POCETNA STRANA

 
SEMINARSKI RAD IZ KNJIŽEVNOSTI
 
OSTALI SEMINARSKI RADOVI
- KNJIŽEVNOST | JEZIK -
 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

DVIJE METAMORFOZE VRAGA:
JUNGOVSKA PARADIGMA

1. Izvorišta mita o vragu

Vrag SatanaTijekom jednog od mnogih dijaloga između Ivana i Aljoše, protagonista romana Braća Karamazovi Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, Ivan svoju koncepciju zla Aljoši izlaže ovim riječima: “Zamisli: dojenče na rukama prestravljene majke i unaokolo Turci koji su ušli. Među njima se zapodjene vesela igra; oni miluju djetešce, smiju se da ga nasmiju; to im polazi za rukom, dijete se nasmijalo. U tom trenutku Turčin nanišani dijete pištoljem na pedalj rastojanja od dječijeg lica. Dijete se radosno smije, pruža ručice da uhvati pištolj, i, najednom, artist odapinje okidač upravo dijetetu u lice, razmrskavši mu glavu… Umjetnički, je li?... Ja mislim, ako vrag ne postoji, i ako ga je čovjek stvorio, onda ga je stvorio po svojoj slici i prilici” (Dostojevski, 2006).
Ovaj Ivanov monolog iz Braće Karamazova govori nam o izvorištima ideje vraga možda konciznije nego što bi to – s vrlo sličnim zaključcima – mogla učiniti neka opsežnija filozofska studija. Zlo, koje Russel (1982) definira kao “nanošenje boli svijesnim bićima” (str. 17) od pamtivijeka je okruživalo ljudski rod. Pitanja o izvoru toga zla, te jedinstvu dobra i zla u stvaranju svemira (jer, ako je dobri Bog zaista autor svega oko nas, odakle onda dolazi zlo?) nadimala su se kao sasvim legitimna i, štoviše, očekivana. Stvorivši, dakle, ideju o Bogu kao izvorištu svega postojanja (pa tako i svega dobra, označimo li i samo postojanje kao dobro), a suočeni s problemom zla i patnje, nametnulo se kao nužnost da se zamisli natprirodni entitet koji će po samom svojem postanku i djelovanju biti odvojen od Boga kao izvorišta dobra. Budući da su od pamtivjeka ljudi najviše zla i patnje trpili od ljudi samih (broj ratova i ljudskih zločina uvelike premašuje broj prirodnih katastrofa), te da sama judeo-kršćanska tradicija priča o ljudskom neposluhu i odvajanju ljudskog roda od Božijeg djela, Dostojevski je u pravu kada kaže da smo ideju vraga stvorili na svoju sliku i priliku.
Takva koncepcija vraga kao natprirodnog utjelovljenja zla po izvoru i djelovanju odvojenog od Božjeg djela ostala je duboko ukorijenjena u većini religijskih tradicija, a ponajviše u judeo-kršćanskoj. Religije u kojima se dobro i zlo nadaju kao dvije nerazdvojene (odnosno nadopunjujuće) silnice, poput Kineskog sistema Yinga i Yanga, ili Indijske boginje Vishnu, ne poznaju vraga kakvoga susrećemo u zapadnoj tradiciji, te, po našemu mišljenju, pokazuju znatno viši stupanj filozofskoga mišljenja. Kako bismo to donekle i dokazali, u ovome ćemo se radu, čiji je cilj prikazati dvije temeljne metamorfoze u razvoju percepcije vraga u svjetskoj književnosti, oslanjati na paradigmu razvoja ljudske svijesti koju je zadao Carl Gustav Jung. Jung, naime, u nacrtu svoje perspektive dubinske psihologije, razvoj psihičkih procesa opisuje kao proces individuacije: u početku, tako, “čovjek o sebi ima jednu kaotičnu, neizdiferenciranu predodžbu. Tijekom razvoja, dobra i loša strana njegove ličnosti se sve više razlikuju jedna od druge. On, obično, onu lošu stranu potiskuje i tako izaziva sve veći rast sjene u svom nesvjesnom. Ako su mehanizmi potiskivanja suviše jaki, njegova sjena će postati čudovišna, pa se može dogoditi da na kraju izbije i savlada ga. U zdravim ljudima dolazi i do trećeg stadija, tj. do stadija integracije, kada čovjek prepoznaje i priznaje i stranu dobra i stranu zla koje se, sada na nivou svijesti, ponovo integriraju”. (Russel: 1982, str. 34). Ovu Jungovsku paradigmu možemo lako primijeniti na razvoj percepcije vraga, odnosno zla: isprva “neizdiferencirana” i “kaotična” predodžba podrazumijeva primitivni stadij u kojemu se javljaju prva pitanja o razlikama i podrijetlu dobra i zla. Drugi stadij, stadij diferencijacije, podrazumijeva fazu prvih, starovjekovnih religijskih tekstova, te srednjovijekovne književnosti u kojima se vrag spominje kao čudovišno biće iz pakla, biće izuzetne ružnoće i pakosti koje sije zlo i smrt svuda oko sebe. Uočimo, pritom, da je razvoj čudovišne slike takvoga bića u Junga vezan uz potiskivanje zle strane svijesti u sferu nesvjesnog. U starovjekovno vrijeme, te vrijeme Inkvizicije i strogih crkvenih cenzura takvo se potiskivanje čini sasvim logičnim i psihološki opravdanim, te se takva reprezentacija vraga u književnosti i kulturi može tumačiti kao prodor nesvjesnog u domenu umjetničkoga djelovanja.
U ovome ćemo se radu, s druge strane, fokusirati na onu fazu u razvoju percepcije vraga u svjetskoj književnosti koja korespondira s Jungovom fazom integracije. Pokušati ćemo istražiti pobude i izvorišta početka integracije dobra i zla u zapadnoj kulturi, te pratiti sukcesivno opadanje vragove moći u povijesti svjetske književnosti. Pritom ćemo se konstantno vraćati na gore navedenu Jungovsku paradigmu razvoja svijesti, no pokušati ćemo naš rad obogatiti i primjerima iz konkretnih djela svjetske književnosti kao i referencama na književnike, mislioce i filozofe koji su doprinjeli razvoju takve integracije dobra i zla u kolektivoj svijesti zapadnoga svijeta.

2. Miltonova paradigma i nasljeđe romantizma

Činjenica da je u vrijeme romantizma vrag zauzimao važno mjesto u književnom stvaralaštvu ne govori nam toliko u prilog tezi o početku treće Jungovske faze integracije (budući da je vrag imao važnu ulogu i u srednjovjekovnoj i humanističkoj književnosti), koliko činjenica da se prema njemu počelo odnositi s određenom dozom empatije, ako već ne i simpatije. Zlo i Sotona ovdje postaju “bliskiji” čitatelju, odnosno karakterizacija toga lika omogućuje viši stupanj identifikiacije s njime nego što je to bilo moguće u srednjovjekovnoj i humanističkoj književnosti (sjetimo se samo Danteovog ogromnog troustog čudovišta koje nemilosrdno proždire Bruta, Kasija i Judu). U Jungovskom smislu, takav viši stupanj identifikacije omogućuje čitatelju prizivanje one loše strane inicijalne svijesti iz ropotarnice nesvjesnog na svjesnu razinu, gdje se ta strana onda ima ujediniti s “dobrom”.
Za takav, pak, “bliskiji” književnostvaralački odnos i viši stupanj idenifikacije s vragom uvelike je zaslužan britanski neoklasicistički pjesnik John Milton sa svojom poemom Izgubljeni raj, a kojom se romantičarska književna tradicija kasnije stala nepresušno napajati. Razliku između srednjovjekovnog i romantičarskog (odnosno, Miltonovskog vraga) možda ponajbolje opisuje Mario Praz (1974) u svojoj studiji Agonija romantizma. Koristeći se primjerom Miltonovog i Tassovog Sotone, Praz ustanovljuje stanoviti pomak od opisa vraga kao srednjovjekovnog čudovišnog bića iz apokrifnih spisa prema palom anđelu ispod čije sadašnje čudovišnosti i ružnoće izbija nekadašnji sjaj i ljepota. Uočimo, pritom, da je lik vraga ovdje prilagođen čovjeku i po samoj svojoj fizičkoj veličini. Dok je, primjerice, Danteov Lucifer bio toliko velik da može proždirati troje ljudi istovremeno, Miltonov je Sotona sveden na anđeosku veličinu, koja uvelike korespondira s prirodnom veličinom čovjeka. Takav je proces “očovječenja” vraga, sudeći po Prazu, započeo još i prije Miltona, ali je tek u njemu pronašao svoju konačnu apoteozu. Praz (1974) tako spominje i primjer Marinovog spjeva Pokolj nevinih, gdje ovaj, premda naizgled “malo oštrijim potezima samo kopira groteskno Tassovo čudovište”, opisuje Sotonu kao zlog “jer osjeća da je pali anđeo” (Praz: 1974: str. 64). Međutim, tek za Miltona, taj Sotonin “prvobitni sjaj” još nije u potpunosti izgubljen. Kao primjer, Praz (1974) navodi sljedeći citat iz Izgubljenog raja: “još njegov Oblik//ne bijaše izgubio sav urođeni//blještavi sjaj, i izgledao je//ništa manje od uništenog Arkanđela//I potamnjeli izdanak slave://Kao kad novo sunce probije//kroz prljav horizontalni zrak (…)” (Praz: 1974: 65).
Budući da, dakle, s Miltonom Sotona konačno od srednjovjekovnog čudovišta “počinje dobivati izgled opale ljepote” (Praz: 1974: str. 67), romantičarski su pjesnici gotovo odmah uočili mogućnosti čitateljeve identifikacije s tim oličenjem zla. Miltonov sunarodnjak i poznati romantičarski pjesnik, William Blake, otišao je toliko daleko da je izjavio kako Milton “i ne znajući pripada Demonovoj strani” (Ibid: str. 67). U ponešto blažoj varijanti toga stanovišta, Friedrich Schiller je napisao kako, čitajući Izgubljeni raj “spontano stajemo na stranu pobijeđenog: to je lukavstvo kojim Milton, panegiričar Pakla, i najkrotkijeg čitaoca pretvara na trenutak u palog anđela” (Ibid: str. 67).
Inspirirani Miltonovom karakterizacijom buntovnoga Sotone, koji odgovara revolucionarnome i buntovničkom zanosu romantičara, stala se je stvarati čitava galerija likova koji su nosili neka od tih obilježja, a krasio ih je ponajviše demonski izgled ispod kojega se probijala bivša ljepota, plemenitost i slava. Takva je, primjerice, situacija sa Schillerovim Karlom Moorom u drami Razbojnici. Moor je, poput Sotone, bivši plemić koji se odmetnuo od aristokratskih normi i zakona te postao odmetnikom, pa u njegovoj karakterizaciji, osim razbojničkog izgleda i ponašanja, uočavamo govor, učenost, i držanje bivšega plemića. Ovdje Schiller, po uzoru na Miltona, govori o „uzvišenosti“ svog razbojnika, „časnom zločincu“ i „veličanstvenom monstrumu“ (Ibid: str. 68), te se izravno referira na Miltona u jednom Moorovom monologu koji je izbačen iz završne verzije („Ja ne znam, Mauricije, jesi li ti čitao Miltona. Zar netko tko nije mogao podnijeti da drugi bude iznad njega i tko se usudio da izazove na dvoboj svevišnjeg nije izvanredan genije?“ (Ibid: 69)). Slična je karakterizacija i mnogih drugih romantičarskih junaka, poput Byronovog Gusara ili Childea Harrolda, koji, poput Sotone, biraju dobrovoljno izgnanstvo (Ibid: 77).
Međutim, osim tipičnih romantičarskih fatalnih likova, u romantičarskoj su se književnoj tradiciji počela javljati i fantastična bića čovjekolikog izgleda koji navodno vuku podrijetlo od samoga vraga. Riječ je tu ponajviše o vampirskim likovima, koji su se u engleskoj književnosti javljali još mnogo prije Stokerova romana Dracula, a za čiju je pojavu na literarnoj sceni uvelike zaslužan sam Byron (Ibid: 84). Byron već u svojoj noveli Giaur (1813) spominje vampire, a tri godine nakon njezine objave, poziva prijatelje i kolege književnike da svaki od njih napiše po jednu gotičku pripovjetku. Tom je prilikom Mary Shelly stvorila svojega Frankensteina, a 1819 javlja se i novela Johna Williama Polidorija The Vampyre (sudeći po nekim kritičarima, prva vampirska pripovjetka uopće, ali svakako prva na engleskom jeziku) (Ibid: 84). Vampirski likovi javljaju se i u Maturinovom romanu Melmoth the Wanderer (1820), te pripovjetkama Vampir (1825) i La belle Sophie (1826) Prospera Merimmea (Ibid: 85). Zanimljivost fenomena vampirizma u romantičarskoj književnoj tradiciji za našu temu ne proizlazi toliko iz činjenice da je vampir navodno nastao iz Sotonina sjemena, već utoliko što vampirski likovi uvelike korespondiraju s Miltonovskom vizijom Sotone. Vampiri su tako, čovjekolika bića s određenim natprirodnim moćima, ali već i u počecima romantičarske vampirske književnosti redom pripadaju višim društvenim staležima. Uglavnom su to likovi aristokrata-razvratnika koji se, poput Miltonovog Sotone, svojevoljno bune i odriču društvenih normi i zakona, te postepeno prelaze na stranu zla. Dodatnu mogućnost identifikacije i empatije s tim likovima omogućuje i njihova motiviranost često nerealiziranim ljubavinim nastojanjima (primjerice, junak Polidorijeva Vapira neuspješno zavodi sestru svojega prijatelja, dok Maturinov Melmoth iz ljubomore ubija nevjestu na svadbenom slavlju) (Ibid: 85).
S Miltonom je, dakle, a kasnije i s romantičarima, započela treća faza Jungovske integracije dobre i loše strane svijesti, odnosno percepcije zla u svjetskoj književnosti. Važnost figure vraga u ovoj fazi svjetske književnosti proizlazi iz činjenice da je on ovaj put u književnost integriran svjesno, kao lik sličan ljudima, a ne kao nadprirodno zlo, gotovo programatski u skladu s romantičarskim idealima. Vrag je, tako, u Miltona sveden na ljudske dimenzije i pridodana mu je osobna tragična sudbina. Napajajući se Miltonovskom inspiracijom, romantičari su stvorili galeriju fantastičnih i „stvarnih“ likova koji sa Miltonovim Sotonom djele plemenito podrijetlo, buntovnost, tragičnu sudbinu, odačenost, i nekadašnji sjaj. Omogućivši čitatelju identifikaciju s takvim likovima, romantičari su u čitatelja mogli osvijestiti zlu stranu čovječanstva, objasniti njezine notive, no istovremeno nas i motivirati da ju pokušamo sagledati i prihvatiti. U sljedećem ćemo poglavlju pokušati sagledati kako je taj proces integracije gotovo završen u literarnoj epohi modernizma, kada lik vraga od romantičarskog idealiziranog buntovnika postaje gotovo ravnopravan modernom čovjeku; štoviše, u nekim situacijama, on na ironičan način postaje i njegov pomagač.

3. Modernistička “integracija”

Na početku ovoga teksta spomenuli smo da neke od starijih religijskih tradicija ne poznaju vraga kao takvoga, te da dobro i zlo shvaćaju kao dvije nerazdvojene, odnosno nadopunjujuće silnice (primjerice, kinseski sustav Yinga i Yanga ili indijska boginja Vishnu). Kojim su putevima te religijske tradicije došle do Jungovske faze integracije, ne možemo sa sigurnošću tvrditi, no možemo reći da se zapadna kultura u procesu prevazilaženja koncepata dobra i zla poslužila vjerojatno duljim i trnovitijim putem. Opadanje percepcije vraga kao apsolutnoga zla, te njegovo gotovo potpuno identificiranje s čovjekom dogodilo se tek u književnosti dvadesetoga stoljeća, u epohi koju danas prepoznajemo kao epohu modernizma.
Po našemu mišljenju, za takvo je filozofsko prevazilaženje tih koncepata, a koje se reflektira u percepciji vraga u književnosti modernizma, najzaslužnija je filozofija kasnoga devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća, a možda najviše filozofska razmatranja G.W. Hegela i Friedricha Nietzschea. Sudeći prema Hegelovskom sustavu dijalektike, ono što čovjek percipira kao takozvano zlo u stvari je, sa globalnog stanovišta Povijesti, samo jedan stadij u razvoju viših i novih vrijednosti. Hegel zato i ne koristi termine dobra i zla, a priori obojanih vrijednosnim prosudbama, već se služi neutralnim terminima teze i antiteze, odnosno stanovišta iz čijih se sukoba postepeno rađa nova vrijednost (sinteza) (Kalin: 2001: str. 186). Time Hegel objašnjava čovjekov dosadašnji povijesni napredak od primitivnoga društva do današnje civilizacije, ali ujedno i eliminira koncept takozvanog zla kao samo još jedan stadij (nužan i koristan) u razvoju novih i boljih vrijednosti. S druge strane, filozofija Friedricha Nietzschea ne polazi od takvih „objektivnih“, dijalektičkih razmatranja, već se fokusira na čovjekov individualni razvoj prema višim razvojnim razinama svijesti. Nietzsche će, tako, reći da se u putu prema „nadčovjeku“ (višoj razini čovjeka o kojoj je Nietzsche maštao) koncepti dobra i zla nadići, odnosno prestati shvaćati u tradicionalnome smislu (Kalin: 2001: str. 358). Zlo je, u tom kontekstu, sve ono što priječi osobni razvoj prema višim razinama, pa bilo to i ono što se u tradicionalnoj kršćanskoj etici smatralo dobrim. Nietsche se posebno obrušava na koncept kršćanskoga milosrđa kao licemjernoga stajališta koje priječi osobni razvoj te njeguje vječiti status quo. Tako će, u svojoj možda najpoznatijoj knjizi, Tako je govorio Zaratustra reći kako „na putu prema nadčovjeku tješitelje treba otjerati od sebe“ (Nietzsce, 1983: str 120), te, obrušivši se na milosrdničko pomaganje, „treba gurnuti ono što želi pasti“ (Ibid: str. 123).
Utjecaje ovih dvaju filozofa i njihove percepcije zla možemo uvelike osjetiti u književnosti 20. stoljeća, a ponajviše u reprezentacijama vraga u raznolikim djelima tih književnosti. Vrag se u ovim književnostima više ne pojavljuje niti kao idealizirani romantičarski buntovnik, niti kao srednjovjekovno čudovište. On je, štoviše, istrgnut iz mitoloških prostora pakla i demistificiran, gotovo sveden na razinu čovjeka. Vrag u književnosti 20. stoljeća više nije ni na nebu ni u paklu: on šeće ulicom, među ljudima, komunicira i konverzira, te nizom pakosti i spletki ispravlja greške ljudskoga roda. Ovdje ćemo se, tako, poslužiti dvama književnim izvorima gdje se vrag pojavljuje kao književni lik, te pokušati objasniti njegovu transformaciju kroz prizmu ovih dviju filozofija.
Tako početni citat Majstora i Margarite Mihaila Afansjeviča Bulgakova, preuzet iz Goetheova Fausta sasvim jasno upućuje na dijalektičku narav zla u današnjemu svijetu: „..Tko si ti, napokon? – Dio sam one sile što vječno želi zlo, a vječno čini dobro“ (Bulgakov: 2008). Bulgakov nam već tim citatom daje smjernice za čitanje njegovoga djela: vrag će učiniti štetu, ali ona će u konačnici rezultirati dobrim. Bulgakovljev vrag, prerušen u profesora crne magije Wolanda (inače nordijsko ime za samoga vraga) već na samome početku romana otkriva prisnost i želju da pomogne ljudima, uljudno uvjeravajući tvrdoglavoga književnika Berlioza u vlastito postojanje i rupe u njegovoj, po naravi ateističkoj teoriji (Bulgakov: 2008: str. 15-43). U jednome će trenutku, dok izvodi performans u jednom moskovskom varijeteu, Woland otvoreno priznati da neprestano obilazi gradove i prati razvoj ljudskoga roda, u namjeri da ga ispravi (Bulgakov: 2008: str. 156). Tako su kaos i nemir koji dolazak Wolandove trupe izaziva u Moskvi, dijalektički gledano, samo jedan u poboljšanju ljudskoga roda.
U romanu se, također, kao ničeanske ličnosti izdvajaju naslovni likovi Majstora i Margarite (autora spaljenog rukopisa o Ponciju Pilatu koji je impresionirao i samoga Boga, te njegova ljubavnica), koji, premda se nalaze u žiži kaosa za Sotoninog posjeta Moskvi, na neki način prolaze mimo tih događaja, te iz njih izlaze neoštećeni; štoviše, nagrađeni. Majstor i Margarita su u tome smislu „s one strane dobra i zla“ (Margarita tako neće prezati od pakta s vragom da oslobodi Majstora, dok se ovaj jednakopravno odnosi i prema njemu i prema likovima iz rajske „armade“). O njihovoj ničeanskoj poziciji nam svjedoči i završnica u kojoj se odlučuje o sudbini majstora i Margarite, te gdje Božji poslanik odlučuje da ih ne smjesti ni u raj ni u pakao, već u neki neutralni prostor, opravdaši taj čin riječima: „Njima nije potrebno blaženstvo, nego mir“ (Bulgakov: 2008: str 351).
Zanimljivu vizij vraga pružio nam je i Henrik Ibsen u svojemu dramskomu spijevu Peer Gynt. Naslovni lik, koji luta svjetom u potrazi za svojom biti, u posljednjem činu, shvativši da je promašio život, susreće samoga vraga i moli ga za utočište. Ovaj mu, pak odgovara ovim riječima: „Znate, u Parizu su nedavno otkrili način portretiranja pomoću sunca. Pri tome se dobijaju ili izravne slike ili tzv. negativi. (...) Ako se, dakle, jedna duša tijekom svojega života portretirala na negativan način, ploča sa snimkom se zbog toga ne ostavlja, već se naprosto dostavlja meni. Ja je parim, pečem, namačem i čistim sumporom i sličnim sastojcima dok se ne pojavi slika koju ploča treba dati (...) Ali ako je čovjek – poput vas – napola se izbrisao, onda ne pomaže ni sumpor ni kalijeva lužina“ (Ibsen: 1981: str. 104). Ovdje također možemo uočiti dijalektičku poziciju vraga. On „pari, peče i namače“ samo kako bi ostvario pozitivnu sliku, tj. poboljšao pojedinoga čovjeka. Ipak, o ničeanskoj naravi pojedinaca koji zaslužuju život poslije smrti svjedoči i činjenica da beskičmenjacima više nije mjesto ni u raju ni u paklu. Zlo kao načelo je, dakle, u ničeovskom smislu mrtvo, a u obzir se uzimaju jedino one silnice koje pridonose osobnome razvoju.
Vrag je, dakle, u modernizmu, ne samo donekle ravnopravan čovjeku u smislu da s njime surađuje, već je ovdje da mu i na određeni (makar i ničeovski neugodan) način pomogne. Takav stupanj u razvoju percepcije vraga u književnosti označava gotovo konačan stupanj integracije zle strane svijesti sa dobrom, odnosno integriranje potisnutoga i čudovišnoga srednjovjekovnog Sotone sa čovjekom. I to ne kao idealom, već kao ravnopravnim pomagačem.


Zaključak

U ovome smo radu, umjesto da prepričavamo cjelokupnu povijest razvoja percepcije vraga u svjetskoj književnosti, pokušali dati jednu paradigmu praćenja i razumijevanja toga razvoja. Smatramo kako Jungovski nacrt dubinske psihologije uvelike pomaže u shvaćanju toga razvoja, te shvaćanju trenutačne pozicije vraga u svjetskoj književnosti. Ono što nam još preostaje napomenuti jest da od tri spomenute paradigme percepcije vraga (srednjovjekovna, miltonovska i modernistička) na nekin način još uvijek supostoje u trenutnoj fantastičnoj književnosti. Uvođenje nove slike vraga nikada nije u potpunosti potisnulo one stare vizije, te se, usporediviši tek nekoliko negativnih likova u djelima popularne fantastike – može vrlo lako naići na sve tri paradigme.
Također, treba naglasiti da treća faza Jungovske integracije vraga u sferu svjesnoga nikako ne znači da je zlo u svijetu pobijeđeno. Zlo, kao Russelovska patnja i dalje se događa svuda oko nas, no ono što iz ovih razmišljanja proizlazi jest da je zlo umrlo kao načelo, tj. da se prema nekim događajima više nužno ne odnosimo kao zlima. Slična je situacija i sa Nietzscheovom proklamacijom o „smrti boga“ ili Baudrillardovom izjavom o „smrti realnosti“. Načela boga, vraga i realnosti su mrtve. Možda nam za kraj jedino preostaje zapitati se kako bi, u takvome, hiperrealističkome svijetu mogao izgledati vrag? Međutim, odgovor na to pitanje morati ćemo potražiti u budućoj literarnoj imaginaciji fantastične književnosti.


Korištena literatura

  • Bulgakov, M.A. Majstor i Margarita. Zagreb: Europapress holding, 2008.
  • Dostojevski, F.M. Braća Karamazovi. Zagreb: Jutarnji list, 2006.
  • Ibsen, H. Peer Gynt. Zagreb: Nakladni zavod Matice Hrvatske, 1981.
  • Kalin, B. Povijest filozofije. Zagreb: Školska Knjiga, 2001.
  • Nietzsche, F. Tako je govorio Zarathustra. Beograd: Nolit, 1983.
  • Praz, M. Agonija romantizma. Beograd: Nolit, 1974.
  • Russel, J.B. Mit o Đavolu. Beograd: Prosveta, 1982.

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠĆU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITIČKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RAČUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi