POLOZAJ VJERSKIH ZAJEDNICA U NDH | SEMINARSKI RAD IZ ISTORIJE

OSTALI SEMINARSKI RADOVI IZ ISTORIJE

Još...

POLOŽAJ VJERSKIH ZAJEDNICA U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

Vjera je oduvijek bila vrlo bitan element svakoga društva što je također bio slučaj u prvoj polovici 20. stoljeća kada su se dogodile brojne stvari koje su u potpunosti promijenile svijet. Kako je Nezavisna Država Hrvatska bila državna tvorevina na strani nacističke Njemačke, lako se daje zaključiti da su i u NDH Židovi bili diskriminirana vjera. Vjera koja je uživala najveće povlastice svakako je bila katolička budući da su brojni svećenici i sami bili ustaše, a katolička je crkva ujedno i služila kao propagandni mehanizam NDH. U ovom ćemo seminarskome radu ukratko reći nešto o samom nastanku NDH, a zatim i o svakoj pojedinoj vjerskoj zajednici koja je živjela na području NDH.

2. NASTANAK NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

Prvi potez koji je jedan od uzroka nastajanja NDH jest potpisivanje Trojnoga pakta 25. ožujka 1941. od strane jugoslavenske vlade. Potpisnici Trojnoga pakta nadali su se da će nakon nekog vremena, tijekom Hitlerova napada na SSSR, uspjeti prijeći na stranu zapadnih saveznika. Očekivanja su bila nadasve pozitivna jer se Jugoslavija u trenutku potpisivanja Trojnoga pakta nadala da će tijekom cijeloga Drugog svjetskog rata uspjeti ostati neutralna. Kako je na čelu jugoslavenske vlade u danom trenutku bila vlada Cvetković-Maček, velikosrpske su snage na Trojni pakt reagirale burno ne samo zbog samoga pakta nego i zbog stvaranja Banovine Hrvatske. Dana 26. i 27. ožujka 1941. oficiri su izvršili puč te doveli generala Simovića na čelo Vlade. U Beogradu su se tada dogodile masovne demonstracije pod parolama «Bolje rat nego pakt» i «Bolje grob nego rob». Hitler je na cjelokupnu situaciju reagirao odlukom o razbijanju jugoslavenske državne tvorevine i njezinom osvajanju. Dana 27. ožujka novonastala vlada otkazala je Trojni pakt da bi ga za dva dana ponovo prihvatila u nadi da će se rat izbjeći. Simovićeva je vlada pregovara s Hitlerom skupa s hrvatskim i slovenskim ministrima u namjeri ostavljanja dojma složne države. Hitler nakon svega nije htio pristati na mirno rješenje. Odlučivši razbiti Jugoslaviju, poslao je svoje delegate Waltera Malletkea i Edmunda Weesenmayera na pregovore s Vladkom Mačekom. Ponudili su mu vodstvo novonastale hrvatske države i savez, no Maček je odbio ponudu. Smatrao je da je najbolje da se ostane pri Trojnom paktu, odbio ponudu te otišao u Beograd i preuzeo predsjedništvo vlade u nadi da će se Trojni pakt ipak uspjeti održati. Mussolini je istovremeno pregovarao s Antom Pavelićem ponudivši mu vodstvo hrvatske države u zamjenu za veći dio Dalmacije. Pavelić je prihvatio ponudu. Dana 6. travnja 1941. Jugoslavija je kapitulirala bez otpora, a zanimljivo je da ni isključivo srpske čete nisu pružile otpor. Dana 10. travnja 1941. Slavko Kvaternik izdao je proglas kojim je nastala Nezavisna Država Hrvatska. NDH je ubrzo priznata od strane nekih stranih država. Njemačka i Italija priznale su NDH već 15. travnja nakon što su Slavko Kvaternik i Ante Pavelić Hitleru i Mussoliniju uputili brzojave u kojima se obvezuju na odanost i kojima priznaju novi europski poredak. Tijekom 1941. godine Nezavisnu su Državu Hrvatsku priznale Mađarska, Slovačka, Rumunjska, Bugarska, Španjolska, Japan, Nacionalna Kina, Danska, Finska i Mandžurija. Nijedna druga država nikad nije priznala NDH.

3. VJERSKE ZAJEDNICE

Kao što je već u uvodu rečeno, vjerske su zajednice igrale važnu ulogu u svakome društvu, pa tako i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U ovome ćemo se radu baviti prvenstveno Katoličkom crkvom, zatim islamskom zajednicom, pravoslavnom zajednicom te židovskom zajednicom.

3. 1. KATOLIČKA CRKVA

Katolička je crkva u Kraljevini Jugoslaviji bila gledana s određenom dozom nepovjerenja. Iako se u Kraljevini Jugoslaviji propagirala vjerska jednakost, mora se napomenuti da je Srpska pravoslavna crkva ipak bila privilegirana na neki način. Katolička se crkva zajedno s hrvatskim stanovništvom cijelo vrijeme pokušavala boriti protiv velikosrpske hegemonije. Katoličko je svećenstvo u velikoj mjeri pozdravilo nastanak NDH. Dio je klera u ustaškom programu vidio rješenje za hrvatsko nacionalno pitanje. Brojni su svećenici sami bili pripadnici ustaškoga pokreta, a dokaz tome jesu svjedočanstva Dragutina Kambera, Vilima Cecelje i Vjekoslava Luburića. Ustaše su također, zbog svoje malobrojnosti, tražile saveznike i obrazovani kadar, a katoličko je svećenstvo savršeno odgovaralo tom profilu potencijalnog saveznika. Isfrustrirani lošim položajem katoličke Crkve u Kraljevini Jugoslaviji i uzdizanjem Srpske pravoslavne crkve te velikosrpskom hegemonijom, svećenici su, kao i dobar dio naroda, euforično podržavali nastanak Nezavisne Države Hrvatske. Kada je proglašena NDH, zagrebački je nadbiskup Alojzije Stepinac, posjetio Slavka Kvaternika, a zatim i Antu Pavelića. Sam njegov posjet nije ništa govorio o stavu Katoličke crkve prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj jer je općenita praksa Katoličke crkve bila takva da podrže vlast kakva god ona bila u cilju zaštite svojih vjernika. Stepinac je sve vjernike pozvao na suradnju s novom vlasti. Dr. Ivan Šarić, također veliki crkveni dostojanstvenik (sarajevski nadbiskup), otvoreno je podržavao Pavelića te je pozdravio njegov dolazak na vlast. U svom je pozdravu istaknuo da je Pavelić donio i slobodu hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini. Bitno je napomenuti da Vatikan nije priznao NDH kao državnu tvorevinu, no unatoč tome, u NDH je boravio papinski legat Giuseppe Ramiro Marcone. Katolička je crkva u velikoj mjeri služila kao propagandni mehanizam ustaškoga režima iz ranije navedenih razloga. Brojni su svećenici pokazivali odanost ustaškom režimu, no mnogi su mu se i protivili. Među protivnicima ustaškoga režima bio je i Alojzije Stepinac kojeg Ante Pavelić nije trpio jer je Stepinac branio neke Pavelićeve protivnike. Pavelić nije skrivao svoju netrpeljivost prema Stepincu. U NDH se također postavilo pitanje pokrštavanja Srba, tj. pripadnika Srpske katoličke crkve. Oni su prisilno i pod prijetnjom pokrštavani, a Alojzije Stepinac je poslao proglas sa zamolbom da se Srbi pokrste s namjerom spašavanja ljudskih života. Srbi su prelazili na katoličanstvo iz straha i pod prisilom. Jedan od razloga podržavanja ustaške vlasti bio je i strah od komunizma čija je popularnost rasla. Poznato je da je komunizam u svojoj ideologiji negirao religiju te istu smatrao osobnom stvari pojedinca. Takva se ideologija nije sviđala Crkvi što je pridonijelo popularnosti ustaškoga pokreta.
Najpoznatiji katolički svećenik toga vremena svakako je Alojzije Stepinac. On je po svojoj dužnosti pozdravio osnivanje NDH jer je to bila općenita praksa Katoličke crkve, no nije se slagao s ideologijom ustaškoga pokreta. Kritizirao je pravoslavlje, komunizam i masonstvo. Kako je rat odmicao, Stepinac se sve više protivio ustaškom režimu. Slao je otvorene apele Paveliću i kritizirao njegovo djelovanje. Trudio se zaštiti što više ljudi. Režim je na to reagirao ubijanjem Stepinčeva brata Miška. Tijekom Drugoga svjetskog rata poginuo je velik broj katoličkih svećenika, što od strane pripadnika drugih vjerskih zajednica, što od strane partizana u kasnijoj fazi rata.

3. 2. ISLAMSKA VJERSKA ZAJEDNICA

Islamska je vjerska zajednica uživala veliko poštovanje od strane ustaškoga režima. Ante se Pavelić čak slikao s fesom. Muslimani su smatrani čistim Hrvatima, najmanje iskvarenim, kako je Mile Budak svojevremeno tvrdio u svojoj knjizi objavljenoj u emigraciji. To je također isticao Ante Starčević ranije. Kako je Bosna i Hercegovina ušla u sastav NDH, broj muslimana u NDH bio je poveći. S obzirom na to, režim ih je morao cijeniti jer su oni bili jedno od uporišta novonastale države. Muslimanu su prihvatili ustaški režim, naročito oni koji su studirali u Zagrebu. Unatoč prihvaćanju muslimana kao ravnopravnih stanovnika NDH, njihova je uloga, kao i položaj, bila simbolična. Na visokim položajima u državi bilo ih je malo iako im rad u državnim službama nije zabranjen. Primjerice, Ismet Muftić bio je članom privremene vlade po odluci Slavka Kvaternika, a Osman Kulenović bio je predsjednik prve vlade NDH. Također je vladala određena sumnja prema muslimanima jer su bili pod sumnjom da se žele odvojiti od NDH i osnovati vlastitu državu tvorevinu. Kako je vrijeme odmicalo, ustaški je režim imao sve više protivnika. Islamska vjerska zajednica nije bila iznimka te je 22. studenoga 1941. poslala otvoreni memorandum u koje kritizira nedjela ustaškoga režima. Nakon toga memoranduma ustaški je režim pokušao izgladiti pomalo poljuljane odnose s islamskom vjerskom zajednicom. U ratnom su razdoblju muslimani pokušavali sklopiti ugovor s bilo kojom silom koja bi mogla zaštiti njihove interese pa su slali apele Nijemcima i Talijanima. Općenito su više bili skloni Nijemcima nego Hrvatima, a Talijane su molili da ih zaštite od četnika. Dana 1. studenog poslali su apel adresiran na Hitlera osobno. Htjeli su postići nekakav dogovor s Nijemcima koji nema veze s NDH. Apel je pozitivno prihvaćen te je Heinrich Himmler osnovao SS diviziju sastavljenu od muslimana te ju nazvao Handžar divizijom. Kako je rat odmicao, muslimani su sve više i više prelazili na stranu partizana.

3. 3. PRAVOSLAVNA VJERSKA ZAJEDNICA

U Kraljevini je Jugoslaviji Srpska pravoslavna crkva imala vodeću ulogu što se vjerskih organizacija tiče. Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Gavrilo Dožić bio je veliki protivnik Trojnoga pakta te su ga se Nijemci htjela dočepati. Nakon što je Gavrilo Dožić došao na Hitlerovu crnu listu, vodeću ulogu u Srpskoj pravoslavnoj crkvi dobio je Josif Cvijović. On je surađivao s Nijemcima u nadi da će uspjeti poboljšati položaj pripadnika Srpske pravoslavne crkve u NDH. Kako pravoslavna crkva općenito ima nejedinstvenu organizaciju te svaka država ima vlastitu pravoslavnu crkvu, postavilo se pitanje o nastanku hrvatske pravoslavne crkve budući da je NDH sada samostalna država u kojoj živi mnogo pripadnika pravoslavne vjere. Ustaški je režim odbijao sve što u nazivu ima veze sa Srbijom pa je 18. srpnja 1941. godine pravoslavnu vjeru nazvao grčkoistočnom. Pavelić je uvijek isticao da on nema ništa protiv pravoslavlja kao takvoga, već da mu smeta Srpska pravoslavna crkva. Dana 6. lipnja 1942. proglašen je ustav Hrvatske pravoslavne crkve. Ona je bila autokefalna i episkopalna. Crkveni i samoupravni organi bili su patrijarh, mitropolit zagrebački, sveti arhijerejski sabor, veliki crkveni sud, episkopi, arhijerejski namjesnici, parosi i crkveno-općinski upravni odbori. U administrativnom se pogledu Hrvatska pravoslavna crkva dijelila na eparhije, arhijerejska namjesništva i parohije. Na čelo Hrvatske pravoslavne crkve postavljen je Germogen. Mitropolije su podijeljene na zagrebačku, brodsku, sarajevsku i bosansko-petrovačku. Nastanak Hrvatske pravoslavne crkve malo je ublažio stav prema Srbima u NDH.

3. 4. ŽIDOVSKA VJERSKA ZAJEDNICA

Na području NDH živjelo je oko 36000 Židova koji su se dijelili u tri skupine od kojih je svaka imala svoju židovsku općinu. Židovska vjerska i etnička zajednica dala je značajan doprinos gospodarskom, kulturnom i prosvjetnom razvoju hrvatskoga društva. Mnogi njezini članovi bili su uključeni i u politički život Hrvatske djelujući u hrvatskim političkim strankama, sindikalnim organizacijama i raznim udrugama. Pojava NDH dovela je Židove u neravnopravan položaj što je sasvim logično budući da je NDH bila naklonjena nacističkoj Njemačkoj. Doneseni su brojni zakoni koji su se diskriminirajuće odnosili prema Romima i Židovima. Židovima je sustavno oduzimana imovina koja se našla u vlasti ustaškoga režima. Također su uništeni njihovi brojni gospodarski položaji. U proljeće i ljeto 1941. ustaške su vlasti donijele brojne mjere protiv Židova, izvrgavajući ih neljudskim i ponižavajućim postupcima. Tako je npr. naređeno njihovo obilježavanje uočljivim oznakama (žute trake sa židovskom zvijezdom). U Zagrebu su morali napustiti sjeverni dio grada i preseliti se u ostale gradske četvrti. Masovno su otpuštani iz javnim službi i poduzeća, a zadržani su samo oni bez kojih se nisu mogle obavljati neke djelatnosti. Također su odvoženi u koncentracijske logore kako hrvatske, tako i njemačke. U narodu je vladao strah te su se mnogi zalagali za poboljšanje položaja Židova, no bez većeg uspjeha. Imovina je, iako u državnom vlasništvu, sve više dolazila u vlast pojedinih ustaških dužnosnika te su na taj način Židovi masovno pljačkani. Još više od Židova stradali su Romi koji su gotovo u potpunosti istrijebljeni, naročito u jasenovačkom logoru.

ZAKLJUČAK

Nakon kratkog pogleda na položaj vjerskih zajednica u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj možemo zaključiti da je apsolutno najbolji položaj imala Katolička crkva koja je bila svojevrsni ekvivalent Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Kraljevini Jugoslaviji. Brojni pripadnici Katoličke crkve sami su bili ustaše te su većinom podržavali režim. Islamska zajednica nije bila pravno diskriminirana, no ipak je, s obzirom na malen utjecaj, bila diskriminirana na neki način (nisu bili na nekim položajima u NDH, nije se pretjerano obraćala pozornost na njih) što je i rezultiralo otvorenim pismima Adolfu Hitleru i masovnim prelaženjem na stranu partizana. Pripadnici Srpske pravoslavne crkve bili su progonjeni i diskriminirani dok nije nastala Hrvatska pravoslavna crkva koja je neznatno ublažila takvu situaciju. Židovi su, u skladu s nacističkim stavovima, bili masovno progonjeni i diskriminirani. Sve u svemu, ustaška vjerska politika, kao i režim sam po sebi, nije donio ništa naročito pozitivno u vrijeme svoga postojanja.

POPIS LITERATURE

preuzmi seminarski rad u wordu » » »