OSTALI SEMINARSKI RADOVI
IZ PEDAGOGIJE |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
OKOLINA SA SVOJIM UTJECAJIMA NA ODGOJ
Na svaki odgoj utječu tri sredine:
• obiteljska
• školska
• okolinska
Istraživanja njemačkih znanstvenika pred 20-30 godina navela su ih da zaključe kako najveću važnost u odgoju djeteta ima obiteljska sredina, iako je i utjecaj okolinskih čimbenika podjednako bitan. Obitelj ima najveći utjecaj na razvijanje kvalitetnih normi kod djeteta bez obzira na trud školskih institucija i njihovih djelatnika. Primjerice odgajatelj /učitelj u obrazovnoj instituciji može imat sve kavalitete koje treba sadržavat, i bez obzira na svoje pokušaje pozitivnog djelovanja na dijete, ono prije ili kasnije može postati problematično. To znači da se postupci odgajanja u školskoj i obiteljskoj sredini ne poklapaju i da očito nešto u djetetovoj obiteljskoj sredini nije u skladu s kvalitetnim odgojem. Ako utjecaj obitelji na odgoj djeteta nije kvalitetan, ono će vjerojatno upast u okolinu (među vršnjake starije od sebe), koja neće imat pozitivne utjecaje na njega i samo će pripomoć kasnijem gubljenju identiteta tog djeteta.
U odgoju djeteta najbitnije je povjerenje. Čim se izgubi povjerenje djeteta, lako je moguće da će počet dolazit do problema, s toga se velika vežnost pridodaje dvosmjernoj komunikaciji između:
• djeteta i roditelja
• djeteta i odgajatelja/učitelja
• roditelja i odgajatelja/učiteljaKroz ovaj seminar upoznat ćemo se sa primarnom (obitelj) i sekundarnom (prijatelj/i, vršnjaci, odgajatelji/učitelji, obrazovne isnstitucije, mediji ...) okolinom djeteta, koja sadržava pozitivne i negativne utjecaje na razvoj i odgoj djeteta.
Iako područje ove teme obuhvaća dug vremenski period koji bi trebalo postepeno opširnije obrađivati, odabrala sam ovu temu za svoj seminar kako bi je što jednostavnije i što bolje sažela, na način svima razumljiv, zbog važnosti njezina sadržaja u našoj budućoj profesiji.
II. RANO DJETINJSTVO I PREDŠKOLSKA DOB
Koristeći svoje mentalne i motoričke vještine, djeca žele sama odlučivati i vršiti samostalne izbore. Roditelji pospješuju razvoj nezavisnosti kada djetetu omogućuju primjerenu slobodu izbora te ga ne prisiljavaju i posramljuju.
Kroz igre zamišljanja, djeca eksperimentiraju vrstama osoba kakve mogu postati. Osjećaj ambicije i odgovornosti razvija se kada roditelji podržavaju djetetov novosteče- ni osjećaj svrhe. Opasnost se nalazi u tome što roditelji mogu zahtijevati previše samokontrole. To vodi prevelikoj samokontroli prejakom osjećaju krivnje.1. Rano djetinjstvo
Rano djetinjstvo obilježeno je dominantnom dječjom aktivnošću, a to je igra. Stupanj uživanja i zadovoljstva koje dijete ostvaruje u igri s prijateljima ovisi o stupnju međusobne ostvarene suradnje.
Na najnižoj razini, dječja je igra koordinirana, ali i paralelna, to je igra bez konflikta i odraz je mirnog druženja. Na višoj razini, igra poprima obilježja obilježja zajedništva. Zajedništvo omogućuje zabavu, humor, solidarnost, ali i sukob u odnosu na paralelnu igru. Igra fantazije, koja se javlja u ovom periodu, dominantna je aktivnost prijatelja i ima važnu ulogu u socijalnom i emocionalnom razvoju.2. Utjecaj okoline na odgoj djeteta predškolske dobi
2.1. Uloga roditelja
Osoba za koju se dijete emocionalno veže je jedinstvena i nezamjenjiva. Osjećaji koji su rezultat afektivne vezanosti čine temelj djetetova socijalnog, emocionalnog i kognitivnog razvoja. Osoba za koju se dijete veže stvara više ili manje sigurnu osnovu koja čini pretpostavku za daljnje istraživanje djeteta.
Uloga roditelja u odgajanju djeteta je različita. Majka je obično ta koje razumije dijete, tješi ga, brine za njegove potrebe, ima ulogu zaštitnika, itd., dok otac djeluje stimulativno na dijete kroz igru, potiče dijete u usvajanju asertnog ponašanja. Ako djetetu prijeti opasnost i nesigurnost, ono traži potporu i utočište u osobi za koju je vezano. Dijete je najčešće vezano uz jednu osobu (majku). U drugoj hijerarhiji osoba za koju se dijete emocionalno veže, nalaze se, otac, braća i sestre.
U slučaju odvajanja djeteta od primarnog skrbnika (majke) posljedice su znatno stresnije nego kod odvajanja od drugih osoba u hijerarhiji privrženosti. Ako se dogodi poteškoća u ostvarivanju veze s primarnim skrbnikom, kvalitetna veza s drugom osobom može u određenoj mjeri imati funkciju kompenzacije.
Sigurna privrženost rezultira razvojem povjerenja djeteta u odnosu na roditelja. Sigurna privrženost omogućuje kvalitetniji odnos s vršnjacima, popularnost, razvoj socijalnih vještina i više povjerenja u odnosu na drugu djecu.
Djeca koja nisu ostvarila sigurnu privrženost s roditeljima, manifestiraju ponašanja koja su jednaka kao i njihov odnos s roditeljima. Anksiozno privržena djeca zavisna su, agresivnija i depresivnija. Takva djeca pokazuju emocionalne i ponašajne probleme u odnosu na svoje vršnjake koji su sigurno privrženi. Kvaliteta rane privrženosti važan je prediktor depresivne simptomatologije odrasle dobi. Postoje dva tipa depresije, koji se javljaju ovisno o tipu ranih iskustava djeteta u interakciji s roditeljima i vrstama stresa u kasnijem životu:
1. Prvi tip depresije rezultat je roditeljskog zanemarivanja ili popuštanja u ranom djetinjstvu. Dijete s takvim ranim iskustvima osjetljivije je na one stresne događaje poput napuštanja i gubitka privrženosti. Napuštanje i gubitak uvjetuju korištenje poricanja i tip depresije koji se očituje u osjećaju napuštenosti, bespomoćnosti i potrebi za novim vezivanjem.
2. Drugi tip depresije rezultat je roditeljskog stila koji opisuje pretjerano kritiziranje i kažnjavanje. Djeca s takvim iskustvima u interakciji s roditeljima osjetljiva su na one situacije u kojima prijeti opasnost da će izgubiti neki oblik kontrole ili autonomije. Rezultat su projekcija i relativna formacija kao obrambeni mehanizam, a može se razviti tip depresije koji obilježava osjećaj inferiornosti, bezvrijednosti, gubitak kontrole, osjećaj krivnje i pretjerane odgovornosti.
2.2. Uloga vršnjakaSvijet vršnjaka je vrlo važno socijalno okruženje u kojem dijete živi i razvija se. Dijete većinu slobodnog vremena, tijekom razvoja, provodi s vršnjacima. Procesom socijalizacije dijete uči kako se ponašati u skupini vršnjaka, uči poštovati pravila, te se nositi s porazom i pobjedom. U vršnjačkoj skupini dijete zadovolja potrebu za intimnošću, formira sliku o sebi, stječe socijalne vještine, uči pomagati, dijeliti i surađivati. Uz roditelje i nastavnike, vršnjaci igraju važnu ulogu u razvoju i prilagodbi djeteta. Ti se vršnjački odnosi mijenjaju s razvojem.
Tijekom predškolskog razdoblja raste interes za socijalnim kontaktima. Prijateljstvo u predškolskoj dobi ima posljedice na socijalni i emocionalni razvoj, i to u smislu razvoja samoregulacije i kontrole emocija. Dijete predškolske dobi polako počinje shvaćat pojam prijateljstva, te veću važnost pridodaje jednom prijatelju uz kojeg se veže emocionalno, nego skupini vršnjaka s kojima provodi vrijema.
Zanemarenost i odbačenost od članova skupine odnosi se na nepopularnu djecu. Zanemarena djeca rijetko su birana za prijatelja, sramežljiva su i osamljena. U svojoj usamljenosti razvijaju svoju individualnost, ali ako se uz socijalni status zanemarenosti javi osjećaj usamljenosti, mogu biti sklona depresijama i emocionalnoj ravnodušnosti. Odbačeno dijete u usporedbi s prosječnim ili popularnim djetetom je hiperaktivnije, agresivnije, opsesivno-kompulzivnije i češće delinkventnog ponašanja. Takva djeca su češće loši đaci i prije odustaju od školovanja. S obzirom na to da vršnjake ne doživljavaju kao prijatelje, a time ne očekuju njihovu potporu, osjetljivija su na sres. Češće su ljuti i puni neprijateljskih emocija.
2.3. Uloga odgajatelja
Već pri ulasku u predškolsku ustanovu dijete pokazuje privrženost prema odgajateljicama. oblici ostvarene privrženosti, koju dijete razvija u interakciji s odgajateljicom, vrlo su slični oblicima privrženosti koje razvija s majkom.
Uloga odgajateljice u odgoju djeteta je višestruka: ona potiče razvoj, pruža emocionalnu potporu, vodi i upravlja, medijator je uspostavljanju i održavanju odnosa među vršnjacima. Premještanje djeteta iz skupine u skupinu, od odgajateljice do odgajateljice, od vrtića do vrtića, vrlo je stresno iskustvo. Neka istraživanja su pokazala da djeca koja su promijenila odgajateljicu ne stvaraju s novom jednaku privrženost kao sa starom.
Strog ili autoritativan odgoj primjenjuju oni odgajatelji koji žele brzo i bez razmišljanja postići poslušnost, pa su prema njemu nestrpljivi i nasilni. Previše strog odgajatelj dijete terorizira, zastrašuje pa i fizički zlostavlja. Uz to je sklon da djetetu predbacuje njegove mane i pogreške, viče na dijete i nadzire svaki njegov čin. Na takav odgoj dijete može reagirati na dva načina. Ili se otvoreno suprotstavlja odgajatelju tj. prkosi mu i svađa se s njime ili zauzima naoko pasivan stav iza kojeg se krije neprijateljstvo i nepovjerenje prema odgajatelju.2.4. Uloga medija
Gusta mreža informacija koja prekriva zemaljsku kuglu te hvata i neposredno prenosi informacije o svemu što se u svijetu događa zaokuplja naše oči po nekoliko sati dnevno. Ta kutija s pokretnim slikama postala je središte svakog doma. Oko nje se okupljaju djeca i odrasli, a međusobna komunikacija postaje luksuz.
U današnje vrijeme televizijskih prijemnika, Interneta, računalnih i playstation igara, dijete veći dio svog slobodnog vremena posveti elektronskoj zabavi, a hobiji, sport i druženje s prijateljima i obitelji padaju u drugi plan.
Zabrinjavajuća je činjenica da prosječno dijete provede 1.680 minuta ispred televizije tjedno, dok s roditeljima provodi tek 38.5 minuta u suvislom razgovoru. Djeca postaju ovisnici o televiziji već oko treće godine i to često krivnjom roditelja koji nemaju ili ne pronalaze dovoljno vremena brinuti se za njih i provoditi kvalitetno vrijeme s njima, nego ih umiruju televizijom, kao da je to neka vrsta odgajateljice. Na taj način roditelji svjesno ili nesvjesno preuzimaju aktivnu ulogu u narušavanju fizičkog i mentalnog zdravlja svog djeteta.
Jedan od ozbiljnih zdravstvenih problema koji je posljedica neaktivnosti uzrokovane prekomjernim sjedenjem ispred televizije jest pretilost, koja pogađa sve veći broj djece. Pretilost potiču televizijske reklame i ostali sadržaji na televiziji koji promoviraju nezdravu prehranu u vidu grickalica, gaziranih pića, te raznih vrsta brze hrane predstavljajući ih na oku primamljiv način. Dokazana pretilost u djece školske dobi, koja previše gledaju televiziju, čini se sve češćom i kod djece predškolske dobi, a situacija je još gora ako roditelji smjeste televizijski prijemnik ili neku drugu vrstu tehnologije namijenjene pasivnoj zabavi u dječju sobu.
III. UTJECAJ OKOLINE NA DJECU ŠKOLSKE DOBIPolazak u školu znači završetak bezbrižnog djetinjstva i ulazak u svijet obveza, teškoća i napora. Kako će dijete prihvatiti sve te promjene, snaći se u školi, društvu vršnjaka i učitelja te kako će se odnositi prema radnim zadacima - svakako uvelike ovisi o roditeljima. Isto tako, postoji opasnost da odrasli, ponajviše sami roditelji, zaborave da je dijete još uvijek željno igre i da nije spremno odreći je se. Igra ne smije prestati polaskom u školu, ona se nastavlja i prilagođava.
U školi djeca razvijaju sposobnost rada i suradnje s drugima. Nesposobnost ili inferiornost se razvija kada negativna iskustva kod kuće, u školi ili s vršnjacima izazovu osjećaj manje vrijednosti.1. Mlađa školska dob (od početka škole do puberteta)
1.1 Uloga roditelja
U mlađoj školskoj dobi, još je dominantan utjecaj obitelji, ali se on postepeno smanjuje zbog utjecaja okoline, prvenstveno zato što se javlja nov i vrlo važan čimbenik – školska sredina. Dijete je sve rjeđe u obitelji. U školi je opterećeno prenapregnutim programima naobrazbe, zato je u školi komponenta odgoja svedena na malu mjeru. Time su roditelji opterećeniji nego u ranijoj dobi jer je u manje vremena što su s djetetom, na njima sve veći teret odgoja djeteta, koje je uz to izvrgnuto pojačanim vanjskim utjecajima i doživljajima, pozitivnim ili negativnim, ugodnim ili neugodnim. Dijete je sve razumnije pa nastoji procijeniti, ispravno ili neispravno, prihvatljivost novih vanjskih uzora, onih iz škole ili oko škole. Roditelji to moraju otkriti i pomoći djetetu pri izboru, svojim autoritetom, ne autoritarnošću.
Autoritet označava ugled, autoritarnost moć. Gdje prevladava autoritarnost, nedostaje pravi autoritet, zato dijete odbija autoritarni odgoj. Dijete prihvaća pomoć roditelja pri učenju ako se ona temelji na znanju roditelja, ne na njihovim grdnjama. Roditelji će autoritetom svog primjera uvjeriti dijete u potrebu kretanja, izleta, športa, vlastitim izbjegavanjem sjedilačkoga života pred televizijom... Dijete će uvrstiti u svoje kasnije životne navike zdravu ishranu, pažljivo promatrajući izbor namirnica i način pripreme hrane. Dijete se ne može natjerati da prisustvuje zajedničkom uživanju dnevnih obroka, nego tek primjerom autoriteta, kad vidi roditelje da u obrocima uživaju zajednički, ne svatko za sebe.
Često je u školskoj dobi komunikacija roditelja s djetetom usmjerena isključivo na školu i školski (ne)uspjeh, što dugoročno dovodi do urušavanja kvalitetnog odnosa. Djelomično je razlog tome nedostatak vremena i zbog toga roditelji vrijeme koje im je na raspolaganju troše kontrolirajući situaciju u školi i pregovarajući oko školskih obaveza. Drugi razlog je nedostatak vještina komuniciranja s djetetom, što ima za posljedicu uobičajena, već rutinska pitanja poput: "Kako je bilo u školi?" i "Kada ćeš popraviti ocjene?" jer ponekad roditelji brigu o školskom uspjehu vide kao svoju glavnu roditeljsku dužnost. Ovakva pitanja mogu izazvati otpor i prekid komunikacije, pa se dobiju uobičajeni odgovori "Dobro je bilo u školi." ili "Pa popravit ću ocjene!", čime o djetetu nismo saznali ništa novo, niti dobili odgovore na pitanja koja su nas zanimala.
Nenametljivi komentari televizijskih emisija stvaraju u djetetu poimanje o autoritetu roditelja pri njihovom odabiru televizijskih programa. To je sve pravi zdravstveni odgoj, gdje se primjerom dnevnih običaja u dijete usađuju navike kretanja, pravilne ishrane, ispravnih moralnih zasada, solidarnosti s najbližima, usađuje se vjera u vlastite procjene vrijednosti raznih navika i življenja široke strane okoline. Takav pristup djetetu, i u ranoj i u školskoj dobi, stvorit će od njega tjelesno i mentalno zdravo biće.
U sadašnje doba elektronike obitelj je na pragu raspada, život se pretvorio u rad, obitelj se svela na roditelje i, obično, tek na jedno dijete. Dijete mora učiti sve i svašta, kako bi u zrelosti imalo kvaliteta da radi i zaradilo još više i još više, kao što i roditelji rade da bi imali sve, i to što ranije: i stan, i auto, i tehničke potrepštine. Ujutro svi žure na posao ili u školu, radi se što duže da se što više zaradi. Dijete dođe kući, roditelja nema jer rade. Jedino dijete osamljeno je, televizija mu zamjenjuje roditelje, a mobitel mu je veza sa svijetom. Dijete nema kad osjetiti da je voljeno. Kad se na večer svi skupe – umorni su. To je prijelomni trenutak – roditelji se ne smiju obazirati na umor, moraju komunicirati s djecom. Dok pripremaju jelo, mole djecu da im pomažu, uz razgovor. Djeca im pomažu pri pospremanju stana. Usput naprave koju kratku vježbu. Pomažu djeci pri učenju onoga što djeca ne znaju. Ručak ili večera zajednički su, pri tome slušaju dječje doživljaje i daju svoje primjedbe. Potom, umjesto sjedenja pred televizijom, slijedi žustro hodanje ili trčanje s djecom oko kuće. I to je to! To je za dijete svakako sudbonosnije nego da sluša žaljenje o umoru, da gleda oca gdje sjedi pred televizijom i majku pred štednjakom, da roditelji govore djeci da ih puste na miru, da svi kukaju o svemu.1.2. Uloga vršnjaka
U nižim razredima osnovne škole, prijatelji su oni koji se međusobno pomažu i vjeruju jedni drugima. Prijatelji se vole zbog određenih osobina, a ne samo zbog zajedničke igre. Raste vrijeme posvećivanja prijateljima u odnosu na druženje s odraslima. Prijatelji su najčešće istog spola, tek pred kraj ovog razdoblja dječaci i djevojčice počinju posvećivati više vremena jedni drugima. Djeca u ovom razdoblju u stanju su razgovarati o svojim osjećajima i mislima, postupcima i odnosima s drugima. Potrebni su im prijatelji s kojima mogu razmijeniti iskustva o zadovoljstvima i frustracijama. 6 do 11 % djece u osnovnoj školi nemaju prijatelje, a upravo ta socijalna izoliranost najbolje predviđa traženje pomoći psihijatra ili psihologa u adolescentnoj ili odrasloj dobi. Prihvaćenost djece od vršnjaka povezana je s ljubavlju, prihvaćanjem i dosljednošću u odgoju.
Dječaci dobivaju na statusu ako su fizički agresivni, dobri sportaši, hrabri, sposobni privuči pažnju i prijateljski su raspoloženi prema drugim dječacima. Djevojčice kod drugih djevojčica cijene privlačnost, popularnost, optimizam, prijateljsko raspoloženje i smisao za humor na vlastiti račun. Istospolne skupine djece su česte u svim krajevima svijeta. Čini se da istospolne skupine djeci pomažu naučiti ponašanje prikladno za spol i uspostavljanje bliskosti s vršnjacima iste dobi bez preranih seksualnih kontakata.1.3. Uloga učitelja
Uloga učitelja je mnogostruka: učiteljica kontrolira, nagrađuje i kažnjava, procjenjuje i ocjenjuje, tješi, te poučava odgovornosti. Odnos djeteta i učiteljice može biti različit, može biti blizak i osjećajan ili udaljen i formalan.
Doživljaj potpore koji dijete ima u odnosu s učiteljem ovisi o sposobnosti "čitanja dječjih znakova", odgovaranja na te znakove, prihvaćanja i pružanja emocionalne potpore i pomoći, određivanja strukture i granica dječjeg ponašanja. Doživljaj prihvaćanja, odnosno odbijanja od učiteljice u mnogočemu je povazan s nekim kritetijima prilagodbe u školi poput agresivnosti i prosocijalnosti, usamljenosti i školskog uspjeha.
Zabilježena je značajna pozitivna povezanost između percepcije prihvaćenosti od učiteljice i školskog uspjeha i prosocijalnog ponašanja u razrednom okruženju. S druge strane odbijanje kao oblik interakcije pozitivno je povezano s usamljenosti i agresijom.
Škola i razred djetetu pružaju brojne mogućnosti za stvaranja socijalnih odnosa. To je okruženje koje djetetu pruža mogućnost sklapanja odnosa s vršnjacima i odnosa sa starijima koju mu nisu roditelji. Vrlo je često dječje ponašanje s odraslima u školi odraz ponašanja koje je izgradio u obiteljskom okružju.1.4. Uloga medija
Nekako je problematično razdvojit utjecaj medija između preškolske djece i djece mlađe školske dobi. I pozitivni i negativni utjecaji biti će spomenuti u citiranoj kolumni Maria Raguža (www.katolici.org) :
“Televizija tvoriteljica vizija”
"Tata, prijatelji iz razreda su mi rekli da je sinoć bio dobar film. Svi su gledali. Samo ja nisam."- rekao mi je jedne prilike moj sin koji je tada pohađao treći razred. Prvo što sam osjetio je bila krivnja. Pa kakav sam ja to otac, kakav sam ja to roditelj. Svi daju djeci gledati filmove a ja ne dam. Nakon toga mi se ipak uključila lampica koja valjda pokreće pamet. S obzirom da su odrasli skloni pretjerivanju to se onda prenosi i na djecu. Tako sam u razgovoru sa mojim sinom saznao da nisu baš "svi" odgledali taj film. Kad sam ga pitao da objasni što je bilo dobro u tom filmu odnosno što su gledatelji filma spomenuli kao dobro spomenuo je najkraće rečeno jurnjavu i pucnjavu. Možda će netko pomisliti da tu nema ništa strašno i zapitati se kakav sam ja to roditelj kad ne dam djetetu gledati lagani krimić. Nisam mogao. Film je počinjao iza 22 sata nakon večernje informativne emisije a sinu je škola počinjala ujutro. Zajedničkim dogovorom mene i supruge a to smo objasnili i djeci a oni su prihvatili ne baš presretni da treba ići spavati oko 21 sat pogotovo ako je škola ujutro. Nije ih puno zanimalo da su djeca u naše vrijeme išla spavati u 19 i 15 nakon crtanog filma.
"Tata danas smo se u školi igrali sapunice."- reče mi kćer tada učenica drugog razreda. Baš me zanimalo kako se igra ta igra. Sudjeluju cure i dečki. Već se otprije zna tko se kome sviđa pa se onda zaljubljeni par tuče i svađa, trči se po razredu i hodniku pa se neki dečki tuku s nekim drugim dečkima a cure svađaju s nekim curama. Nisam baš dobro shvatio ali pravio sam se da jesam. Moja kćer ne gleda redovito tu sapunicu pa se očito nije dobro znala igrati. No, imao sam sreću nazočiti na jednoj školskoj priredbi i vidjeti kako izgleda mini predstava na temu sapunica koju su pripremila djeca. Roditelji su bili oduševljeni, posebno mame jer je bilo smiješno. I meni je bilo smiješno. Ali sam poslije shvatio da je to zapravo tužno. Tužno je da djeca razmišljaju o sapunicama i oponašaju likove a uopće nemaju pojma o životu, o osjećajima o tome da je to umjetna stvarnost koju im nameću autori sapunice. Što bi bila sreća u nesreći? Meksičke i španjolske sapunice su bliže našem mentalitetu pa tu ima i nekih dobrih stvari. Naravno smatram da djeca ne bi trebala gledati sapunice koje su namijenjene za odrasle.
Moram iskreno priznati. Ja sam kao roditelj u panici. Teškoj panici. Često se pitam radim li ja to dobro. Razgovaram sa suprugom. Razgovaramo sa prijateljima i starijima i mlađima od nas. Tražimo ideje kako usmjeravati djecu kako ih podići da postanu dobri ljudi. Kao što smo mi? Često se uhvatimo da primjenjujemo neke metode svojih roditelja. Ne znamo što je dobro i ne znamo kakvu ćemo djecu imati. Svatko od nas zna neku obitelj koja ima više djece pa onda neka od njih valjaju a neka ne. Pitamo se kako je to moguće da od istih roditelja, dobrih ljudi, jedno dijete bude uspješno, a drugo problem. Teško je naći odgovor. Možda bi najtočnije bilo da svako dijete ima svoju percepciju, svoj jedinstveni doživljaj okružja u kojem živi pa onda i reagira na svoj jedinstven način.I televizoru treba odmor?
Sociolozi, psiholozi, liječnici, pedagozi, vjerski učitelji i roditelji kao skupina koju to najviše zanima raspravljaju, pišu i uče kako treba odgajati djecu ali pravoga i gotovog rješenja nema. Zato su povici na televiziju kako ona kvari djecu možda pretjerani. Na televiziji se doista mogu vidjeti mnoge loše poruke i programi. U posljednje vrijeme ih je sve više. Zasigurno u programima za odrasle i prevladavaju jer kako ćeš vidjeti dobar film ako nema nekakve jurnjave ili prijetnje, barem jednog ubojstva, malo preljuba ili barem jedno silovanje.
Ponekad mi se čini da su sve lijepe priče ispričane pa su sada ostale samo one ružne. Nikome nije zanimljiva neka topla ljudska priča kao što je bilo prije. No i tu je televizija. Vrte stare filmove. I tamo su česta ubojstva. Ali u tim filmovima pobijedi dobri dečko i oženi dobru djevojku za kojom je čeznuo cijeli film. Kod ovih modernih filmova "djeva bajna" je već imala nekoga prije a sada je s nekim drugim a sviđa joj se i glavni junak pa je malo i s njim. "Junak" je nešto u "bedu", zbunjen je, pa ljubav sa njegovom djevojkom ne štima, a djeva bajna je tu da spasi stvar a on pritom ubije tu i tamo nekoga a da ni on ni gledatelj ne znaju zašto. I kažu da je to život. Na žalost i jest jer život sve više kopira filmske i dramske uratke. Znanstvenici su izračunali (na žalost prema nekim su istraživanjima je taj broj i veći) da dijete do svoje punoljetnosti na televiziji vidi više od deset tisuća ubojstava. Zato nije čudo da svakih nekoliko mjeseci čujemo da neki učenik u nekoj školi ubije nekog kolegu ili više njih. Još češće se dogodi da netko nekoga pretuče. Svi se onda zgražaju i pitaju se kako se to dogodilo. Nitko se ne sjeti otići u obližnju videoteku i upitati koliko je taj dječak posudio filmova u kojima je tema nasilje. Nitko ne pita, a još manje kažnjava, roditelje koji su bez nadzora davali mogućnost djetetu da gleda što želi. Čini se da je problem višak slobode. Neodgovorne slobode. Ta nas sloboda počinje gušiti. Sve bi možda bilo bolje da postoji odgovorna sloboda. Nije potreban nikakav dodatni novac da se promijeni stanje. Za isti je novac moguće proizvoditi dio programa koji šalje pozitivne poruke. Za ljubitelje nasilja se mogu osigurati večernji termini ili kodirani programi.
Možda su crtani filmovi spas za djecu? I tu je na žalost problem jer i u crtanim filmovima se prikazuje mnoštvo nasilja i borbe. Ponekad se natjeram odgledati s djecom neki crtani ali ne uspijevam shvatiti puno. Pokemoni, Digimoni i slični crtići su pošast. Vole ih gledati i dječaci i djevojčice. Ja u tim crtićima ne vidim pozitivne poruke. Pa tu su onda sličice, majice, karte i štošta drugo za umanjivanje kućnog proračuna. Sve bi trebalo upućivati na to da televizor u kući treba što prije razbiti. No na žalost ili na sreću to nije moguće. Bez televizije je nezamisliv život današnjeg čovjeka. U tom se slažu i obični ljudi i stručnjaci. »2. Pubertet (rano razdoblje adolescencije)
2.1. Uloga roditelja
U srednjoj školskoj dobi, između 7. i 14. godine života, distanca između roditelja i djece još je veća, odgojni napori roditelja tim teži, a pomoć roditelja pri izboru djetetovog društva potrebnija. Najteža je borba djeteta, i roditelja, u dobi kad hormonalni vrtlozi uzdrmaju težnje da se dijete pretvori u zdrava odrasla čovjeka. To je starija školska dob, između 14. i 18. godine. Mlada osoba niti je dijete niti je čovjek, na granici je nezrelosti i zrelosti. Sve je više opterećena obrazovnim programima Još se upornije nastavlja zdravstvenim odgojem, kome je temelj uzor i primjer roditelja s punim autoritetom.
Mladi je čovjek pred velikim opasnostima: prerani spolni život, promiskuitet, ovisnosti od pušenja i alkoholizma do marihuane i teških droga, odvajanje od obitelji i škole u društva neprikladnih istovremenika, stanja depresije ili agresivnosti. Velik je to izazov za odgovorne roditelje da, u kratko vrijeme što su dnevno zajedno s djetetom, pruže potrebni maksimum u njegovu odgajanju.
Pubertet je prvo razdoblje adolescencije. Adolescencija traje sve do prestanka rasta i razvoja i konačnog osamostaljenja što se događa tek nakon 20 godine života.
Za pubertet su karakteristični sukobi mladih sa starijima, uglavnom autoritetima. To se najbolje očituje kroz odnos roditelja i djece, koji je do tada bio sasvim uredan i normalan, a u pubertetu se promijenio. Sukob je obično rezultat promjena i sazrijevanja adolescenta i načina na koji se ostatak obitelji prilagođava. Nesuglasice će se češće javiti između majki i adolescenata jer su majke obično više vezane uz djecu u prethodnim razdobljima.
Količina i jačina sukoba razlikuje se u pojedinim obiteljima. Sukobi se uglavnom javljaju oko jednostavnih stvari kao što j obavljanje svakodnevnih kućanskih poslova, izvršavanja školskih obaveza, izlazaka, ljubavi ili džeparca. Do nesuglasica uglavnom dolazi jer adolescenti konstantno osjećaju napetost između potrebe da ostanu bliski sa roditeljima i shvaćanja da mogu biti nezavisni. Tome pridonosi razvijanje vlastitih stavova i oblikovanje vlastitog identiteta koji je različit od roditeljskog. Sukobi imaju tendenciju povećavanja tijekom rane-13 godina, i srednje faze adolescencije-16 godina, situacija se polako smiruje tijekom kasne faze adolescencije oko 20-te godine.2.2. Uloga vršnjaka
Vršnjaci imaju značajan utjecaj na psihosocijalni razvoj (nužni za zdrav kognitivni, emocionalni i socijalni razvoj). Unutar skupine vršnjaka ostvaruju pripadnost, zajednička obilježja, bliske i romantične odnose. Neuspjeh u uspostavljanju bliskih veza vodi do negativanog učinak na razvoj, neovisnost, kognitivne i emocionalne potencijale, razvoj seksualnosti, obrazvonih postignuća, planiraje budućnosti.
U potrazi za novim idealima, prijateljstvima i ljubavima mlada osoba može neko vrijeme ostati zbunjena, nesigurna i osamljena, s bolnim osjećajem praznine. Mlade osobe nastoje ispuniti prazninu i smanjiti nesigurnost koja se javila nakon osamostaljivanja od roditelja. To je razlog zašto se u pubertetu sklapaju najčvršća prijateljstva, doživljavaju najsretnije i najnesretnije ljubavi.
Tijekom mladenačkih godina prijateljstvo jača kroz uzajamne osjećaje i relacije. Prijatelji imaju, između ostalog, i tu funkciju da održavaju krhki ego tijekom tinejdžerske dobi. Bliskost je obostrana i često ekskluzivna kad je, osobito kod djevojčica, ograničena na najboljeg prijatelja (ili prijateljicu), na prijateljstvo koje karakterizira otvorenost i povjerljivost. To da je povjerljivi prijatelj gotovo uvijek istog spola, tipično je za prijateljske relacije mladih. Nije česta pojava da prijatelji iz djetinjstva postaju i mladenački prijatelji, ili da prijatelji iz tinejdžerskog doba često postaju prijatelji koje osoba zadržava i u odrasloj dobi. Najduže traju prijateljske relacije koje je neka osoba stekla u, otprilike svojim 20-im godinama.
Grupa mladih je inače grupa koja se sastoji i od djevojčica i od dječaka i koja, uglavnom, predstavlja socijalnu arenu. Tinejdžeri se tu sastaju, a ono što rade odvija se u grupi. I mladi i odrasli reagiraju s velikom uzrujanošću na isključenje, što doprinosi da grupa ima snažan utjecaj na pojedinca u vezi sa odijevanjem, vrednovanjem i modelom ponašanja. Uz pozitivne utjecaje posebno u razvoju socijalnih vještina, utjecaj grupe vršnjaka zbog snažnog "mi osjećaja" zna biti ponekad i negativan, pa se često povezuje uz pojam droge, alkoholizma, delinkvencije.
Adolescenti opažaju vršnjake pušače te osobine koje pripisuju pušačima - adolescenti koji puše su važni "cool" i socijalno poželjni, a djevojke koje puše su poželjnije kao prijateljice. Djevojke sa depresivnim tendencijama su posebno osjetljive na ponašanje te vjerojatno kroz pušenje pokušavaju popraviti socijalni ugled. Kod mladića imidž pušača se više bazira na riziku, kršenju pravila i pobuni nego na socijalnoj afirmaciji.2.3. Uloga učitelja
Svi psihofizički faktori, kao i društveni čimbenici (poslom uvjetovano odsustvo roditelja u odgoju, utjecaj popularne kulture na mlade) "krivci" su za česte sukobe dotad mirne i uspješne djece u pubertetu sa školskim učiteljima, devijantno ponašanje, pad koncentracije i slabiji školski uspjeh.
Tipične tegobe s kojima se roditelji i školski učitelji sučeljavaju s pubertetlijama su:
• smanjena koncentracija
• odbacivanje dosadašnjih obrazaca ponašanja i međuljudskih odnosa
• povlačenje u sebe (slika slična depresiji, no traje samo tijekom puberteta)
• emotivna nestabilnost
• promijenjena percepcija izgleda svojeg tijela (što kasnije može dovesti do poremećaja prehrane)
• sklonost samoranjavanju
• bježanje od odgovornosti
• eksperimentiranje sa alkoholom, cigaretama i drogom
• neodgovorno spolno ponašanje
• sklonost nasilju
• sklonost asimilaciji sa društvom (često se manifestira kao pristupanje navijačkim skupinama ili određenim supkulturama)Iskusni školski učitelji znat će reagirati na promjene osobnosti u djece u pubertetu, te ih izvesti na pravi put, jer se često ispod krinke neprilagođenog i agresivnog djeteta krije izuzetno inteligentno dijete koje se nije prilagodilo na okolinu zbog svojeg odstupanja od prosjeka ili nove okoline. Svaki roditelj, bez obzira na prethodni školski uspjeh i obrazac ponašanja svoga djeteta, treba razumjeti da je dijete u pubertetu posebno osjetljivo biće, specifičnih potreba i pogleda na svijet, te pokazati dovoljnu razinu strpljenja i tolerancije da bi zajedno sa svojim djetetom tu fazu prelaska iz djetinjstva u odraslu dob prošli sa što manje posljedica, koje mogu utjecati na kasniji djetetov život.
Međutim, samo strpljenje i tolerancija ne znače ništa bez aktivnog uključivanja roditelja u odgoj (pa i u obrazovanje) svojeg djeteta na više mogućih načina:
• uključivanjem djeteta u izvannastavne (glazba, strani jezici) ili sportske aktivnosti (pogotovo momčadske sportove, gdje dijete kroz igru osim na tjelesnom planu napreduje i u međuljudskoj komunikaciji i prihvaćanju odgovornosti za svoja djela) - takvo dijete bolje će znati organizirati svoje vrijeme, družit će se s djecom sličnih interesa i imati priliku "ispucati" sav višak energije
• otvorenom komunikacijom na razini roditelj-dijete o svim temama (uključujući i teme poput spolnosti i ovisnosti)
• modificiranjem sustava nagrada-kazna pri valoriziranju školskih uspjeha
• kupovina videoigara ili najnovijih modela mobitela kao nagrada za školski uspjeh često zna biti kontraproduktivna - puno bolje je nagraditi dijete putovanjem na učenje stranog jezika ili školom skijanja
• kažnjavanje batinama ili kaznom, koja je svrha sama sebi, napravit će više štete nego koristiTakav pristup u dosta obitelji pokazao se kao uspješan, ne samo tijekom puberteta nego i kao temelj za komunikaciju između roditelja i djeteta tijekom kasnijeg života. Ako roditelj ima teškoća u ostvarivanju komunikacije s djetetom, ili jednostavno nije dovoljno informiran da s djetetom diskutira o nekim stvarima (npr. zlouporabi droga ili odgovornom spolnom životu) može potražiti pomoć školskog psihologa ili specijalista školske medicine, koji su posebno educirani za pristup djetetu u pubertetu.
3.4. Uloga medija
Mediji se važan socijalizacijski agens. Njihov utjecaj, iako kratkoročno imanentan i teško opisiv, ipak dugotrajnom izloženošću može rezultirati nakupljanjem novostvorenih predodžbi, vjerovanja i stavova koje modificiraju ponašanje pojedinca ovisno o, primarno, obiteljskom kontekstu.
Zaljubljenici u računalne igre, taktičke «pucačine» kojima akcije ne dopuštaju da predahnu, imaju i jednu dobru stranu - maloljetnike miču s ulice i nude im alternativu: upravljanje timom specijalaca, postrojbama, borbama, šuljanje uza zid, smicanje neprijatelja s leđa i uza sve to igrači su zapravo glavni lik (ili prvo lice) koje se vrhunski zabavlja. Kompjutorske igrice nemaju uvijek edukativni sadržaj, one su uglavnom predstavnici agresivne dječje mašte i fantazija.
Uzrok agresivnosti mladih ljudi u razredu i na ulici prema ostaloj mladoj populaciji (vršnjacima) nećemo tražiti u utjecaju medija, jer mediji mogu samo jače istaknuti, već postojeći problem, uzroke moramo tražiti u obitelji i društvu uopće.
ZAKLJUČAKNa odgoj djeteta utječu razni činitelji. Na neke od njih možemo utjecat, na neke ne.
U predškolskoj dobi djetetu najviše treba ljubavi i pažnje dok se "uhodava" u svijet u kojem kasnije mora odrast. Tu roditelji imaju najveću ulogu u njegovom odgoju do trenutka kada dijete krene u vrtić. U vrtiću se dijete prvi put u životu susreće sa svakodnevnim boravljenjem u skupini vršnjaka, što mu može i nemora odgovarat. Zato su tu odgajateljice koje paze i vode brigu o tome da se svako dijete uklopi i ne osjeća zanemareno ili odbačeno.
Dijete s polaskom u školu osjeća zadovoljstvo. Okruženo je skupinom vršnjaka s kojima stječe prva prava prijateljstva. Iako se tu javlja međusobno natjecanje i odnos popularnosti i nepopularnosti, djeca uglavnom sve prihvaćaju kroz igru. Učiteljice su te koje ih skupa s roditeljima uvode u početak svijeta odraslih, tj. u svijet u kojemu se prilagođavaju okolini isto kao i ona njima, te ih uče u osjećaju zajedništva. Tu se javlja osjećaj odgovornosti i pojam obaveza. Djeca imaju sve manje vremena za igru, ali uz pravilan odgoj u obitelji i školi ne zapostavljaju se potrebe djeteta.
Prelaskom iz razredne u predmetnu nastavu i ulaskom u pubertet, djeca se suočavaju s fizikim i psihičkim promjenama u svome tijelu. Neka djeca te promjene prihvate kao da se ništa ne događa, dok ostala (većina), te promjene može doživjet dosta stresno jer im je teško u toj dobi još shvatit što se to zapravo i zašto se to njima događa. Divljanje hormona kod djece može dovesti do razmišljanja o nepoželjnosti, uspoređivanja sebe sa ostalim vršnjacima, depresije itd., ovisno o njegovoj informiranosti, o tom periodu njegova života, što ovisi o roditeljima i učiteljima.
Bitno je znati kako primarna i sekundarna okolina utječu na razvoj i odgoj djeteta jer svi mi kad-tad postanemo roditelji i od velike je važnosti za djetetov razvoj znat prepoznat razdoblja njegova razvoja, kao i moguće pozitivne i negativne utjecaje te okoline koje na njega utječu. Jedino tako, pravilnim i kvalitetnim načinom, možemo dijete uspješno odgojit da bude samostalna, sretna i odgovorna individua, što je ustvari bit odgoja.
LITERATURA1. Klarin, M. (2006). Razvoj djece u socijalnom kontekstu. Zagreb: Naklada Slap
2. Rosić, V. (2005). Odgoj, obitelj, škola. Rijeka: Žagar
3. Pogreške u odgoju djece (2007). 25 studeni, 2009.
http://zena.hr/print_article.aspx?id=178
4. Benat, G. (2007). Utjecaj televizije na djecu. 3 prosinca, 2009. http://www.skole.hr/roditelji/odgoj?news_hk=5290&news_id=236&mshow=356
5. Vlah, N. Značenje igre za dijete rane školske dobi. 3 prosinca, 2009. http://www.zzjzpgz.hr/nzl/38/igra.html
6. Ružička, I. Zdravo dijete bite će i zdrav čovjek. 25 studeni, 2009. http://www.zzjzpgz.hr/nzl/34/jojo.html
7. Kosanović, D. Slobodno vrijeme djece i mladih. 15 prosinca, 2009. http://www.os-banova-jaruga.skole.hr/roditelji
8. Raguž, M. Mediji u obitelji-riječ roditelja. 10 prosinca, 2009.
http://www.katolici.org/kolumne.php?action=c_vidi&id=14867
9. Štefa, S. (1998). Edukacija i informiranje putem web-a o pervenciji i odvikavanju od pušenja. 15. prosinca, 2009.
http://www.skolamedvinogradska.hr/projekti.html
10. Šribar, A. (2008). Pubertet i adolescencija. 12 prosinca, 2009. http://www.plivazdravlje.hr/aktualno/clanak/14097/Pubertet-i-uspjeh-u-skoli.html
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski Radovi