POCETNA STRANA

 
SEMINARSKI RAD IZ POVJESTI
 
OSTALI SEMINARSKI RADOVI IZ ISTORIJE
 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Visoki, bosanski grad srednjeg vijeka

"Turpe est in patria esse peregriunum"

"Sramota je biti stranac u vlastitoj domovini"
(Car Hadrijan Publije Elije, 76.-138. god.)

"Ako smo neodgovorni prema vlastitoj svijetloj prošlosti, a činjenice govore da u dobroj mjeri jesmo, možemo li tvrditi da smo odgovorni prema sebi samima, a pogotovo prema našim potomcima?"

Visoki, Visoko je nezaobilazno mjesto u hiljadugodišnjoj tradiciji države Bosne. Ostaci butmirske kulture, važna raskrsnica rimskih puteva, sjedište i ploča Kulina bana, ploča Nespine kaznaca, dvor prvih banova i hiža djeda bosanskoga, povelja Dubrovčanima, prvi univerzitet na Balkanu, mjesto stolovanja i krunisanja bosanskih vladara, grad tolerancije, grad trgovine – sve to svjedoči o značajnoj ulozi ovog lokaliteta u rasvjetljavanju burne i lijepe prošlosti nastanka bosanske države. S obzirom na njegov značaj, prošlost ovog kraja ni izdaleka nije istražena koliko bi to trebala biti. U skupini naučnika koji su istraživali pojedine segmente prošlosti Visokog i njegove okoline posebno se ističe Đoko Mazalić koji je tokom 1954. godine boravio u Visokom i na terenu pokušao odgovoriti na neka pitanja koja su dugo bila bez odgovora. Rezultate svojih istraživanja objavio je u Glasniku Zemaljskog muzeja BiH iz 1954. godine. Obzirom da je za obilježavanje Dana općine Visoko uzet datum sa Povelje po prijateljstvu i slobodi trgovine Dubrovčanima koju je izdao bosanski ban Kulin 29.08.1189. godine u Visokom dosta je pisano o ovome. Tokom agresije na državu BiH u periodu 1992-1995. godine pripadnici Armije RBiH su prvom polovinom 1994. godine naišli na više arhitektonskih fragmenata visoke umjetničke vrijednosti i neobično velikih gabarita što ponovo ukazuje na značaj ovog grada. "Nije teško naslutiti i dati odgovor zašto nikada u proteklih 100 godina nisu izvršena sistematska arheološka istraživanja na ovom važnom lokalitetu iako su rađena na neuporedivo istoriski manjem važnim mjestima. Prosto, razlog je političke prirode jer se ovdje radi o lokalitetu koji nedvojbeno dokazuje hiljadugodišnje postojanje bosanske države, kao i njenu bogatu istoriju i kulturu, što mnogima ni tada, a ni danas nije išlo u prilog."

VISOKO KROZ HISTORIJU

Visoko, grad lociran na raskrsnici puteva u središtu regiona Sarajevo – Zenica jeste grad sa značajnom kulturno-historijskom prošlošću. Povoljan geografski položaj i klimatski uvjeti, te plodno tlo Visočkog polja ispresijecani tokovima rijeka Fojnice i Bosne, uslovili su dug kontinuitet življenja na ovom području, od prethistorije do danas. Najstariji tragovi života ovdje datiraju iz mlađeg kamenog doba, oko 4000. godine p.n.e.. Upravo na plodnim riječnim terasama locirana su mnoga neolitska naselja. Na obalama rijeke Bosne su Arnautovići, Donje Moštre, Okolište, uz rijeku Fojnicu su Zbilje i Gorani, u dolinu Kraljušnice Ginje, Dvor, Čifluk, u dolinu Radovljanke Hadžići. U davnim vremenima, pojava i upotreba metala uslovila je organizovanje pojedinih naselja u veće grupacije, potom i plemena. Na području srednje Bosne i Visočkog bazena egzistiralo je pleme Desitijata – nosilaca kulture željeznog doba u ovom kraju. Gotovo na svakom dominantnijem brdu nalaze se ostaci gradina, naselja koja su se mogla lahko braniti i pružati stanovništvu sigurnu zaštiti (Grad u Visokom, gradine u Kopačima, Gornjoj Zimči, Poriječanima, Gradac u Maurovićima, Grajanima, Kralupima…). Ugušenjem Ilirskog ustanka 9. godine n.e. i ovo područje ušlo je u sastav Rimske imperije. Ostataka materijalne kulture iz tog perioda sačuvano je veoma malo. Da je naseljenost i tada bila znatna potvrđuju ostaci rimskih utvrđenja (Seoča, Mokronozi, Kralupi) i ostalih objekata (Mokronozi, Gornje Moštre, Arnautovići, Ginje) te pomeni u pisanim izvorima i tragovima rimskih puteva koji su vodili kroz ove krajeve. Naziv Visoki nosio je srednjovjekovni grad na Visočici, dominantnom brdu iznad grada, njegovo podgrađe (trgovište) zvalo se Podvisoki, a Visoko je naziv za grad koji se počeo razvijati od početka Osmanlijske uprave 1463. godine do danas.

Visoki, bosanski grad srednjeg vijeka

Kada je grad podignut ne može se sa sigurnošću utvrditi. Prvi spomen u pisanim izvorima iz 1355. godine samo je termin ante quem. Okolnost da je listinu iz 1355. godine izdao mladi ban Tvrtko koji se u to doba još nije bio ni učvrstio na prijestolju, pokazuje da on sam nije mogao – u nekoliko godina – podizati gradove. Njegov predšasnik ban Stjepan II bio je vrlo aktivan u podizanju tvrđava i dvorova, pa nije sasvim isključeno da je podigao i Visoki. Ipak, s obzirom da se radi o gradu u najstarijem poznatom središtu bosanske države i da se pod njim vrlo rano razvila varoš (Podvisoki), te da se u njemu nalazilo sjedište velikog kneza bosanskog, treba računati sa mogućnošću da se ovdje radi o jednom od najstarijih bosanskih gradova. U apsolutnom smislu, XIII stoljeće izgleda najvjerovatnije, ali ne treba isključiti ni starije vrijeme. Osim vojno-odbrambene funkcije, koja je vidljiva iz same arhitekture, grad Visoki je povremeno sjedište vladara i trajno sjedište velikog kneza bosanskog – dakle, administrativni centar visokog reda. Ta njegova osobenost svakako je bila važan faktor u stvaranju naselja oko grada. Danas se najviši vrh na jugozapadu Visočkog polja zove Grad i tu se vidi dio srednjovjekovnog grada što se zvaše Visoki. Od nekadašnjih zidina i kula ostalo je vrlo malo i kako se kod nas o takvim stvarima ne vodi briga izgubit će se i zadnji trag ove utvrde. Pod Gradom što je nadvisio dolinu oko današnje varoši Visoko, nastalo je predgrađe Podvisoki. Tu je bio glavni trg onovremene Bosne gdje se nizala botega do botege, nakrcana dubrovačkom robom, što se ovamo karavanama dopremala i odatle dalje raznosila na sve strane. Na ovom je trgu bila i jedna od najvažnijih bosanskih carinarnica (gabela). Za nacrt plana varoši Visokog i okoline Đoko Mazalić se koristio katastarskim kartama od 1884. godine i kasnijom specijalnom kartom te sekcijom karte izdanja Vojno-geografskog instituta u Beogradu gdje je varoš prikazana prije velikog požara. U plan je unesen i jugozapadni dio varoši – Podvisoki sa glavnom starom saobraćajnicom


Grad Visoki

Slika 1. Grad Visoki – planska slika starog grada i okoline sa pripadajućim dijelom varoši Visokog

U periodu od XII do XV stoljeća ovdje se nalazi stvarni centar bosanske države, koja zauzima široke prostore između Save i Jadranskog mora. Najveće područje plodne zemlje u tzv. Gornjoj Bosni, pogodne komunikacije, blizina rudišta u okolnim planinama, a zatim i funkcija političkog centra učinili su da Visoko rano postane i najznačajniji ekonomski centar uže ili "prave" Bosne. U Visokom su se nalazila i glavna sjedišta najsnažnijih vjerskih organizacija toga doba u Bosni. Sasvim je razumljivo da su se u takvim uslovima mogli razvijati i brojni oblici kulturnog života na ovom području, mnogo brže i jače nego bilo gdje u tadašnjoj Bosni. Visoko po svom uređenju pokazuje značajne elemente srednjovjekovne metropole. Jaka tvrđava, ekonomski jako naselje – podgrađe, dva vladarska dvora, više crkava, mjesta za održavanje državnih sabora i dr. – sve su to karakteristike jedne prijestolnice toga vremena. Čista bosanska arhitektura srednjeg vijeka slabo je gajena prije posljednjeg svjetskog rata, a i ranije, ali to nije nerazumljivo jer strancima dok su vladali Bosnom nije bilo stalo do naših narodnih stvari, a i sami Srbi i Hrvati proučavali su uglavnom ono u čemu su mogli naći vezu sa srpskom ili hrvatskom politikom. O Visokom su pisali mnogi (dr. Filopović, dr. Jelenić, Kreševljaković, Truhelka …). Kako je Visoko i njegova bliža i dalja okolina veoma plodan kraj koji je naseljenicima pružao u izobilju zemlje za obrađivanje, ispaše, drveta, kamena i vode, uspješan lov i ribolov, nema sumnje da je od pradavnih vremena naseljavan. Naši preci zatekli su ovdje ranija naselja, neka i utvrđena, te su se tu naselili nakon što su protjerali stare naseljenike. Zbog čestih poplava i drugih nesigurnosti uz rijeku naselja su većinom pravljena na brdima. Već prvi plemenski gospodar morao je misliti kako na vlastitu tako i na zaštitu samog naselja. Prva utvrda naših pradjedova vjerovatno se sastojala od jake drvene ograde izrađene od drvenih direka sa drvenim zgradama u njoj. Kako takva mogla je ostala i ponavljati se i pojačavati sve dok se nije osnivanjem zajedničke države podigla jedna, a zatim i druga kula od kamena i kasnije dolaskom vladara, što je svakako bilo već u vrijeme Kulina bana, pretvorila u utvrđen grad koji se dalje izgrađivao. Kao vladarskom gradu nalazimo mu vrlo kasno spomena, tek polovinom XIV stoljeća, ali je vjerovatno razlog tome nedostatak pisanih spomenika. Prvi gospodari Visočkog grada bili su vođe bratstva koje je zauzelo ovaj kraj. Oni su pomalo prenosili svoju vlast i na susjedna bratstva, stvarajući tako jezgro bosanske države u čije su se odnose počeli upletati mađarski vladari od XII stoljeća, jer već u prvom poznatijem vladaru centralne Bosne, banu Boriću vidimo mađarskog namjesnika (porijeklo iz Hrvatske, vazalni odnos). Izgleda da su ti stranci ili domaći, nesigurni i u vlastitoj sredini kojoj su nametnuti za gospodare, podigli uskoro nedaleko, ali u pustom kraju jači grad po položaju i izvedbi od Visočkog, Bobovac, da u svakom slučaju imaju i drugo sklonište. Bobavac je vjerovatno podignut negdje pred kraj XIII stoljeća, kada se plemstvo počelo osiljavati i krnjiti vladarska prava, a ovi su, radi unutrašnjih i vanjskih prilika, tražili poput svog plemstva sigurnije sklonište u teško prohodnim i nepristupačnim gudurama. Postojanje Bobovca dalo je povoda da se u mirnija vremena vladar spusti u pitomiju dolinu Sutjesku i tu sagradi dvor. Sutjeska je tada živnula, ali nije mogla postati veće naselje s trgovačkom kolonijom zbog toga što nije bila osigurana vlastitom utvrdom, a Bobovac je za slučaj napada na naselje bio vrlo daleko. Razvojem rudarstva u blizini Visočkog kraja uskoro su nastala rudarska mjesta Fojnica i Krešovo u kojima su vladari također povremeno boravili. Poznat je Kozograd iznad Fojnice u kojem je neko vrijeme boravio kralj Toma. Vjerovatno su bosanski vladari imali i svoja privatna imanja u Visočkom kraju na kojima je bilo naselja, a isto tako i prinčevi i bliža rodbina, koji su imali svoje dvorce obično građene od drveta u vidu brvnara, prirodno i sa umjetničkim rezbarijama. Ponekad, vrlo rijetko zgrada bi dobila zidani temelj ili zidano prizemlje a ostalo bi bilo sve od drveta. Zato danas od mnogih poznatih naselja, dvorova, crkava i kastela nije ostalo ni traga osim neravnog tla. Pored grada što je podignut nad današnjim Visokim, manje plemstvo, naročito iz istog bratstva, a i ono što je bilo sa službom na dvoru, imalo je u bližoj ili daljoj okolini kraljevih boravišta svoje dvorce, često utvrđene bedemima i kulama. Tragova tih manjih vlastelinskih dvorova i kastela ima u Visočkoj okolini dosta, bilo u ostacima samih zidina bilo u imenima (Grad, Gradac, Dvor, Višegrad, Grajani, Gračanica itd.). Ispod tih dvorova i gradića, a naročito ispod Visočkog grada našao se po koji trgovac ili zanatlija u već postojećim naseljima a kasnije bi pristizali i dubrovački trgovci, posebno kada su vidjeli da im se pruža prilika za plasiranje i prodaju svoje i kupovinu domaće robe. Tako su nastajala veća i manja trgovačka naselja pod vlastelinskim dvorovima a naročito pod tvrdim gradovima, pribijajući se uz njih radi zaštite u slučaju iznenadnih neprijateljskih napada. Veliki broj srednjovjekovnih kulturnih ostataka kojih u najbližoj okolini Visokog ima u znatnim količinama još nije naučno ispitan. Kako je gusto kraj bio naseljen u srednjem vijeku najbolje nam kazuju ostaci srednjovjekovnih nekropola kojih ima u svakom starijem naselju, zatim ruševine dvorova ili zaostali nazivi iz srednjeg vijeka. Tako, da uzmemo samo bližu okolinu, u selu Banjeru bilo je na lokalitetu Olovišće gomila stećaka, koji su upotrijebljeni za seoske građevine. Uspomenu na srednji vijek u tom selu sačuvao je samo jedan grob, koji je zaostao u prosjeku puta, koji ga je zahvatio tako da se kroz šupljinu vide kosti mrtvog ograđene pločama. Mjesto se zove Šuplji Grob. U selu Zbilje ima nekoliko stećaka na seoskom groblju. Vrh brda iznad sela zove se Crkvica. Na njemu nema nikakvih ostataka, ali je vjerovatno na tom mjestu bila crkva. Nedaleko, u Vrucima morao je biti i u srednjem vijeku most, jer odatle vode dva puta za nekadašnju Vrhbosnu, jedan preko Dautovaca i Goduše, a drugi preko Stuparića, da se sastanu na Tješnici kod Karaule, gdje su Turci držali stražu sa osiguranje puta koji je odatle vodio na srednjovjekovne Mihajloviće i silazio u Sarajevsko Polje, odmah iznad utoka Miljacke u Bosnu, gdje i sada ima drveni most. Taj put sačuvao je na više mjesta staru kaldrmu. U selu Mendićima bila je velika nekropola, koju su seljaci iskoristili kao majdan kamena. U Grajanima (Građanima) ima na kosi Bedemu tragova zidine. Najviši vrh te kose zove se Kuline. U selu Zagorica pored starog puta ima ostataka srednjovjekovnog groblja. U Tušnjićima i u Podastinju ima veća nekropola, a u Goranima osim velike nekropole ima na sve strane razbacanih stećaka. Još jedno srednjovjekovno groblje nalazi se na lokalitetu Gradina, pokraj rijeke. U Biskupićima jedno vrelo nosi naziv Biskupovo vrelo ili Biskupova voda. U istom selu je i lokalitet Zlatarine, gdje se navodno vadilo zlato. Na mjestu Šikulji ima ostataka zidina. Velika nekropola ima i u selu Hadžićima, a u Sebinju i Brezoviku nalaze se srednjovjekovna groblja. U Sebinju, na lokalitetu Grad sigurno se nalazio srednjovjekovni dvorac. U Gornjoj i Donjoj Papratnici te u selu Javoru ima ostataka starih grobalja. U Gornjoj Koprivnici na brdu Vrani ima srednjovjekovna nekropola i lokalitet Grad na kome je nekada stajao grad Vrana, koji je mogao da zaštiti i kraljevski dvor što se nalazio nasuprot, kraj ušća Trstivnice. U selu Gračanici i cijelom kraju što se zove Gračanica sa izvorom i rijekom istog imena zabilježio je Filipović ostatke nekog grada sa starim bosanskim grobljem. Na tom groblju otkopana je 1947. godine poznata nadgrobna ploča kaznaca Nespine.

Nadgrobna ploca velikog kaznaca Nespina iz Gracanice (XIII stoljece)
Slika 2. Nadgrobna ploča velikog kaznaca Nespina iz Gračanice (XIII stoljeće)

U blizini je selo Vjesolići koje je, pretpostavlja se, dobilo naziv po Vajsolićima, bosanskoj srednjovjekovnoj porodici iz koje je bio i Juraj, vojvoda Donjih Krajeva, sinovac hercega Hrovoja a sin kneza Vojsava, po kome je porodica i dobila ime. U Arnautovićima, Kovačićima, Buzićima i Dobrinju ima manjih nekropola. U Dobrinju je i lokalitet Gradac, za koji seljaci kažu da je na njemu bio grad, a isto tako i na Zavidovači da je bio grad Stjepana Zavida i da ima po šumi temelja porušenih zgrada. U Podvincima, Trnovcima i u selu Gori također se nalaze ostaci starih grobalja. U Podgori ima lokalitet Gradac na kome je po predanju bila crkva sa starim gradom, čije su ruševine uklonjene prilikom krčenja šume. U selu Očevlju ima na tri mjesta starih bosanskih grobalja. Na jednom stećku isklesana je čovječija figura pred knjigom sa štapom u ruci u sjedećem stavu (bosanski gost ili djed). Iznad figure je ptica (pjetao). Od starih crkava sigurno se zna za one u Zgošći, Visokom, Arnautovićima, za Kulinovu, za onu u Dubravini, Brezi, Rotilju i Sutjeskoj. Krajem XII stoljeća ban Kulin izgradio je crkvu u selu Biskupići, gdje je pronađena ploča sa natpisom iz 1193. godine kao i ostaci ove crkve, zatim staro groblje i temelji starih zgrada.

Ploca sa crkve Kulina bana iz Biskupica (oko 1394. godine)

Slika 3. Ploča sa crkve Kulina bana iz Biskupića (oko 1394. godine)

Grad Visoki kao tvrđava nije odigrao značajnu ulogu u životu srednjovjekovne Bosne poput Bobovca ili Hodidjeda iz čega je sasvim jasno da on nije podignut kao branik nekog dijela zemlje, već se iz drevnog dvorca ili gradića nekog plemstva koje je rano preuzelo vođstvo u stvaranju bosanske države razvijao u veći grad i služi uglavnom kao zaštita u lokalnim nesuglasicama, trgovištu i kraljevskom dvoru. Po svom položaju trebalo je da se razvije u značajno utvrđenje, koje je trebalo na sebe da primi u zaštitu obližnjih rudarskih mjesta Kreševa i Fojnice, s kojim nije činio samo središte bosanske trgovine, nego po prirodnom položaju tvrđavni trokut, koji se mogao s malo žrtava izgraditi tako da 1463. godine bar za neko vrijeme promjeni tragičnu sudbinu Bosne. Otkriće kraljevskih grobova u Arnautovićima omogućilo je rješavanje zanimljivih pitanja srednjovjekovne bosanske historije. Najznačajniji lokalitet za nastanak srednjovjekovne bosanske države i uopće za državnost Bosne jesu Mila. U dosadašnjoj literaturi bilo je više pokušaja da se Mila bliže geografski odrede. Tako se spominju Mile sjeverno od Jajca, Mile nedaleko od Kaknja, Milodraž kod Kiseljaka, Miloševac kod Modriča i neka druga mjesta. Ipak, otkriće kraljevskih grobova na lokalitetu današnjih Arnautovića konačno je odredilo tačno mjesto ovog historijski poznatog lokaliteta. U Milama su održavani "sabori sve zemlje Bosne", skupovi Velikog rusaga bosanskog, birani i krunisani bosanski vladari (krunidba kralja Tvrtka I Kotromanića 1377. godine, izbor i krunidba Tvrtka II), tu su grobovi bosanskih vladara (ban Stjepan II Kotromanić i Tvrtko I Kotromanić), tu su čuvane vladarske isprave. Bosanski ban Kulin 29. avgusta 1189. godine izdaje Dubrovčanima Povelju o slobodi trgovine i prijateljstvu. Povelja je pisana paralelno na latinskom jeziku – latinicom i bosanskom jeziku – bosančicom, bosanskom varijantom ćirilice. Tekst je pisao banov dijak Radoje ("ja Radoje dijak banj pisah siju knjigu poveljov banov").

Povelja Kulina bana iz 1189. godine

Slika 4. Povelja Kulina bana iz 1189. godine

Ova povelja spada u red najznačajnijih dokumenata kulturne historije južnih Slavena. To je prva javna isprava pisana živim narodnim jezikom pa se zbog toga smatra rodnim listom bosanske državnosti. Iako u samom tekstu nije navedeno mjesto izdanja, naučnici ne sumnjaju da je to Visočki kraj jer se čitava poznata djelatnost bana Kulina održavala tu. U Moštru je 1323. godine ban Stjepan II izdao povelju knezu Vukoslavu gdje mu daje u posjed dvije župe i dva grada u Donjim Krajevima. 1380/81. godine kralj Tvrtko I u svom dvoru na Moštrima izdaje povelju vojvodi Hrvoju Vukčiću. On ga postavlja za velikog vojvodu bosanskog i daje mu u posjed tri sela u Lašvi.

Visoko – Bosna, sjedište vjerskih organizacija

Sjedište političkog, državnog i ekonomskog života učinilo je da Visoko postane i najznačajniji centar vjerskih organizacija koje su djelovale u okvirima srednjovjekovne bosanske države. Tako se ovdje nalazilo sjedište stare bosanske biskupije, glavno poprište javne djelatnosti Crkve bosanske i sjedište franjevačke redovničke pokrajine. O Crkvi bosanskoj koja se naziva još i patarenskom ili bogumilskom napisano je dosta literature na gotovo svim evropskim jezicima. Uprkos tome, ovaj vjerski pokret ostao je do danas nepoznat i često pogrešno objašnjen. Svi se naučnici slažu u tome da je Crkva bosanska specifična za prostore srednjovjekovne bosanske države i da je bitno utjecala na njenu državnost. Historijski podaci ne govore o tome gdje je bilo sjedište poglavara Crkve bosanske (djeda). Jedan dio historičara mislio je da su to bili Janjići, selo kod današnje Zenice, budući da je tu napisano jedno episkopovo pismo iz 1404. godine. Danas se zna da je jedna djedovska isprava izdata u današnjem selu Borinu kod Kiseljaka. Tako se problem glavnog sjedišta narodne bosanske crkve pokazao još težim. Postavljalo se čak i pitanje da li je bogumilski djed uopšte ima svoju stalnu rezidenciju. Javna djelatnost Crkve bosanske, kako ti sačuvani izvori kazuju, u svojim najvažnijim oblicima odvijala se upravo u najužoj Bosni, dakle na prostoru današnjeg Visokog i njegove okoline. Prvi javni istup bosanskih krstjana, patarena ili bogumila koliko se zna, jest zborovanje njihovih prvaka sa papinim legatom i banom Kulinom – na Bolinom polju 1203. godine. Neki historičari pokušali su dokazati da se ovo Bolino (ili Bulino) polje nalazilo pored naselja Bosne, dakle, negdje u današnjem Visočkom polju. Imena glavnih krstjanskih prvaka su: Dragiša, Ljuben, Brgelja, Radoš i Vladoš. Drugi javni nastup Crkve bosanske zabilježen u dokumentima jest onaj o kojem govori povelja bana Stjepana II izdata u Moštrima negdje između 1326. i 1329. godine. U tekstu povelje je navedeno da je odluka donesena, zakletva položena i povelja izdata u kući (hiži) velikog gosta Radoslava i to pred velikim djedom Radomirom, velikim gostom Radoslavom, starcima Radomirom, Žunborom i Vučkom i pred svom Crkvom bosanskom. Skup na kome je izdata ova povelja, po svom sadržaju feudalna darovnica i zavjernica, bez sumnje je bio državni sabor. Ovdje se posebno ističe društvena i politička uloga Crkve bosanske kao zaštitnice feudalnog poretka, a zatim i njena funkcija vjerodostojnog mjesta kojim se ovjeravala autentičnost isprave. Iz teksta povelje se vidi da je "sva Crkva bosanska" (odnosno njeni glavni prvaci) tada obavljala svoje javne poslove i imala sjedište u Moštrima. Kako je u praksi izgledala ova zaštitnička funkcija Crkve bosanske vidi se iz povelje kralja Ostoje, pisama episkopa Crkve bosanske i akata dubrovačke vlade iz 1404. godine. Vojvoda Pavao Klešić, član ugledne velikaške porodice i rođak Kotromanića, došao je u sukob sa kraljem Ostojom koji mu je oduzeo prostrane posjede u Bosni, Duvnu, Glamoču i Primorju. Da spasi glavu Klešić je pobjegao u Dubrovnik, ali je zatražio sud i zaštitu Crkve bosanske. Presuda crkve donesena je u korist Klešića i kralj je poveljom izdatom pod Visokim morao svome vazalu vratiti sve posjede. Posebnim pismima kralja Ostoje i djeda, otišla su u Dubrovnik sedmorica krstjana Crkve bosanske da uzmu "vrh sebe gospodina vojvodu Pavla Klešića i da ga vrate svojom rukom u sve njegovo". Sva ova aktivnost odvijala se u Visočkom kraju jer se iz historijskih izvora zna da je Ostoja tih godina gotovo neprekidno stolovao u Podvisokom. Pregovori kralja Ostoje sa dubrovačkim poslanstvom o miru 1404. godine vođeni su u Podvisokom. Iste godine dubrovačka vlada naređuje svojim poslanicima da na državnom saboru zatraže povelju o potvrdi dosadašnjih povlastica. Zna se da je ovaj sabor održavan u Visokom, vjerovatno u Milama. Aktivnost djeda Crkve bosanske po imenu Mirokne također se odvijala u Visokom ili njegovoj okolini od 1427. do 1428. godine. Taj djed je 1427. godine posebnom ispravom zaštitio jednu zemljišnu donaciju kralja Tvrtka II Tvrtkovića. 1428. godine Tvrtko se oženio a glavne svadbene svečanosti odigrale su se u Podvisokom. Iznad današnje crkve sv. Prokopija ima lokalitet Crkvište. Tu se pri kopanju zemlje pronađene kosti. Po tipičnom položaju za srednjovjekovna bosanska groblja i po samom nazivu historičari zaključuju da je tu bilo groblje s manjom patarenskom crkvom sve dok ih nisu katolici odatle protjerali.

Utjecaj katoličkih redovnika – franjevaca na javni, vjerski i kulturni život najvažnijeg središta srednjovjekovne bosanske države

Od njihovog dolaska po pozivu vladara pa do osnivanja vikarije i podizanja samostana vidljiva je uska saradnja s nosiocima političke vlasti u Bosni. Franjevački samostan u Milima najstariji je u Bosni. U njemu je bilo i glavno sjedište poglavara bosanske vikarije a zatim i središte niže redovničke upravne jedinice (bosanske kustodije). U samostanskoj crkvi pokopani su ban Stjepan II i kralj Tvrtko I a tu su se krunisali i bosanski kraljevi. U crkvištu pod velikim stećkom u grobu kralja Tvrtka I pronađeni su ostaci brokatne tkanine čijom su analizom pronađeni motivi grba sa štitom, velom, krunom, kacigom i perjanicom. U dva komadića tkanine raspoznaju se konture štita sa ljiljanima. Štit u osnovi ima trouglast oblik. Jednom koso postavljenom gredom podijeljen je u dva polja u kojima se nalaze po tri ljiljana. Cijeli štit kao i greda obrubljen je tankom zlatnom trakom i snažno naget udesno. Na gornji desni ugao štita postavljen je visoka kaciga u obliku zvona. Sa vrha kacige gotovo do kraja štita pada veo koji se pri kraju i završava u dva oštra kraka podsjećajući na riblje peraje. Kruna je predstavljen zlatnom trakom iz koje viri jedan čitav ljiljan na sredini i dvije polovine sa strana. Na slobodnim prostorima između ljiljana na kruni se nalaze dva manja trolista na manjoj peteljci. Iznad krune je perjanica u vidu bogatog buketa cvijeća koji ima oblik dvostruke piramide zatupljenih uglova. U njemu se vidi petnaest okruglih cvjetova ispod kojih se naziru peteljke. Iz buketa viri samo osam strukova koji su povezani srebrnom žicom. Grb je vezen usukanom zlatnom žicom na jakoj tkanini. Franjevci su doprinosili kulturnom životu svoje sredine kao nosioci pismenosti, graditelji monumentalnih građevina i naručioci djela umjetničkog karaktera. Osim samostana u Milima franjevci su imali svoju kuću sa crkvom i u Podvisokom. Pred propast Bosne u njoj se formirala turkofilska stranka u koju su ušle većinom pristalice Crkve bosanske koji su 1463. godine izvršili ulogu pete kolone, čemu je uzrokom bilo teško društveno i materijalno stanje širokih narodnih masa. Visoki je 1463. godine bio prvi na udaru. On je odavno bio granični grad prave Bosne, izgubivši svoj centralni položaj kad su Pavlovići primili turski protektorat iza smrti vojvode Petra, starijeg sina Pavla i počeli voditi samostalnu politiku. Pri navali na Bosnu Turci nisu iza leđa ostavljali neosvojen uporišta kakva su predstavljali vlastelinski gradovi i dvorci. Sva ta uporišta su se kao po sporazumu predala. Položaj što ga je Visoki zauzimao u ratu protiv Turaka mogao je, branjen od hrabrih i voljenih ljudi, dovesti do sasvim drugih rezultata. Visoki je imao sve uslove da se izgradi u prvoklasnu tvrđavu i da sa okolnim utvrđenjima u kritičnoj i sudbonosnoj 1463. godine odigra presudnu ulogu u historiji Bosne.

Grb kralja Tvrtka I

Slika 5. Grb kralja Tvrtka I (likovna rekonstrukcija)

Ali i onakav kakav je bio mogao je duže vremena zadržati tursku silu da je to iko htio. U pravoj Bosni niko nije razmišljao da s Turcima ratuje na tuđi račun osim kralja i njegovih dvorjana. Kralj Toma, prodavši se Rimu i mađarskom kralju za volju vlasti, počeo je rat protiv vlastitog naroda koji je ubrzo uvidio da je zemlja prodata tuđinu i to onome s kojim je stoljećima ratovao. "Nemajući duga vremena da bira između ropstva i krsta s jedne strane i gospodstva i polumjeseca s druge strane privolio se polumjesecu i osveti, koja je počela s krvavom glavom Tomina sina, Stjepana da se nastavi kroz stoljeća."3 Sve turske uspjehe tog vremena nosila je u prvo vrijeme osveta jednog dotada progonjenog naroda, a kasnije silno razvijen vojnički talent stoljećima prigušivan, koji se u najljepšem sjaju očitovao u ratu 1992 – 1995. godine. Visoko sa okolnim područjima ušlo je u sastav Osmanskog carstva prije definitivnog pada Bosne pod osmansku vlast 1463. godine. Ajas-beg, bosanski i hercegovački sandžakbeg smatra se osnivačem Visokog kakvo je nastajalo od 1463. godine kada je palo pod osmansku upravu. Kako je u Visokom podigao zadužbine i imao posjede, vjerovatno je otuda i rodom. U izvorima se prvi put spominje 26.04.1470. godine kao sandžakbeg Bosanskog sandžaka, kojim upravlja do septembra 1475. godine. Trag mu se gubi do ljeta 1477. godine kada se ponovo pojavljuje kao sandžakbeg bosanski, na sarajevskom sudu, da legalizuje vakufname za svoje zadužbine u Sarajevu i Visokom. Od oktobra 1478. do ljeta 1480. godine bio je hercegovački sandžakbeg, zatim sandžakbeg u Ćustindilu, pa opet u Hercegovini do ljeta 1483. godine kada ponovo postaje bosanski sandžakbeg. Godine 1472. s vojskom je provalio u Hrvatsko Primorje, Istru i Furlaniju plijeneći po okolini te je dospio do Udina odakle se vratio s mnoga plijena. To je nakon zauzimanja Bosne prvi veliki vojni pohod Osmanlija u ovim krajevima. U januaru 1482. godine zauzeo je Herceg Novi, posljednji slobodan komad bosanske države. Za taj uspjeh dobio je titulu paše. Pretpostavlja se da je umro 1486. godine. U Viskom je podigao hamam, mekteb, vodovod i most na rijeci Bosni. Ovo područje bilo je u februaru 1462. godine kao nahija koja je obuhvatala Visoko (sjedište nahije), 56 naselja i 11 sela koja su se nalazila na području današnje općine Visoko i dijelom općina Breza, Kakanj, Kiseljak i Ilijaš. U vrijeme reorganizacije Bosanskog sandžaka između 1470. i 1475. godine području Visočke nahije pripojene su nahije Fojnica, Kiseljak i Lepenica. Početkom XVI stoljeća u sastav Visočke nahije ušli su rudnici Fojnica, Kreševo, Sebešić i Vareš. U kasnijim reorganizacijama Bosanskog sandžaka u Visočkoj nahiji mijenja se broj naselja. Podjelom Bosanskog sandžaka na oblasti – vilajete: Sarajevski, Brodski i Neretvanski Visočka nahija ušla je u sastav Sarajevskog vilajeta i u njegov kadiluk, koji je obuhvatao više nahija u čijem je sastavu ostala do kraja osmanske vlasti 1878. godine. Vissočka nahija početkom XVII stoljeća obuhvatala je prostore sadašnjih općina: Visoko, Breza, Busovača, Fojnica, Ilijaš, Kiseljak, Kreševo i Vareš, dakle, centralne dijelove srednjovjekovne bosanske države. Na čelu nahije nalazio se vojvoda već od 1483. godine koji je sa serdarom bio predstavnik vojno--administrativne vlasti. Serdar je bio zapovjednik svih janjičarskih formacija na ovom području. Sudsku vlast vršio je naib – opunomoćnik sarajevskog kadije koji je imao svoje pomoćnike – sekretara i pozivara. U donošenju pravosnažnih odluka pomagala mu je porota sastavljena od najuglednijih ljudi iz Visočke nahije. Naib je sudsku dužnost obavljao u skladu sa islamskim pravom – šerijatom i svjetovnim zakonima – kanunima. U izvršavanju zadataka u Visočkoj nahiji, po nalogu bosanskog namjesnika i drugih dostojanstvenika, učestvovao je i ajan, koji se spominje naročito u vezi sa zabranom proizvodnje i prodaje alkoholnih pića, organizovanjem transporta, obezbjeđenja i smještaja hrane i drugih stvari potrebnih veziru i njegovoj pratnji, zatim u vezi sa instrukcijama za pripremu vojske za ratne pohode i slično. Značajan društveni status imali su predstavnici vjerske inteligencije – hodže, mujezini, hatibi, kao i predstavnici derviškog reda – šejhovi. Uspostavom osmanske vlasti dolazi do promjena u konfesionalnom sastavu stanovništva. Autohtono stanovništvo primalo je islam i tekovine islamske kulture i civilizacije što je dovelo do toga da je krajem XVI stoljeća islamsko stanovništvo u Visokom činilo 93% stanovništva. Osmanska vlast priznavala je sve monoteističke religije i, uz uslov lojalnosti, svim podanicima garantovala slobodu vjeroispovijesti, pravnu i imovinsku zaštitu, što je uz prihvatanje zatečenih institucija i klasnog statusa hrišćanskog plemstva, djelovalo pozitivno na prihvatanje osmanske države i islama kao njenog sastavnog elementa na ovim prostorima. Pod osmanskom vlasti tvrđava Visoki biva zapuštena, a razvija se njeno podgrađe Podvisoki, kasnije Visoko gdje je već 1477. godine Ajas-paša izgradio hamam i medresu, te utemeljio vakuf i tekiju nakšibendijskog reda koja i danas postoji. Visoko se razvija u centar nahije, središte trgovine i zanatstva, kulturnog i duhovnog života. Postepeno prerasta u razvijeno gradsko naselje islamsko orijentalnog tipa sa izgrađenim muslimanskim vjerskim i obrazovnim institucijama i većinskim muslimanskim stanovništvom. Sa razvojem u Visokom se povećava broj stanovnika i domaćinstava i dolazi do podjele stanovništva u vezi sa privrednom djelatnošću. Visočka nahija sa izvjesnim teritorijalnim promjenama postojala je sve do 1865. godine. Tada je Uredbom o organizaciji vilajeta u Osmanskom carstvu Bosanski vilajet podijeljen na sedam sandžaka (Banja Luka, Bihać, Hercegovina, Novi Pazar, Sarajevo, Travnik i Zvornik), a sandžaci su bili podijeljeni na kaze – srezove. Visoko je bilo kaza – srez u sastavu Sarajevskog sandžaka, a obuhvatao je određeni broj općina. Ovakvu administrativno-teritorijalnu organizaciju zadržala je i Austro-Ugarska poslije okupacije Bosne 1878. godine sa nešto kasnije izmijenjenim nazivima a poslije Prvog svjetskog rata i Kraljevina Jugoslavija uz neznatne promjene u broju teritorijalnih jedinica.

LITERATURA
  • Đ. M a z a l i ć, Visoki, bosanski grad srednjeg vijeka (predgovor, prof. Senad J. Hodović), Zavičajni muzej - Visoko, reprint iz 1954.god., Visoko, 2002.god.
  • D r. P a v a o   A n đ e l i ć, d r. I v o   B o j a n o v s k i, d r. B o r i v o j   Č o v i ć,          m r.   B r u n i s l a v a  M a r i j a n o v i ć, Visoko i okolina kroz historiju 1, Skupština Opštine Visoko, Visoko, 1984.god.
  • N a t a š a Š a h i n o v i ć, T a r i k A h i ć, H i l m o P a š i ć, Visoko privredno-kulturni informator (II izdanje), d.j.l. Smajlović Visoko, Visoko, april 1998.god.
  • H a m d i j a K r e š e v l j a k o v i ć, Visoko (Novi Behar, list za pouku i zabavu), Zavičajni muzej - Visoko, reprint iz 1934.god., Visoko, 2001.god.

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | HEMIJA I INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠĆU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITIČKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RAČUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi