspjevao da očuva državnojedinstvo.
Sa druge strane, Aleksandrove ambicije su bile bezgranične. Dok je bio u glavnom gradu isplanirao je još jedan pohod koji bi doveo proširenja njegove teritorije. Prvo je želio da sagradi ratni brod na koje bi mogao da otplovi do Egipta preko Arabijskog mora i Persijskog zaliva. Planirao je da sa tim ratnim brodom preplovi Sredozemno more i osvoji Kartaginu i Rim. Ali Aleksandar se iznenada razbolio neposredno pred početak ovog pohoda. Tokom gozbe sa svojim najbližim saradnicima odjednom je dobio groznicu i srušio se na pod. Posle nekoliko danaje umro. Kažu daje uzrok njegove prerane smrti, u trideset trecoj godini, bila malarija. Po jednoj drugoj verziji, kaže se da su Aleksandra možda otrovali njegovi saradnici. Za sobom nije ostavio testament.

Podijela carstva

Nakon smrti Aleksandra, sve uticajne osobe su se mahnito borile za vlast u ovom bogatom carstvu. Savijet je poslao generale da vladaju odvojenim bazama. Ptolemej je vladao Egiptom, Lismah Trakijom, Kasander Makedonijom a Seleuk Sirijom. General Antigon i njegov sin Demetrije su se borili za jedinstvo carstva. Otac i sin su vodili žestoke bitke iz Male Azije protiv saveza Lismaha, Kasandra, Ptolomeja i Seleuka. Godine 301. p. n. e. , ovo sve je dovelo do podjele Aleksandrovog carstva na tri helenističke zemlje - Siriju, Egipat i Makedoniju. Borbr su se nastavile i poslije toga, pri čemu su ratovi i za najmanji komad zemlje trajali narednih dvije stotine godina. Osim toga pojavila se nova nacija Partijanaca, koja je živjela na iranskoj visoravni i tvrdila da je naslijednik Persije. Na kraju je Makedoniju osvojilo ekspanzivno Rimsko carstvo, koja je pobjedilo Hanibala 202. godine p. n. e. kod Zebe. Uslijedilaje Sirija 63, koja je bila oslabljena nakon sukoba sa Partijancima. Ptolomejska dinastija je jedino bila pošteđena u Egiptu. Glavni grad Aleksandrija je kulturno cvijetao. Postao je trgovački centar u mediteranskom basenu. Ona je postala naučni centar, sa svojom bibliotekom, Aleksandrijska biblioteka, u kojoj se nalazilo na desetine hiljada knjiga i dokumenata na papirusu. Ipak su se rimski napadi proširili i na ovo područje. I ova dinastija je svrgnuta 30. godine prije n. e. Time je završeno helenističko doba. Iz ovoga se vidi daje bogatstvo Aleksandra velikog trajalo tristo godina.

Makedonske vojske

„Heteri" i „Pezeteri" Najjači na svijetu

Aleksandrova vojska je bila superiorna u svim bitkama koja je vodila. Vojska je imala moral na zavidnom nivou. Makedonci su stalno pratili Aleksandra i pazili da on nikad ne ostane sam i izložen. Tako da su oni kad god je ktalj bio napadnut, pravili bez oklijevanja ljudski štit. Ovi pratioci su se zvali Heteri, što je na makedonskom značilo „pratioci konjanici". Oni su bili sinovi plemića koji su odrasli zajedno sa Aleksandrom.
Glavne makedonske vojne snage su se razlikovale od vojnih snaga drugih država. Njihovi pripadnici su imali poseban odnos sa kraljem i nazivali su se Pezeteri, što znači „pratioci pješadinci" danas bi ih opisali kao tešku pješadiju. Oni su nosili koplja dugačka šest metara i nijedna vojska nije imala ni blizu dugačka koplja. Ovo koplje se nije moglo nositi jednom rukom, ali je bilo veoma efikasno. Vojnici u borbrnoj formaciji su bili rame uz rame i ova formacija se nazivala falanga. Međutim, tajna makedonske vojne nadmoći je ležala u bliskoj vezi sa kraljem. Makedonska vojska je bila sačinjena od dobrovoljaca, odlično obučenih, sa visokim stepenom motivacije, i to juje činilo nepobjedivom.

Zaključak

U Aleksandrovom carstvu su srušene granice između grčke i istočnjačke civilizacije. Grci koji su do tada bili zbijeni na uskom pojasu obale Egejskog pojasa, sada su prelazili granicu, prodavati robu i širiti svoju umjetnost i znanje širom Azije. Tako je rođena nova kultura koja se zovala helenizam. Helenizam znači „grčki uticaj" i predstavlja mješavinu grčkih i drugih azijskih kultura. Helenizam se proširio do krajnjih granica Aleksandrovog carstva. Grčki arhitektonski stil se može uočiti na zgradama i statuama izgrađenim i podignuti širom Male Azije, Persije, Egiptu, pa čak i u Gandari. Iako sam Aleksandar nije bio previše zainteresovan za širenje Grčke kulture, upravo je on doprinjeo širenju helenizma zbog toga što je gradio građevine u gčlkom i makedonskom stilu i što se na njegovom dvoru i u njegovoj vojsci govorio grčki jezik. Poslije njegove smrti njegovi naslednici su nastavili da šire i nameću grčku kulturu ubrzavši tako njen razvoj. Ovaj upliv grčke kulture je doveo do renesanse azijske civilizacije, koja je u to vrijeme bila oslabljena, i zato se ta kultura raširila na sve strane istočnjačkog svijeta. Najsnažniji uticaj grčke kulture izvršen je u Egiptu. Središte razvoja je bilo u Aleksandriji i okolnoj oblasti zbog izgradnje velikog svjetionika i biblioteke, što je ovaj grad pretvorilo u najveći kulturni i ekonomski centar na svijetu. Kasnijeje sa svoje strane Azija izvršila uticaj na Grčku. U Grčku civilizaciju prodrle su budistička učenja putem tekstova kao što su „ Pitanja kralja Milinde". Tako je stvorena veza između civilizacija u Indiji, Srednjem istoku i Grčkoj, koje se prije toga nikad nisu susrele. Superiorni aspekti svake civilizacije su uticali na novu kulturu čineči podsticaj na razne aktivnosti i vidove stvaranja.
Aleksandar je bio uzor kasnijim osvajačima. Njegova osvajanja su izučavali velike vojskovođe i vladari. Tako je Julije Cezar volio da čita priče o njemu. Hanibal, general iz Kartagine je pomno izučavao svaku njegovu bitku i tvrdio da iz njih može da se nauči tehnika ratovanja. Aleksandrov uticaj se nastavlja do današnjih dana. Napoleon je dekorisao privatne odaje Aleksandrovim portretom. Hitler je u svojim govorima pominjao Aleksandrovo širenje na istok, poredeci Persijsko carstvo sa Rusijom a Njemačku sa Makedonijom. Kao što je Aleksandar žudio da nadmaši Ahileja, tako su mnogi žudili da nadmaše njega. Zbog toga je često dolazilo do ratova širom svijeta. Ipak nisu se sve bitke završile samo razaranjem. Kao što je poslije Aleksandrovih osvajanja rođena nova kultura, tragični događaji su stimulisali razvoj. I ti događaji su doveli do stvaranja legendi. Heroja rađa heroj. Iz toga slijedi daje predak svih heroja Aleksandar Veliki.

Korištena literatura

• Naučni časopis „ Sto ličnosti koji su promijenili svijet" Izdavač: Petros Kapnistos
• Specijalna adaptacija na srpskijezik: ARCHETYPON 2009 De AGOSTINI Hellas

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi