Krump ples - oblik subkulturalnog preživljavanja u Americi

Pozabaviti ćemo se novim urbanim pokretom mladih u Los Angelesu s kraja dvadesetog i početka dvadeset i prvog stoljeća koji se manifestira kroz subkulturu urbanog plesa pod imenom Krump. Razmotriti ćemo koji su to socio-kulturni razlozi ove anarhične nove forme umjetnosti te koje je efekte postigla. Pratit ćemo evoluciju pokreta kroz subkulture clowninga i krumpinga u kojima se manifestirao te probati definirati što je uopće uzrokovalo potrebu za njime. Također ćemo obratiti pozornost na jaki utjecaj religije na mlade kao i uvidjeti što je tim pokretom na kraju postignuto.
Ovaj tekst je nastao nakon gledanja dokumentarca Rize iz fascinacije prema mladim ljudima koji su socio-kulturni fenomen stoga što su tamo gdje nema ništa lijepog stvorili nešto prekrasno.
Cijela priča počinje 1992. godine u Los Angelesu u predgrađu South Central. Točnije sve počinje puno ranije u vrijeme ropstva kada su bijeloputi Amerikanci počeli uvozit crnoputo stanovništvo Afrike kako bi dobili besplatnu radnu snagu. Ovdje se naravno javlja pojam rasne segregacije, nadasve negativan čin, koji će biti temelj mnogih daljnjih nepravda povezanih sa rasizmom kao i odgovora u vidu protesta, nemira, općih pokreta za ravnopravnost rasa te popratnih ikona te borbe kao što su Martin Luther King, Rosa Parks, Malcom X... Tako i ova priča o usponu afroamerikanaca ima svoje vrijednosti i protangoniste. Počinje dotične 1992. „Rodney King" neredima ( rasnim neredima) kada se afroameričko stanovništvo pobunjuje usljed oslobađajuće presude trojici „bijelih" i jednom „hispano" policajcu 29. travnja. 1992. od strane većinski „bijele" porote, unatoč činjenici da je postojao videozapis premlaćivanja „crnog" motorista Rodneya Kinga nakon što je počinio prekršaj. Naravno to nije bio uzrok nego kulminacija nakupljenog bijesa koji je pak bio uzrokovan visokom nezaposlenošću dodatno pogođenom općom recesijom, kao i trendu los-angeleske policije (LAPD) koji je uključivao rasno profiliranje „crnaca" kao sklonih kriminalu i prekomjernu uporabu sile pri izvršavanju svojih dužnosti. Svijet su obišle slike grada (predgrađa) u plamenu, a neredi i pljačka su potrajali šest dana. Ono po čemu je to geografsko područje također poznato su i ulične bande većinom podijeljene na Crips-e i Bloods-e, koje se uz kršenje raznih društveno-pravnih zakona također i međusobno sukobljavaju, a u okršajima stradavaju i nevini. Ta situacija je u glavnog protagonista ovog pokreta, Thomas Johnsona bolje znanog kao Tommy the Clown-a, inspirirala da počne uveseljavati i uopće stvarati pozitivnu „vibru" u svom kvartu, a kasnije i u cijelom predgrađu pa i u okolnim gradovima kako se pokret širio. Tommy je prije, uz to što je bio nezaposlen, bio i diler (preprodavač narkotika) te potom i u zatvoru. U potrazi za poslom prijateljica mu predlaže da postane klaun na dječjim zabavama što on prihvaća, no u svoju točku osim raznih trikova uvodi i ples.

Clowning

Ples se naziva „clown-dance" ili „clowning" i sastavljen je od elemenata crnačkog plesa kao što su „Gangsta boogie", „stripper dance", „popping" i „locking", kao i elemente Jamajkanskih Dancehall pokreta (koraka) te pantomime, posebno mimike. Razlika od formi iz kojih su pokreti (koraci) potekli i samog clowning-a je u brzini izvođenja pri čemu je clown dance znatno brži, a svrstatavamo ga u kategoriju hip-hop plesa (plesni stil koji se prvobitno izvodi na hip hop muziku te koji je evoluirao iz hip hop kulture) slobodnog stila. Clowning je kako društveni tako i performans ples, jer osim samog druženja individua na vidjelo izlazi i njihova zabavljačka strana. Ovaj ples je značajan jer je ubrzo okupio mnoštvo mladih te im pružio alternativu u životu. Drugim riječima između Crips-a i Bloods-a (dva najveća konglomerata zavađenih bandi u Americi) sad su mogli odabrati i drugu stranu, stranu koja ih nije vodila u ovisnost, zatvore i međusobno ubijanje. To je bila i mogućnost ispunjenja slobodnog vremena, neka vrsta hobija koja će ubrzo prerasti u životni stil. To možemo smatrati i naznakama subkulture u nastajanju jer „sociologiju subkulture mladih ne treba striktno svoditi na one radove koji koriste sam pojam subkulture, nego prepoznavati urbane, adolescentske i donekle zasebne svjetove, okvire (sub)kulturnog sadržaja kao načina (stila) života i izborenog identiteta"(Perasović). Nadalje ne treba nas čuditi što se ples razvio baš u Los Angelesu jer „gradovi (Cohen bi rekao „veći američki gradovi") i urbanitet tvore gotovo nužan, konstitutivni element u nastajanju subkulture mladih"(Perasović).

Ovaj ples smještamo u subkulture koje „nastaju unutar konteksta dominantne kulture" i to u vidu „pozitivnog odgovora na zahtjeve socijalnih i kulturnih struktura"(citat Downes-a, Perasović, ),a to što odlikuje ovaj pokret kao pozitivan (osim što je pružao alternativu pristupanja u bande) i poseban je ravnopravnost spolova što znači da su i muškarci i žene dobro došli, nadalje on je „slijep na boje" tj. nije važno koje ste rase da bi pristupili, također ne postoji dobna granica kao ni ona u kilogramima, a ni odjeća i obuća nisu striktno određeni iako je poželjnije što šarenije. Pri odijevanju ipak postoji jedno pravilo koje je samo po sebi logično i spada u filozofiju pokreta, a to je zabrana nošenja obilježja bilo koje bande. Hip-hop klauni poput klasičnih klauna oslikavaju lica. Na lice se nanose najraznolikije boje i kroz njih pojedinac izražava svoju kreativnost, iskazuje svoju individualnost, no također njome označava pripadnost određenoj društvenoj skupini. U svrhu označavanja pripadnosti uzimaju i personalizirana umjetnička imena. Pripadnici te skupine prihvaćaju datu situaciju u društvo tj. probleme koje im nameće pa govorimo o „subkulturi kao odgovoru na kolektivno doživljeni problem socijalne strukture"(citat birminghamske škole, Perasović). Odgovor dobijamo u obliku odbijanja korištenja sile koju društvo koristi nad njima, a tu silu točnije možemo definirati pojmom nasilja koje se najviše manifestira na najranjivijim pripadnicima društva, na maloljetnima i mlađim punoljetnicima. To ne znači da oni susprezaju bol, strah i bijes i povlače se bez borbe. Naprotiv, oni su jako dobro svijesni toga, no isto tako su svijesni da ispoljavanjem neartikuliranog nasilja neće puno postići već će samo nastaviti tonuti prema dnu. Stoga su strah, bijes i bol tj. proizašlu negativnu energiju usmjerili na bavljenje umjetnošću točnije na glazbu i posebno plesom kroz koji tu negativnu bujicu transformiraju u pozitivnu energiju života i slobode. Tim činom je dotična društvena skupina stvorila „neke nove" običaje i vrijednosti oko kojih se formira specifičan kulturni i društveni život te time poprima odlike subkulture.

Za razliku od većine subkultura, ona nije ograničena rasom, godinama i spolom, nego iako govorimo o crnačkoj kulturi iz koje potiču elementi clowninga i afroamerikancu kao začetniku ovog pokreta, ovo nije isključivo crnački pokret. Nemojte me krivo shvatiti, to zaista je urbani „black dance" pokret nalik breakdance-u kojih 25 godina unazad u South Bronx-u (New York), no kao što je rečeno, nije važno kojoj rasi pripadate da bi sudjelovali, nego da li su i vas pritisnule teške životne okolnosti i ostavile vas bez vjere u bolju budućnost pa tako imamo i azijske-amerikance, hispano-amerikance pa i bijelce koji u svakom slobodnom trenutku nanose svoje maske i izlaze na ulice. No ni težak život nije kriterij, iako je veliki čimbenik, po kojem postajete „klaunom" jer sve što treba je ljubav prema plesu i želja za samoostvarenjem te tjelesnim i duhovnim usponom (eng. rise, u slangu rize što je ujedno i naslov dokumentarca na temu tog pokreta). U biti jedini kriterij za pristupanje je ritam tj. da li ga posjedujete ili ne (onima koji ga ne posjeduju vjerojatno neće padati na pamet da se „uhvate" clowning-a tako da se neće osjećati zakinuto), pa tako možemo govoriti o subkulturi urbanog ritma i pokreta (ili subkulturi urbanog plesa).

Evolucija pokreta

Značenje pokreta (plesnog) se produbljuje kako se pokret razvija i napreduje. Ranije smo napomenuli da svaka individua ima mogućnost slobodnog izražavanja kroz ples što odlikuje kreativnost pojedinaca. Ne smijemo zaboraviti da ih još uvijek okružuje ona ista okolina, puna nasilja, kao i prije, iako je već prošlo deset godina. Za razliku od okoline, dio klauna evoluira te se nekadašnji Tommy-evi učenici odvajaju od učitelja i formiraju novu vrstu stila (koja kasnije prerasta u novi ples) koja je agresivnija i sirovija od clowninga. Taj prijelaz se nije dogodio preko noći već postupno. Kako su u clowningu dopušteni svi pokreti, sve više djece počelo je izvoditi stripper dance koji je uključivao i skidanje šarene klaunske odjeće (do struka) te pokreti nalik onima u striptiz klubovima samo ubrzanima i pomiješanima s ostalim clowning pokretima. To prijelazno razdoblje odlikuje i transformacija načina na koji nanose boju na lice te broj boja koje koriste. Boje se u većini slučaja svode na crnu i bijelu koje u biti i nisu boje što je velika promjena u odnosu na prijašnje šarenilo.

Ovo je veliki korak ka odcijepljenju tih pojedinaca iako još plešu unutar matične skupine. Uz to prestaju oslikavati cijelo lice već samo komadiće (uglavnom oko očiju i po obrazima), a balone i cvijetiće zamjenjuje tribal art dok skupina sve više počinje nalikovati plemenu. Uz tragove oslikavanja lica oni također u prijelaznom razdoblju oslikavaju i majce (majce se skidaju u striper dance-u no to je samo jedan od stilova) koje su i do tri broja veće, a kod boja još uvijek vrijedi što šarenije, što je također običaj koji dolazi iz clowninga. Također se uz tjelesno sve više javlja i želja za duhovnim samoostvarenjem, potraga za nekakvim dubljim indentitetom i višom silom. U plesu se sve više iskazuju emocije nakupljene iz osjećaja potlačenosti što je također omogućeno skidanjem maske klauna, a uočavamo i potrebu za kulturnim korijenima koje nalaze u plesovima i pokretima crne afrike. Pokreti postaju sve agresivniji kako bi se njime ispoljio sav bijes, pleše se do iznemoglosti pri čemu se zna doći i do stanja transa a koreografija neodoljivo podsjeća na izvijajuće demonsko zaposijeće u tijelu plesača. Slika koju iz ovog dobivamo može poprimiti i negativne konotacije tipa da se ponašaju poput divljih životinja, no to je tako samo u očima onih koji ne shvaćaju da oni moraju nekako osloboditi iz sebe tu negativnu energiju, a za razliku od divljih životinja njima politika ne nasilja i dalje ostaje jedno od temeljnih pravila čime civilizacijski iskaču daleko iznad gradske džungle. Drugim riječima možemo na njih gledati i kao na rasne kvislinge zbog toga što su postali fantazija svakog Ku Kluks Klanovca tj. stereotipi podivljalog crnca koji će vam provaliti u auto i ukrasti radio te silovat ženu (navodim uobičajene stereotipe iako su se oni pobunili iz opravdanih razloga, a ne podivljali), no trebali bi ih gledati s poštovanjem jer nisu podlegli nasilju i stereotipima svog kvarta (bande,droga...).

Krumping

Taj novi ples evoluirao iz clowninga nazivamo „krumping", a on preuzima ulogu nositelja pokreta uspona (rize up). Krumping je, iako po stilu više ne liči na clowning (npr.
ako je clowning NBA onda je krumping street ball (Rize), i dalje zadržao nadasve pozitivne vrijednosti te nastavio širiti nadu u bolju budućnost na mjestima gdje je ta nada bila potpuno uništena (kulture i stilovi se mijenjaju, ali problem ostaje isti). Gube se mnoga obilježja. Lica se više ne oslikavaju, što pripisujem činjenici da je to već uvelike rašireni pokret koji broji puno sudionika pa se stoga više nije potrebno skrivati iza maski pošto se uglavnom druže sa sebi sličnima, a i zajednica ih je prepoznala kao jedne od „dobrih dečki" te ih ne osuđuje ni u kojem pogledu. Drugi razlog za skidanje boja (maski) je taj da žele naglasiti da je to potpuno novi ples pa ne žele da ih ljudi miješaju s klaunovima (misli se na hip hop klaunove). Time žele dobiti na ozbiljnosti, žele naglasiti da je to što rade potpuno novo. Tu ozbiljnost i novinu odražava i cijelokupni izgled koji je naspram prijašnjeg šarenog poprimio zemljane tonove, a nerijetki su i komadi vojne odjeće koji označavaju urbanog plesnog ratnika. Plesni pokreti također doživljavaju preinake pri čemu se neki gube poput strriper dance-a zbog svoje naglašene seksualnosti, što možemo shvatiti kao znak nadolazećeg konzervativizma, ali i mjere opreza kako ne bi došlo do iskorištavanja mladih od strane showbiznisa koji pokazuje sve više interesa za taj ples (posebno nakon izlaska Rize dokumentarca).

Od ostalih pokreta imamo zamahe rukama, stomp-ove (udarce nogom u pod) te izbacivanje prsnog koša, a ostalo se uglavnom svodi na improvizaciju. To da je krumping nešto potpuno novo je nadasve diskutabilno (ples i stil tj. cjelokupni ritual jesu novi, no korijeni i razlozi nastanka ostaju isti), ali mora im se priznati da su puno dublje ušli u sam problem. Odnosno, dok su Tommy-u djeca sama dolazila kako bi ih naučio osnove plesa i zabave (drugih ljudi) kod krumpinga također djeca dolaze sama, ali se isto tako i krumperi angažiraju i udružuju s organizacijama tipa YDRF (The Youth Development and Research Fund) te po školama i njima sličnim ustanovama održavaju razne seminare na temu odnošenja spram rasizma i diskriminacije, građenje svoje ekonomske budućnosti, bolest brze zarade (misli se na dilanje, svodništvo...), seksualna eksploatacija...(primjer je uzet iz Awakening programa s Krump Kings web stranice). Krump ples je u neku ruku oblik preživljavanja u gruboj stvarnosti South Central-a ili drugim riječima revolucionarni oblik umjetničkog izražavanja nastao iz potlačenosti. Možemo ga nazvati i programom anger managmenta (program za suzbijanje bijesa uz profesionalnu pomoć), nekom vrstom terapije kojom zaobilaze stvarnost u kojoj nema zdravstvenog osiguranja, a ni novca za psihijatre i ostale povlastice onih na vrhu i pri vrhu društvene ljestvice. Društvena stratifikacija se odlično vidi u Los Angelesu jer s jedne strane imate Beverly Hills, Hollywood; Bel Air (odraz bogatstva i moći), a s druge South Central (siromaštvo). No, za razliku od na primjer Zagreba (služi kao primjer manjeg grada) gdje ako recimo živite na Kozari Boku samo prošećete do Žitnjaka, sjednete na tramvaj i već ste u centru gdje možete birati između najrazličitijih sadržaja (ovdje nikako ne aludiram da u Kozari Bok ne bi trebalo uložiti iz gradskog proračuna za razvitak i gradnju) ovdje govorimo o ogromnom području gdje je urbana infrastruktura zaostala za bogatijim kvartovima. Iz toga slijedi da ukoliko na kvartu nemate razne tečajve i slobodne aktivnosti postoji velika šansa da ćete se cijeli dan dosađivati pošto je udaljenost između vas i željenog hobija jednostavno prevelika za svakodnevno svladavanje.

Ne ispunjavanje slobodnog vremena nekim zadovoljavajućim sadržajima čini ljude nezadovoljnima i depresivnima, a iz toga nastaje devijantno tj. društveno neprihvatljivo ponašanje. Dakle društvo je to koje vrši pritisak i nasilje, no umjesto podlijegavanju tom pritisku, u vidu reakcije se javlja krumpig kao hobi, rekreacija i jednostavno način za ispunjenje slobodnog vremena (tu iz urbanih plemena). Krumping je također društveni ples gdje kroz interakciju s ostalim članovima subkulture ublažujete učinke društvene stratifikacije tj. stječete određeni ugled (položaj) i dižete se s dna što odlično djeluje na vašu psihu. Krumping ne samo da povećava psihofizičku snagu, nego time stvara i imunitet kako na bolesti tako i na životne prilike, no ovdje nije riječ o blaziranosti (ravnodušnost nastala iz stresnog života velegrada) već o skupini koja širi poruke ljubavi i mira na cijelu zajednicu. Osim jačanja psihičke snage, dakle sigurnosti, ponosa, nade (itd.) u pojedinaca jača i duhovna snaga točnije vjera. Baptistička crkva im pruža ruku, što i nije čudno pošto gaje slične vrijednosti (nesklonost javnom iskazivanju seksualnosti, osuđivanje narkomanije, promicanje nenasilja...), te im omogućavaju treninge na crkvenu zemljištu. Idejni pioniri i vođe pokreta (Tight Eyez, Slayer...) također prihvaćaju vjeru u Boga kao jednu od temeljnih okosnica svoga života te se ubrzo javlja izraz „krumpin 4 Christ", a Bog se smatra kao glavnim izvorom inspiracije.

U skladu s time mnogi mijenjaju umjetnička imena te uzimaju nova biblijska (npr. Big Apostole). To možemo objasniti jednim citatom; „Religija je uzdah potlačenog stvorenja, duša svijeta bez srca, kao što je i duh bezdušnih prilika. Ona je opijum naroda."(Marx, 1978:91) , koji zorno prikazuje što je navelo protagoniste ovog pokreta na preobraćenje, a to je život u „svijetu bez srca". To dovodi do jedne, usuđujem se reći, ortodoksne zajednice. Kroz ples vas vodi božja volja te iako i dalje služi za ispoljavanje nakupljenih osjećaja seksualnost i neozbiljnost više nisu poželjni. Redovito se pohađa vjerska ustanova te se svakodnevno prakticiraju molitve. Glazba koju slušaju svodi se na gospel i uratke koji nastaju unutar zajednice. To možda i zvuči ekstremno, no to je obrambeni mehanizam kojim se velik dio sredstava vraća u zajednicu (kupnjom albuma umjetnik dobiva novce koje ulaže nazad u crkvu, štićenike ili sebe samog pa time i u pokret tj. daljnje stvaranje i uspon). Također formiraju svoje obitelji gdje se stariji krumper (big homie) brine o svojim štićenicima (lil homie) koji uzimaju dio njegovog imena (npr. Eyez obitelj koju čine Tigh Eyez, Lil Tight, Girl Tight, J-Tight). Religijska je naravno samo glavna struja u svijetu krumpinga, uz nju postoje i druge pa tako imamo grupe koje to čine čisto iz zabave, zajedništva, ljubavi prema plesu ili željom za probitkom u svijet showbiznisa tj. za slavom i novcem, no to su manje skupine na koje se nećemo više referirati što zbog nedostatka informacija, a što zbog navedene činjenice da se večina uključujući idejne tvorce priklonila religijskoj strani.

Battle zone

Postoji još jedan važan aspekt pokreta oko kojeg se kreiraju životi sudionika. To je komponenta koja je zamijenila oružane obračune, no ne iziskuje ništa manje adrenalina. Riječ je o battle zone-u (borbena zona) u kojoj se odvijaju natjecanja između krumpera i krumpera te krumpera i klauna u borbi za ugled i slavu. Battle zone je specifični spoj moderne arene nalik onoj za boks mečeve, antičkog mima jer borci kroz pokrete i geste iskazuju svoje osjećaje i srednjovjekovnih mirakula ako gledamo na to kao na crkvenu prezentaciju u vidu boraca koji plešu za Krista i regurtiraju vjernike. Ovdje se javljaju i specifični pokreti nazvani „power" pokreti (jači zamasi rukuama i nogama) koji se koriste kako bi se obznanio svoj ulazak u borbu kao i kada želimo naglasiti pojedinu emociju ili nadvladati protivnika. Oni uključuju fizički kontakt, no na tolerantnoj razini jer je nasilje (ukoliko se dogodi) strogo osuđivano. U svakom slučaju , kako god gledali na nju, borbena zona služi kao sredstvo zabave za gledatelje i punjenje proračuna novcem od ulaznica za izvođače ( naravno to se odnosi na velike godišnje događaje, manji su obično na ulici ili unutar crkvenog prostora pa se ulaz ne naplaćuje), no to je također aparat koji služi kao način za uspostavljanje hijerarhije unutar subkulture tj. pobjednici se slave (dobivaju ugled, ime), a gubitnici čekaju novu priliku.

Zaključak

Sve u svemu zvuči odlično, no koliko se iza te idilične slike skriva društvo bazirano na zakonima tržišta tj. koliko oni stvarno odudaraju od uobičajenih društvenih odnosa? Izvana se svakako doimaju različitima, no ako dublje pogledamo uvidjet ćemo da je u biti riječ o istoj strukturi. Novac, odnosno nestašica istog je primorala Tommy-a da postane klaun, njegovi učenici su također spojili „posao i zabavu", a kasnije će i cijela ta plesna „bajka" ući u mainstream, izuzev pojedinaca koji se odlučuju ostati dosljedni svojim uvjerenjima te sebe smatraju dijelom undergrounda, dakle ne osjećaju pripadnost mainstream-u. Glavni akteri će opet ubrati dio kolača te će se zaredati nastupi u glazbenim spotovima kao i video-uratci dokumentarnog tipa i na temu „naučite plesati". Ovdje moram spomenuti da je i sam Rize napravljen tako da više liči na videospot nego na dokumentarac tj. da je više napravljen za promociju (možemo reći i prodaju) plesača nego što se pozabavio proučavanjem socialnih problema. Ipak mora mu se priznati da je uvelike pridonio globalnoj popularizaciji samog plesa. No, koliko god mi propitkivali duhovnost i ciljeve ovog pokreta (zapitkivali se nisu li sada plesači postali tvornice novca za svoje obitelji i okolinu i nije li ples time izgubio svoju duhovnost) moramo se sjetiti gdje je nastao, a to je kolijevka kapitalizma, i zapitati se da li bi kakav „ne materijalan" (pod time naravno mislim na novac) pokret preživio noć, a kamoli postigao takvu popularnost. Na kraju krajeva to što je novac upleten i isprepleten s cijelom pričom i nije ništa posebno jer kao što je rečeno pokret se naziva pokretom uspona, a novac za njih predstavlja upravo uspon ka boljem životu. Hoće li sama subkultura krumpinga opstati ili će akteri odrasti i povući se s ulične scene? Teško je reći pošto upravo doživljava „zlatno doba", no i u slučaju da nestane možemo predvidjeti „nastajanje mnogih sličnih subkultura, zbog sličnih uvjeta života u društvenoj strukturi"(Perasović). Životni uvjeti, u ovom slučaju, iziskuju preživljavanje kao soluciju problema i kako jedan protagonist odgovara na pitanje o prolaznosti pokreta sa: Ovo nije trend! Ponavljam, ovo nije trend!" (Rize), time želeći reći da o ovome ovisi njegova egzistencija te da preživljavanje nije trend i da su svi potlačeni dobrodošli u borbi za bolji život bez obzira na rasu, dob i spol. Iz toga dobivamo sliku „o subkulturi kao soluciji" tj. da „subkultura predstavlja grupnu soluciju za neki problem „(citat Cohen-a, Perasović).
Naravno moramo uzeti u obzir da je cijela priča u procesu nastajanja pa ne smijemo zapostaviti činjenicu da sam se pri pisanju suočavao s nedostatkom izvora informacija. Tako da sam podatke uglavnom crpio s raznih web stranica i pripadajućih foruma (koje su se svodile na recenzije i filmske kritike samog dokumentarca). Veliki problem predstavljala je i velika geografska udaljenost od centra zbivanja kao i slaba medijska pokrivenost recentnijih događaja i napretka samog plesa i pokreta, stoga sam za informacije o sadašnjem stanju morao vjerovati na riječ forumašu pod imenom Jared aka Carnage-u koji mi je uvelike pomogao pri ostvarivanju ovog rada.

Literatura
1. LaChappelle, Dave: Rize, Lions Gate Entertainment, 2005.
2. Marx, Karl: Rani radovi, Naprijed, Zagreb, 1978.
3. Perasović, Benjamin: Urbana plemena, sociologija subkultura u Hrvatskoj, Sveučilišna naklada, Zagreb, 2001.
4. http://en.wikipedia.org/wiki/Krumping-opcenito, 13.06.2006., o krumpingu općenito
5. http://en.wikipedia.org/wiki/South_Los_Angeles, 13.06.2006. o South Central-u
6. http://www.tommytheclown.com/about.html, 13.06.2006., biografija Tommy the Clown-a
7. http://www.krumpkings.com/forum/, 13.06.2006., pripadnici religijskog krumpinga

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi