DEMOKRATIJA I ISLAM

1. DEMOKRATIJA

Riječ „demokratija” potječe od antičkih grčkih riječi demos – što znači narod i kratos –što znači moć. Načela moderne demokratije postupno su se razvijala iz kalvinističkog vjerskog pokreta tokom 17. stoljeća posebno u Škotskoj, Engleskoj i Holandiji gdje zajednice počinju podupirati i dijeliti ne samo vjerske nego i političke ideje. Nakon toga pojavljuje se filozofija slobode i jednakosti za sve koja se dalje unaprjeđuje tokom prosvjetiteljstva, nakon čega postaje priznata kao središnja vrijednost demokratije. Prva moderna demokratska država bila je uspostavljena u SAD-u, dok je Francuska bila prva evropska država utemeljena na demokratskim načelima nakon Francuske revolucije. Nakon 1945. godine.

1.1. Pojam demokratije

Demokratija se određuje kao oblik političkog sistema koji omogućava narodu uticaj na vršenje javne vlasti, u kome se upravljanje i javna vlast vrše u interesu naroda, tj. društvene većine, uz garantovanje osnovnih prava čoveka i građanina.
Demokratija mora ispunjavati barem dva osnovna kriterijuma: politička prava i civilne slobode. Pod političkim pravima prije svega podrazumijevamo slobodne i kompetitivne izbore, dok su civilne slobode nezamislive bez slobode govora i udruživanja. Da bi demokratija bila legitimna njena politička elita mora voditi politiku u skladu sa željama njenih građana i to u dužem vremenskom periodu kako bi se očuvala politička stabilnost. Građani moraju imati mogućnost da smijene vladu koja ne radi u njihovim interesima, po unapred utvrđenoj, legitimnoj i mirnoj političkoj proceduri.

1.2. Tok razvijanja demokratije

U Evropi je krajem 18. stoljeća, još uvijek bila prisutna diktatura kao oblik vladavine, u kojoj su ljudi teško dolazili do svojih prava. Tek tada, ljudi počinju shvatati nepravednost tog sistema, i zatim se, unutar Evrope, počinje javljati druga mogućnost vladavine, poznatija kao demokratija. Demokratija kao oblik vladavine je vrlo stara. Antički grčki gradovi, prije svih Atena, slove kao kolijevka demokratije koja je po tome stara više od 2.500 godina. U 20. stoljeću ona se počela primjenjivati u većini zemalja svijeta. Svugdje u svijetu, u najrazličitijim regijama i sustavima, ljudi danas govore o demokratiji, demokratizaciji i demokratskom društvu.
Svako ima pravo sudjelovati u upravljanju svojom zemljom neposredno ili preko slobodnoizabranih predstavnika. Svako ima pravo na jednak pristup javnim službama u svojoj zemlji. Volja naroda temelj je državne vlasti: ta se volja mora izražavati na povremenim i počtenim izborima,koji se provode uz opće i jednako pravo glasa, tajnim glasovanjem ili nekim drugim jednako slobodnim glasačkim postupkom.

1.3. Osobine demokratije

Šta najmanje mora imati jedna država da bismo je označili kao demokratsku? Da bi se dao odgovor na to pitanje, treba prvo odrediti koji to elementi čine jezgru demokratskog društva. Sljedećih šest elemenata mogu se označiti kao osnova demokratije, pri čemu svih šest elemenata ovise jedan o drugom i jedan bez drugog ne mogu se zamisliti.

a) Izbori: Sva vlast u demokratiji proizilazi iz naroda. Narod bira vladu na određeno vijeme. Izbori su oznaka demokratije. Kad govorimo i izborima, to odgovara situaciji iz našeg uvodnog primjera u kojem obitelj odlučuje tko će dobiti daljinski upravljač i koji će se program gledati. To je neophodno jer u okviru jednog naroda postoje različiti interesi, kao i unutar naše obitelji. U pravilu, nemaju svi isto mišljenje. Zato je neophodno da se nađe način na koji će se riješiti interesni sukob bez upotrebe sile. Taj način je demokratski sustav s redovitim izborima i odlukama većine. Odabrani zastupnici donose odluke koje vrijede za sve, čak i za one koji su pri glasovanju ili izboru predstavljali manjinu.

b) Parlament: U demokratiji vlast proizlazi iz naroda, a njena provedba u pravilu je prepuštena odabranim zastupnicima, koji su okupljeni u parlamentu. Budući da je parlament legitimiran izravno izborom naroda, on igra odlučujuću ulogu pri dodjeljivanju ostalih funkcija vlasti (izborna funkcija). To se posebno odnosi na vlade koje u parlamentarnim sustavima biraju predstavnici parlamenta i koje su direktno odgovorne parlamentu. Daljnji osnovni zadatak parlamenta je uređenje političke linije jedne države, koju oni definiraju zakonima (zakonodavna funkcija). Zbog toga se parlament označava kao zakonodavna vlast (legislativa).

c) Vlada: Ni jedna država ne može funkcionirati i opstati bez vlade i uprave koja joj pripada i koja provodi zakone. Svugdje, gdje god postoje ljudske zajednice, postoji potreba za upravom. Prema iskustvima iz povijest, taj zadatak mogu obavljati ili samo pojedinci ili jedan vrlo mali krug ljudi. Veća skupina, kao što je parlament ili svi građani jedne države, može kontrolirati te procese te određivati pravila djelovanja i pravce odluka, ali oni ne mogu zamijeniti vladu. Vlada je opet sposobna pronaći rješenja i vladati samo pod uvjetom da se njene odluke ispunjavaju. Tijekom porasta država i porasta državnih zadataka, te kompliciranja pitanja suživota ljudi, razvio se još jedan državni aparat, podređen vladi – državna uprava, koja je u međuvremenu dobila toliko zadataka i toliko na važnosti da se na egzekutivnoj razini vlada i uprava razlikuju i institucionalno. U modernim demokratijama zajednički zadaci uprave i vlade su svakodnevnica. U obje institucije građani susreću državnu vlast.

d) Opozicija: Ona stoji nasuprot vlade, kontrolira je i pokušava biti bolja politička alternativa za narod. Ona kritizira vlast i pokušava dokazati da bi ponudila bolji program.

e) Raspodjela vlasti: Sustav 'Checks and balances' brine o tome da u demokratskoj državi ne dođe do prevelike koncentracije vlasti, jer vlast vodi do njene zloupotrebe.

f) Pravna država: U demokratiji je sva vlast vezana za zakone i pravo. Čak i suverenitet naroda u osnovnim pravima ima svoje granice.

1.4. Modeli demokratije

Ovdje su izneseni tek neki opći elementi demokratskog oblika vladavine. Međutim, tijekom povijesti iskristaliziralo se više modela demokracije. O tome ćemo ukratko nešto reći na predlošku pregleda modela kako ih u svojoj knjizi iznosi David Held, nadopunjujući ili komentirajući neke od njih. Held ponajprije govori o klasičnom modelu, razvijenom u devnoj Grčkoj, koji krasi izravno sudjelovanje građana. Aristotel u Politici govori o demokraciji kao vladavini puka. Obilježja prvog modela demokracije Held je sažeto prikazao na ovaj način:
a) Model I: KLASIČNA DEMOKRACIJA - Načelo opravdanosti: Građani trebaju uživati političku jednakost, kako bi bili slobodni da vladaju i budu vladani.
b) Model II: PROTEKTIVNA DEMOKRACIJA - Načelo opravdanosti: Građani zahtijevaju zaštitu od vlasti i od drugih građana, kojom će se osigurati da oni koji vladaju slijede politiku usklađenu s interesima građana kao cjeline.
c) Model III: KOMPETITIVNA ELITISTIČKA DEMOKRACIJA - Načelo opravdanosti: Metoda za izbor stručne i imaginativne političke elite, sposobna da donosi potrebne zakonodavne i administrativne odluke; zapreka ekscesima političkih vođa.

2. ISLAM

Islam dolazi od arapske riječi: الإسلام (al-islām), što znači "predanost jednom Bogu''. Islam je monoteistička vjera. Islam znači predanost Allahu u ispovijedanju jednoće (tevhida), podređenost Njemu, pokornošću i odricanje od idolopoklonstva i njegovih sljedbenika. Pet je temelja islama, kako ih spominje Vjerovjesnik. s.a.v.s. u svome govoru: "Islam je sazdan na pet stvari: svjedočenju da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata, hadždu i postu ramazana."

2.1. Vjera islam

Treba naglasiti da riječ ''vjera'' nema isti smisao kao i riječ ''islam'', kao što to smatraju neki savremeni autori. Istina, ove dvije riječi mogu imati isto značenje ukoliko se riječ ''vjera'' nađe u kontekstu ''vjera islam'' ili ''Allahova vjera''. U tom slučaju vjera se odnosi na učenje posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammed a.s., nosioca posljednje objave – Kur'ana.
Međutim, ako riječ ''vjera'' nije vezana tim kontekstom, onda je njeno značenje uže nego značenje riječi islam, zato što vjera, u suštini, predstavlja dio islam.
Otuda neki stručnjaci za islamsku metodologiju i pravo dijele interese islamskog zakona na obavezne, potrebne i poželjne. A obavezni, tj. Nužni elementi ljudskog života sadržani su u pet stvari, a to su: vjera, život, porod, razum i imetak. Neki ovome dodaju i šesti elemnt – čast.
Osnovni cilj islamskog zakona jeste briga o očuvanju vjere, zato što je to svrha postojanja i okosnica života. Zbog toga je Allah stvorio ljude: ''Džine i ljude stovrio sam samo zato da Mi se klanjaju.''
Naprotiv, Kur'an jasno ukazuje da je Uzvišeni Allah ovaj svijet i sve što je na njemu, stvorio samo kako bi Ga stvorenja spoznala i istinski Ga obožavala: '' Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio; Njegovo naređenje na sve se njih odnosi, a nek znate da je Allah kadar sve i da Allah znanjem Svojim sve obuhvaća!''
Prema tome, vjera je činilac koji usklađuje vezu između Uzvišenog Allaha i ljudi. Oni su dužni spoznati Ga i obožavati, ispravno vjerovati i odbacivati svaku zabludu i mnogoboštvo, magiju, i sujevjerja. Obožavati se može samo Allah, a pomoć – izvan ljudskih granica – smije se tražiti samo od Njega: ''Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo!''

2.2. Riječ ''islam'' ima šire značenje od riječi ''vjera''

Iz navedenog vidimo da riječ ''islam'' ima šire značenje od riječi ''vjera''. Islam obuhvata i vjeru i dunjaluk, i učenje i zakon, i obožavanje i međuljudske odnose, misionarstvo i državu, moral i silu itd. Jedna od Poslanikovih a.s., dova glasi: ''Gospodaru naš, učini moje vjerovanje ispravnim, da mi bude zaštita od loših postupaka. Učini mi svijet u kome živim boljim, a popravi mi ahiret, kome ja idem.''
Možemo zaključiti da vjera predstavlja antipod (suprotnost), od riječi ''dunjaluk'' (ovaj svijet). Zato pravnici za neke postupke kažu da su dozvoljeni u vjeri, ali nisu dozvoljeni po zakonu ili obratno. O vjeri i politici, odnosno o vjeri i državi, raspravljali su mnogi učenjaci sa različitih aspekata.

2.3. Temeljni principi Medinske države

Ideja islamske države koju zagovaraju populistički autori danas je, kao što sam upravo pokušao pokazati, mješavina nacionalističke strukture moderne države sa zajedničkom strukturom historijskog Šerijata. Koncept države koji rezultira iz toga je potpuna suprotnost naravi i svrsi političke zajednice koju je utemeljio Poslanik ili su je razvile kasnije muslimanske generacije. Kratak pregled vodećih principa prve islamske političke zajednice otkriva raskorak između ta dva koncepta islamske države. Principi i struktura rane islamske političke zajednice su sadržani u Medinskoj povelji (Sahifetu-l-Medine) koja je činila ustavnu osnovu političke zajednice koju je utemeljio Poslanik.
Medinska povelja je ustanovila nekoliko važnih političkih principa koji su, kada se uzmu skupa, činili ustav prve islamske države i koji su definirali politička prava i obaveze članova novoosnovane političke zajednice, muslimana i nemuslimana podjednako, i koji su određivali političku strukturu društva u nastajanju. Najvažniji principi Povelje su:
Prvo, Povelja je proglasila da je Ummet politička zajednica, otvorena za sve pojedince koji su odani njenim principima i vrijednostima, i koji su spremni ponijeti njene obaveze i odgovornosti. To nije zatvorena zajednica čije je članstvo, sa svim pravima i garancijama koje sa sobom nosi, ograničeno na odabranu skupinu.
Drugo, Povelja skicira opći okvir koji definira pojedinačne norme i obim političke akcije unutar novoga društva, zadržavajući istovremeno društvene i političke strukture tada dominantne u plemenskoj Arabiji. Medinska povelja je zadržala plemensku strukturu negirajući istodobno plemenski duh i stavljajući plemensku lojalnost moralno utemeljenom pravnom poretku. Tako je Povelja proglasivši da je nova politička zajednica "ummet za sebe koji isključuje ostale ljude" potvrdila plemensku podjelu koja je već bila očišćena od plemenskoga duha sažetog u sloganu "moja braća bila u pravu ili ne", podvrgavajući je višim principima istine i pravde. Povelja je proglasila da će doseljenici iz Kurejša, Benu-l-Haris, Benu-l-Evs i druga plemena naseljena u Medini prema "svojim sadašnjim običajima plaćati krvarinu koju su i do sada plaćali, i svaka će grupa otkupljivati svoje zarobljenike". Islamsko izbjegavanje da dokine plemenske podjele može biti objašnjeno s nekoliko faktora koji semogu sumirati u slijedeće tri tačke.
Prvo, plemenska podjela nije bila samo politička podjela već i društvena podjela koja je pripadnicima plemena obezbjeđivala simbiotički sistem. Zato bi dokidanje političke i društvene pomoći koju je osiguravalo pleme prije razvoja alternative bio veliki gubitak za članove društva.
Drugo, pored toga što je bilo društvena grupacija, pleme je predstavljalo ekonomsku zajednicu u harmoniji sa pastoralnom ekonomijom dominantnom na Arabijskom poluotoku prije i nakon pojave islama. Plemenska podjela je idealna podjela za pastoralnu proizvodnju s obzirom da ona osigurava slobodu kretanja i migracije u potrazi za pašom. Svaka promjena u ovom obrascu zahtijeva prvo poduzimanje inicijative za promjenu sredstava i metoda proizvodnje. I treći, i možda najvažniji faktor koji opravdava plemensku podjelu unutar okvira Ummeta nakon što je posljednja objava očistila plemensku egzistenciju od njenog agresivnog i arogantnog sadržaja, jeste očuvanje društva i njegova zaštita od opasnosti centralne diktature koja bi se mogla pojaviti u odsustvu sekundarne društvene i političke strukture, odnosno sprečavanje koncentracije političke moći u rukama centralne vlasti. Stoga je islam prihvatio politički sistem utemeljen na konceptu Ummeta kao alternativu za razjedinjujući plemenski sistem i zadržao plemensku podjelu nakon što ju je očistio od agresivnih elemenata. Islam je pitanje promjene političke strukture ostavio postepenom razvoju ekonomskih i proizvodnih struktura. Iako je islamska objava izbjegavala bilo kakve arbitrarne direktive čiji bi cilj bio momentalno dokidanje plemenskih podjela, ona je otvoreno kritizirala plemenski i nomadski život.
Treće, islamski politički sistem je prihvatio princip vjerske tolerancije Treće, islamski politički sistem je prihvatio princip vjerske tolerancije utemeljene na slobodi vjere za sve članove društva. On je priznao pravo jevrejima da žive po principima i pravilima u koje su vjerovali: "Jevreji Benu ‘Avfa su jedna zajednica sa vjernicima. Jevreji imaju svoju vjeru a muslimani svoju." Povelja naglašava fundamentalni značaj saradnje između muslimana i nemuslimana u uspostavi pravde i odbrani Medine od spoljne agresije. "Jevreji moraju snositi svoje troškove a muslimani svoje. Svaka skupina mora pomoći drugoj protiv bilo koga ko napadne potpisnike ove Povelje. Oni se moraju savjetovati i dogovarati." Povelja je zabranila muslimanima da čine nepravdu jevrejima ili da se svete nad sljedbenicima jevrejske vjere za svoju muslimansku braću ne vodeći računa o principima istine i dobra. "Jevrej koji nas slijedi ima pravo na pomoć i jednakost. Njemu se neće činiti zlo niti će se pomagati njegovim neprijateljima."
Četvrto, Povelja predviđa da društvene i političke aktivnosti u novom sistemu moraju udovoljavati skupu univerzalnih vrijednosti i standarda koji sve ljude tretiraju podjednako. Suverenitet u društvu neće pripadati vladarima, ili nekoj posebnoj grupi.

3. DEMOKRATIJA I ISLAM – KOMPAKTIBILNOST ILI NEKOMPAKTIBILNOST

Da li je demokratija za kojom vape narodi svijeta i za koju se bore mase na Istoku i Zapadu, do koje su neki narodi došli nakon gorke borbe sa silnicima i tiranima, za koju je prolijevana krv i padale hiljade žrtava, čak i milioni kao u Istočnoj Evropi i drugdje, i koju mnogi islamisti vide kao sredstvo za suzbijanje neobuzdanosti autokratskih režima i "odsijecanje nokata" političke samovolje, a što naši muslimanski narodi osjećaju na svojoj koži - da li je dakle ova demokratija zabranjena ili je li nevjerništvo kao što stalno ponavljaju oni koji površno shvataju i žure u donošenju stavova?
Da li je demokratija, u svojoj suštini, proturječna islamu? I odakle dolazi to proturječje? Koji su to jasni dokazi iz Kur'ana i sunneta koji upućuju na ovu tvrdnju?
Onaj koji podrobno proučava suštinu demokratije vidjeće da je ona u korijenu islama, koji ne odobrava da ljude predvodi u namazu čovjek koga oni preziru i sa kojim nisu zadovoljni. U hadisu stoji: "Namaz trojice ljudi se neće uzdići iznad njihovih glava ni koliko pedalj..." a kao prvi od njih naveden je "čovjek koji predvodi ljude a oni ga preziru...". Ako je ovakav slučaj u namazu kako je onda u stvarima svakodnevnog života i politike? U vjerodostojnom hadisu stoji: „Vaše najbolje vođe, tj. vladari, su oni koje vi volite i koji vole vas, i na koje donosite salavat, tj. za koje činite dove i koji donose salavat na vas, a najgore Vaše vođe su oni koje vi mrzite i koji mrze vas, i vi proklinjete njih a oni proklinju vas.''
Islam je propisao instituciju dogovaranja (šura), kao jedan od temelja islamskog života i stavio u obavezu vladaru da se konsultira, a zajednici da savjetuje. Savjet je čak nazvao cjelokupnom vjerom, a on se između ostaloga, ogleda i u savjetovanju vođa muslimana, odnosno njihovih vladara. Naređivanje dobra i odvraćanje od zla islam je učinio obaveznom dužnošću, istinu izgovorenu pred vladarom silnikom smatra najboljim džihadom, što znači da borba protiv tiranije i unutrašnjeg nereda kod Allaha dž.š. ima prioritet nad borbom protiv napada koji dolaze sa strane, zbog toga što prvi počesto biva uzrokom drugoga.
Vladar je, sa islamskog stanovišta opunomoćenik ummeta ili onaj koji služi ummetu, a onaj koji opunomoćuje ima pravo da od opunomoćenika traži polaganje računa ili da ga opozove ako hoće, a naročito ako ovaj ne ispunjava svoje obaveze. Vladar u islamu nije bezgrješna vlast, već je to čovjek koji i radi pravo i griješi, i postupa po pravdi i ne postupa. Pravo svih ljudi je da ga korigiraju kada pogriješi, i ustanu protiv njega, ako zastrani. Ovo su jasno proklamirali najveći muslimanski vladari nakon Božijeg poslanika, s.a.v.s., halife koje su slijedile pravi put, čiji smo put dužni slijediti i čvrsto ga se držati, smatrajući ga nastavkom sunneta Prvog učitelja Muhammeda, a.s.

3.1. Islam nije kompaktibilan s demokratijom

Jedna utjecajna figura koja predstavlja ovu tačku gledišta je osnivač grupe Jama’at-I’Islami, najvažnije islamske grupe koja propovijeda buđenje vjere u južnoj Aziji, Abu’l-A’la Mawdudi (1903-79): „Demokratija je u kontradikciji sa vašom vjerom… islam u koji vi vjerujete… je sasvim drugačiji od ovog užasnog sistem. Nemoguće je pomirenje između islama i demokratije, jer ova dva pojma su u kontrastu jedan sa drugim.
Na prvi pogled ovo je, čini se, ekstremno negativan sud o demokratiji. U nekim drugim napisima, ipak, Mawdudi ne zvuči tako negativno; u njegovoj knjizi Politička teorija islama, npr., jedan dio je naslovljen ‘Teorija halifata i priroda demokratije u svijetu’, koji predlaže da kontradikcija između dva koncepta nije tako apsolutna kako bi raniji citati mogli to polučiti
Mawdudi je pokušao u raznim periodima svog pisanja da elaborira ovo u malo više detalja i precizira šta bi sve ovo značilo i on to radi tako što smješta tradicionalni islamski koncept da ilustrira njegovo značenje: koncept shura (ustavni). Za razliku od Qutbinih ideja o hakimiyyat Allah, shura je tradicionalni koncept unutar islama po kojem i jedno poglavlje Kur’ana nosi naslov, poglavlje 42.

Mawdudijeva pisanja nisu uvijek jasna kada definiše da li bi ovo tijelo trebalo biti izabrano, imenovano ili formirano na neki drugi način, ali konstatno naglašava da je svrha savjetnika da preveniraju političke vladare da se ponašaju arbitrarno. Vladari još vladaju, drugim riječima, ali zahtjev da oni konsultiraju nekoga proizvodi specijalnu vrstu islamske demokratije.

Dakle, ovdje postoji neka vrsta priznavanja demokratije, i ova pozitivna evaluacija, barem do neke granice, potvrđena je činjenicom da je unutar sebe Jama’at-I-Islami funkcionisala kao demokratska organizacija, njen amir ili vođa bio je izabran od strane članova organizacije. Ali sa referencama prema cijelom društvu stav prema demokratiji je jasno bio mnogo ambivalentniji i gledano kroz historiju Mawdudijevi modeli bili su skoro svakako fašizam ili komunizam u tridesetim: u svojim aktivnostima on je bio u mogućnosti da opservira efikasnost malih grupa preuzimajući i transformišući cijelo društvo, tako da su oni, radije nego bilo koja demokratska partija, ti koji su obezbijedili pravi model za njegovu Jama’at-I-Islami.

Drugi primjer muslimanskih mislilaca koji predstavljaju pogled da su islam i demokratija nekompatibilni jeste popularni islamski propovjednik i televizijska ličnost Muhammad al-Sha’rawi koji je 1982. godine proglasio da su islam i demokratija nepomirljivi. Ova izjava, koju je dao u jednom intervjuu u magazinu

3.2. Islam i demokratija su kompaktibilni

Musliman koji propagira demokratiju propagira je isključivo kao oblik vladavine koji otjelovljuje islamske političke principe - u izboru vladara, određivanju savjetodavnog tijela (šura), opominjanju (nasiha), naređivanju dobra i odvraćanju od zla, zatim borbi protiv tiranije, odbijanju onog što je grijeh, a naročito ako vodi "otvorenom nevjerstvu" o kojemu od Allaha, dž.š., postoji jasan dokaz.
To osigurava činjenica da ustav, uz poštivanje demokratije propisuje islam kao državnu vjeru a islamski zakon kao ishodište za svjetovne zakone, a ovo potvrđuje da sud pripada Allahu. dž.š., tj. da se sudi po Njegovom zakonu, čija je riječ gornja. U ustavu se može i dodati jedan član, koji bi jasno i otvoreno rekao da je svaki zakon ili sistem koji nije u skladu sa decidnim šerijatskim odredbama u stvarnosti ništavan. Ovo dodavanje bilo bi samo potvrda a ne neko utemeljenje. U tom slučaju, iz propagiranja demokratije ne proizilazi nužno shvatanje da se radi o vladavini naroda umjesto vladavine Allaha, dž.š., budući da između toga dvoga nema oprečnosti. Kada bi zahtjevi demokratije bili izraziti, bila bi u pravu ona islamska ulema koja veli da zahtjevi jednog pravca nisu nužno zahtjevi i drugog, i da ljudi ne mogu nevjerovati ili griješiti pozivajući se na zahtjeve vlastitih pravaca jer katkada se ne pridržavaju ovih zahtjeva, šta više katkad uopće ne negiraju ispravnost drugih. Jedan od argumenata kojim se služi ova grupa islamista jeste da je demokratija preuzeti princip koji nema veze sa islamom: ona počiva na vladavini većine, stav većine je taj na osnovu koga se vrši postavljanje vladara, upravljanje poslovima, davanje prioriteta jednoj od stvari oko kojih postoji razilaženje. Glasanje u demokratiji je sud i mjerodavna stvar, bilo koje mišljenje da pobijedi apsolutnom ili u nekim slučajevima relativnom većinom, to mišljenje se provodi, iako može biti pogrešno i besmisleno. Islam ne uzima u obzir ovaj metod; on ne daje prioritet jednom mišljenju u odnosu na drugo, samo zato što se većina opredijelila za to mišljenje, već gleda u njegovu suštinu: da li je ispravno ili pogrešno? Pa ukoliko je ispravno ono se provodi, makar postojao samo jedan ili ni jedan glas za to mišljenje, bude li pogrešno odbacuje se čak i ako 99% glasova bude za!
Pretpostavka je da govorimo o demokratiji u islamskom društvu, u kojem je najveći broj onih koji znaju i shvataju, vjeruju i zahvalni su Allahu. dž.š. Mi ne govorimo o nevjerničkom ili o društvu koje je zalutalo sa Božijeg puta. Postoje neke stvari o kojima se ne glasa niti se njima licitira da bi se na osnovu njih pridobili glasovi, jer spadaju u utvrđene stvari koje ne trpe promjene, izuzev ako se mijenja samo društvo, a što, kada je u pitanju islamsko društvo, ne dolazi u obzir.
Glasanju nema mjesta kada su u pitanju Šerijatom jasno precizirane odredbe i temeljne stvari vjere, te ono što je na osnovu vjere poznato kao nužno. Glasati se može u stvarima idžtihada koje dopuštaju mogućnost više mišljenja i u prirodi je ljudi da se u njima razilaze, kao kada je u pitanju izbor jednog od kandidata na bilo koji položaj, pa makar to bio i položaj predsjedniku države, ili donošenje zakona koji regulišu djelatnost prometa i komunikacija, ili sistem gradnje trgo-ačkih zanatskih radnji ili bolnica, ili nešto osim ovoga što ulazi u područje koje učenjaci fikha nazivaju maslehatul-mursele. Glasati se može i kada logika razuma, Šerijata i stvarnosti govori daje pretežno mišljenje nužno. Prioritet se, kada dođe do razilaženja, daje brojčanoj većini, mišljenje dvojice je bliže ispravnome od mišljenja jednoga, a u hadisu stoji: "Šejtan je sa pojedincem, a od dvojice dalje."
Božiji poslanik, a.s., je a to je vjerodostojno rekao Ebu Bekru i Omeru: "Kada biste se vas dvojica složili u nekom stavu, ja vam se ne bih protivio." To znači da dva glasa imaju prioritet nad jednim, iako je to glas Božijeg poslanika, s.a.v.s., naravno ukoliko je to izvan polja koje je regulirano Šerijatom i Objavom od Uzvišenog Allaha, dž.š. Vidjeli smo također da je Božiji poslanik, s.a.v.s., pristao na mišljenje većine u Bici na Uhudu, i izašao je da susretne mušrikc izvan Medine, iako su on i neki ashabi smatrali da treba ostati u Medini i braniti se iznutra. Još jasniji primjer od ovoga je stav Omera r.a., u pogledu šesterice članova Šure, koje je predložio kao kandidate za halifu tako da većinom glasova izaberu jednog između sebe, a ostali su dužni da slušaju i pokoravaju se a ako ih bude trojica naspram trojice da izaberu; jednoga izvan sebe čije će mišljenje biti odlučujuće, a taj je bio Abdullah b. Omer; ukoliko ne prihvate njega, onda je pretežno mišljenje one trojice među kojima je Abdurahman b. Auf.
Kada poglavar ili vladar budu izabrani na ovome temelju i na osnovu ovog propisa, nije dopušteno da se prekrši ovaj ugovor, i pristane uz drugo mišljenje, jer muslimani se pridržavaju svojih propisa, a izvršiti ugovor je obaveza. U vrijeme kada su Aliji, r.a., predložili da mu učine prisegu na Kur'an, sunnet i djela Ebu Bekra i Omera, r.a., on je odbio pridržavanje onog što su radili Ebu Bekr i Omer, r.a., jer bi, ukoliko bi to prihvatio, bio dužan da se toga i pridržava. Na osnovu ovoga islamska institucija šura bliska je duhu demokratije, ili ako hoćete, bit demokratije bliska je duhu islamske institucije dogovaranja.

3.3. Islam zagovara demokratiju

Ovaj stav je napredan u odnosu prethodna dva. Ovo je stav dr. Murada Wilfrieda Hofmanna, čovjeka koji je konvertovao u islam, a on je stava da islam zagovara demokratiju ili da je demokratija esencijalna za islam. On na svoj način iznosi uvjerljive dokaze za ovaj svoj stav.
Može se pokazati da islamski izvori sadrže najmanje deset gradivnih stubova (elemenata) za ustanovljenje islamskih demokratija - što je dokaz sobom i unutar sebe da muslimani mogu i trebaju politički djelovati unutar Zapadnih demokratija.
Zbog toga je šejh Jusuf Qaradavi jednorn u novinama Eš-Šerqu'l-Evsat spomenuo da ''onaj koji kaže da je demokratija nevjerovanje, ne razumije ništa od islama niti pak od demokratije''. Redwan Masoudi, u magazinu ''Muslimanski demokrat'', čije je sjedište u Wašingtonu, jednom prilikom napisao da “mi ne vidimo demokratiju kao alternativu islamu, ili da je ona bolja od islama. Mi demokratiju vidimo kao islamski princip koji je naučavan i praktikovan od strane poslanika Muhammeda i njegovih drugova.”. Spomenuti gradivni elementi su: Muslimani traže ono što je najbolje na oba svijeta - fi'd-dun ja ve fi'l-ahireti i naređeno im je da intervenišu, učestvuju u stvarima ovog svijeta, ako je neophodno, da 'nareduju dobro i zabranjuju loše'.
Prema poznatom hadisu koji se nalazi u En Nevevijevom izboru četrdeset hadisa (br. 34.), muslimani to moraju da učine svojim rukama, ili svojim jezicima ili, u najmanju ruku, svojim srcima, ako je to jedino moguće djelovanje. Ukratko, Kur'an čovjeka shvaća kao 'političku životinju' za koju čak 'javna teologija' može biti razvijena, kao što je to dokazao indoamerikanac Ausaf Ali. Islamska politička teologija mogla bi uistinu ponuditi islam kao zamjenu za ono što je sada otvoreno sekularna, takozvana civilna religija na Zapadu.
Drugi gradivni element je zajednica koja čini karakteristiku islama, izražena u tipičnoj emocionalnoj privrženosti muslimana islamskom ummetu. Prema Kur' anu, 'svi vjernici su braća' kojima je određeno da postanu 'najbolja zajednica koja se ikad pojavila među ljudima'. Bilo da je to činjenica, obećanje ili izazov, muslimani su obavezni da oforme državu, idealno gledajući - univerzalnu. Ustvari, izgradnja džamije i zasnivanje federalne države bili su ono što je Poslanik islama prvo učinio kada je stigao u Medinu. Veoma značajna je činjenica da muslimanski kalendar ne počinje sa Poslanikovim danom rođenja niti sa datumom prve kur'anske objave već sa osnutkom prve islamske države (622. god.)
Treći gradivni element je neka vrsta iznenađenja: Kur'an u, ni manje ni više, šest ajeta naziva svako i pojedinačno ljudsko biće Božijim namjesnikom, 'halifom' koji je naslijedio Zemlju. Nažalost, taj izvanredni status poje-dinačnog čovjeka je bio učinjen nerazumljivim zbog toga što je titula 'halife' dodijeljena prilično rano lideru umme, ustvari, trebalo je da on bude nazvan 'emirom', 'sultanom' ili 'šejhom'.
Još jedan gradivni element jeste izborni proces u biranju vođa islamske zajednice. Izborni proces je prvi put upotrijebljen, sa različitim procedurama, za određivanje četverice hulefai'r rašidina. Do tog slučaja, širom svijeta, izbori su bili sporadični, na lokalnom nivou. Ebu Bekr bio je prvi šef države - imperije koja se rađa - i z g l a s a n na tu funkciju. Ti slučajevi ostaju model karaktera, iako muslimanska politička historija kroz sva stoljeća nije bila demokratska, već, kao i svugdje, despotska.

S obzirom na spomenute elemenate islamske države, lahko se može zaključiti:
- Demokratija je u osnovi sistem provjera i balansa koji imaju cilj kontrolu vlasti i zakonodavstava na način koji je predviđen islamom,
- Islam i demokratija su suštinski kompatibilni,
- Demokratija i sekularizam nisu sinonimni,
- Laicizam, to jest, ne vladavina klera već teološki svjesnih laika nije neislamska.

Uistinu može se pokazati da je glavna prepreka koju demokratija još uvijek predstavlja nekim muslimanima historijske (podsjećanje na imperijalizam) i terminološke naravi. Ta posljednja prepreka može također biti prevazidena, ako se slijedi sugestija šejha Mahfoudha Nahna'a, nazivajući islamsku demokratiju 'šurakratija' (engl. sharacratiya) ili da se o njoj govori terminimima Mevlana Mevdudija kao normokratiji- to jest, vladavini šerijata. Ustvari, islamski pokret je, cjelokupno gledavši, premostio tu prepreku. Ne možemo a da se ne složimo sa Mumtazom Ahmadom, koji je nedavno napisao: “Izgleda da je među umjerenim islamistima nadvladala općenita saglasnost da je demokratija duh islamskog sistema vladavine.”Sada se također može vidjeti da je izjava Muhammeda Saida Ašmavija da je “Bog od islama htio da postane religija ali su ljudi islam pretvorili u politiku” pogrešna. Muslimani u Evropi nisu potisnuti da žive u subkulturalnim paralelnim društivma. Naprotiv, kako je Robert Crane istakao za američke muslimane, njihova uloga može biti da potpomognu “da se kompletira Američka revolucija”,to jest, da ostvare bogobojaznu demokratiju za sve na Okcidentu.

ZAKLJUČAK

Među muslimanima su se, u zadnjih 30-ak godina, vodile mnoge rasprave oko pitanja demokratije i njene validnosti ili nevalidnosti u islamu i stavu islamskog učenja na spram iste.
Mnogi islamski učenjaci su voditili diskusije na ovu temu i dali svoja mišljenja o istoj. U ovom radu sam pokušao da prikažem neke od stavova eminentnih islamskih učenjaka i mislilaca po pitanju demokratije i njene kompaktibilnosti ili nekompaktibilnosti sa islamskim učenjem.
I u današnjem vremenu ovo pitanje još uvijek izaziva razne kontroverze u islamskom svijetu, koje, nažalost, često puta dovode do žestoki napada i sukoba među sljedbenicima različitih islamskih pokreta koji djeluju na polju dave.
Bitno je naglasiti da demokratija omogućuje muslimanima da se bore za realizaciju vjerskih sloboda do te mjere, da muslimani slobodno mogu praktikovati ne samo osnovne šarte svoje vjere, već i ostale važne elemente koji čine njihovu vjeru poput: gradnje džamija, puštanje ezana, nesmetano obavljanje džume, mektebske pouke, uživati toleranciju kada je u pitanju hidžab, halal klanje i islamski propisi pri ukopavanju umrlih itd. To obuhvata borbu i protiv diskriminacije na tržištu posla te podizanje standarda života muslimana.
Zatim, demokratija omogućuje muslimanima borbu za javno priznanje islama kao vjere i njeno centralno predstavljanje te muslimansko prisustvo u političkom svijetu, na akademiji, u građanskim institucijama i na medijima.
Na kraju, iz svega navedenog može se zaključiti da je demokratija veoma pogodno sredstvo, ne samo za ostvarenje vjerskih prava i sloboda muslimana širom svijeta nego i efikasan instrument putem kojega muslimani mogu da veoma uspješno šire islamsku ideju i misiju. Dakle, deomkratiju kao takvu treba iskoristiti za ostvarenje muslimanskih ciljeva, a ne odbaciti je i na taj način izgubiti jednu veliku mogućnost za muslimane u savremenom dobu, koja im se pruža kao pilika da ostvare sve svoja prava i potrebe.

LITERATURA

• Topoljak, Sulejman, Savremena fikhska pitanja, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2009
• Kardavi Jusuf, Vjera i politika, Bookline, Sarajevo, 2011.
• Kardavi Jusuf, Savremene fetwe, Harfo-graf, Tuzla, 1997.
• Dr. Murad Wilfried Hofmann, Islam i Zapad - kako izbjeći katastrofu i služiti islamu, Savremeni islamski mislioci, Sarajevo, 2009.
• Miloradović Anđelko, Uvod u politologiju, Pan-liber, Osijek, 1996.
• Louay M. Safi, Islam i sekularna država, Druga godišnja konferencija "Islam, Demokratija i sekularna država u post-modernom dobu", 7. april 2001, Konferencija na Univerzitetu Džordžtaun, Vašington
• Obrazovanje za demokraciju (Program od interesa za Grad Zagreb na području promicanja ljudskih prava), Zagreb, 2009.
• Demokratija, Evropski istraživački centar za ljudska prava i demokraciju, Graz

Internet:

• www.scribd.com

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi