„U REGISTRATURI“ - ANTE KOVAČIĆ

O piscu Ante Kovačiću

Ante Kovačić, književnik, rođen je 6. 6. 1854. godine u Oplazniku, Marija Gorica kraj Sutle, a umro 10. 12. 1889. godine u Stenjevcu. Godine 1880. odvjetnik u Glini. Od 1875. g. piše lirske pjesme, balade, feljtone, pripovijetke i romane. U prvom romanu Baruničina ljubav (1877.), kao i u Pripovijesti Ljubljanska katastrofa (1877.), još prevladavaju romantički elementi. U svojim kasnijim djelima je realist, satirik i kritičar društva. Godine 1880. izlazi njegova Smrt babe Čengićkinje, travestija Mažuranićeva epa Smrt Smail-age Čengića. Političko-satirički su i njegovi feljtoni Iz Bombaja (izlazili 1879. – 1884. u Slobodi). Satira se oseća i u pripovijestima Bježi-hajka, Ladanjska sekta, Doktor Marko u Kajgani. Satira prevladava u romanu Fiškal (1882.), a još više u nedovršenu romanu Među žabari (1886.), koji je izlazio u Balkanu i morao biti obustavljen, jer su se karlovački malograđani osjetili pogođeni. Njegov roman U registraturi (1888.), u kojem ima i autobiografskih elemenata, sadržava najbolje stranice hrvatskog realizma. Godine 1908. Objavio je Izabrane pjesme. Srednjoškolski i studentski dani nisu bili za Kovačića nimalo laki jer je bio siromašan. I kao pravnika i oca brojne obitelji, pratile su ga kojekakve nevolje, osobito materijalne. Međutim, upornost, borbenost, volja i rad bili su jači od svih nedaća (npr. od neimaštine i bolesti). O tome svjedoči bogata književna ostavština: velik broj pjesama, djela u prozi, feljtona, polemika i članaka, među kojima se umjetničkom slikom društvene stvarnosti Kovačićeva vremena ističe djelo “U registraturi”, najznačajniji hrvatski roman 19. stoljeća. Objavljuje književne radove u časopisima i dnevnicima: "Hrvatski dom", "Hrvatska", "Obzor", "Primorac", "Hrvatska lipa", "Vijenac", "Sloboda" i drugi.

O djelu i analiza djela “U registraturi”

Roman zahvaća veliki vremenski razmak: od feudalizma do Kovačićevih dana. Prikazao je tadašnje ljude i prilike u Hrvatskoj, s posebnim simpatijama za selo. U njemu također prikazuje društvene i gospodarske promjene (raslojavanje sela, propadanje aristokracije, klasna borba, agrarna kriza 1873. g. itd.), slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije, ali i kronologija tragičnog životnog puta darovita seoskog djeteta u feudalnim i kapitalističkim društvenim odnosima (odnosima prvobitne akumulacije kapitala). Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku: načinu života feudalaca koji se temelji na preljubu, razvratu (npr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene): prodoru novih, kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca, kojima je jedino mjerilo vrijednosti novac, bogatstvo (predstavnici su tog staleža u romanu npr., zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha koji se ženi Medonićevom kćerkom Justom ne iz ljubavi nego iz interesa): seljakovu napuštanju zemlje i odlaska u grad da služi u gospodarskim kućama (prototip takva "pogospođena" seljaka je kumordinar Žorž): stvaranju nove inteligencije iz redova seljaka koja u moralno iskvarenoj cjelini često, bez obzira na darovitost, ne uspijeva nego tragično završava (poput glavnog lika u romanu – Ivice Kičmanovića).
U ovom djelu Ante Kovačić je predočio moral i psihologiju hrvatskog sela i grada, odnosno mnoge pojave u njima kao npr. odnos roditelja i djece, međusobne odnose seljaka - prijateljstvo, razmirice, svađe (npr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji), ljubav i ljubavne odnose na selu (npr. između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i Medonićeva sluge), ljubav i ljubavne odnose u gradu (npr. između Ivice i Laure, Laure i Mecene, Laure i Ferkonje), bračne i obiteljske odnose (npr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine majke), svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd. Kovačić je s više simpatije i ljubavi prikazao selo (seljaka, seoske običaje, seoski patrijarhalni život i moral) nego grad. Ipak, selo nije idealizirao. Vidio je i selo i seljaka, i kao izraz primitivizma, praznovjerja i neprosvjećenosti. Grad se po načinu življenja i morala razlikuje od sela. To je sredina u kojoj se seljak ne snalazi, čudno i nespretno se ponaša (napominjemo takve dvije situacije: prva, Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici grada i druga – Zgubidan pred ogledalom u kavani). Roman U Registraturi na određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.

Kompozicija i fabula djela:

Prvi dio romana opisuje Ivičino djetinjstvo u seoskoj sredini.
Drugi dio opisuje miješanje epizoda iz seoske i gradske sredine – drama glavnih likova. Pojavljuje se Medonićeva obitelj i u nizu epizoda razvija se drama glavnih likova Ivice i Laure (Mecenina smrt, Ivičin povratak na selo, Laurin dolazak u Meceninu kuću, razrješenje tajne u Laurinu porijeklu i Ivičin povratak u grad).
Treći dio odvija se u znaku novih zapleta i iznenađenja. Ljubavni trokut: Laura – Miha – Justa, Miho – Laura – Ferkonja. Ubojstva: Laura i Ferkonja ubijaju Mihu, a Laura ubija Ferkonju. Novi ljubavni trokut: Laura – Ivica – Anica u kojem Laura ubija Anicu. Slijedi Laurino pogubljenje i Ivičino propadanje, ludilo i smrt u zapaljenoj registraturi.

Događaji u romanu nisu organizirani i raspoređeni prema vremenskom slijedu. Vremenski kontinuitet događajapisac prekida retrospektivnim epizodama. Takvim pripovijedanjem pisac unosi određeni "nemir" i dramatičnost, usklađuje kompozicijska obilježja cjelokupnom životnom sudbinom i psihičkim previranjima Ivice Kičmanovića. Sam početak romana je retrospektivan – počinje prikazom registrature i spisa koje Kovačić oživljuje: oni se međusobno prepiru. Za riječ se javlja spis registratora Ivice Kičmanovića i započinje pripovijedanje: "Znajte, dakle, ja sam vam srce i duša našega registratora. Ja sam njegova slika i prilika. Ukratko: njegov sam životopis. On me je sam napisao." To je ujedno i najava fabule koja počinje prikazom djetinstva Ivice Kičmanovića. Pripovijedanje se nastavlja i nekoliko puta remeti vremenski slijed događaja, tj. mijenja prostor i vrijeme događaja (npr. buđenje Ivice Kičmanovića u Laurinoj sobi, epizoda o vili Dorici i Meceni, o Meceninu porijeklu, o Laurinu porijeklu itd.). Pisac romana prati razvoj glavnog lika romana Ivice Kičmanovića, i to od djetinstva pa do smrti (Ivičina tragičnog završetka u požaru koji je zahvatio registraturu). S tom glavnom radnjom prepliću se sporedne radnje (npr. Laurin život koji nije u vezi s Ivicom, događaji vezani za gazdu Medonića, odnosi između Laure, Mihe i Juste te Mihe, Laure i Ferkonje...) Fabula je razgranata tj. složena i razvijena. Okosnicu fabule čine događaji koje u prvom dijelu romana pripovijeda glavni lik Ivica, a zatim (u drugom i trećem dijelu romana) ulogu pripovjedača preuzima pisac.

Mjesto radnje: Hrvatska

Vrijeme radnje: 19. stoljeće

Tema: Odrastanje i sazrijevanje seoskog mladića u gradskoj sredini.

Osnovna misao:
- Gradska sredina negativno mijenja ljude.
- Ljubav nema granica.

Kratki sadržaj

Ovaj veliki roman započinje prepirkom spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da razobliči kritički hrvatsko društvo onog vremena u rasponu od osirotjelih seljaka i pogospođenih opanaka do pokvarene gospode. U registraturi je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte i Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog «mužikaša» Jožice zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića, «Žorža», koji radi kao sluga kod bogatog «Illusrissimusa» koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).
Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura u koju se Ivica odmah zaljubi, a koja mu ispriča kako je nakon očeve smrti odrasla u siromašnoj radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac, a sin jednooki grubijan Ferkonja. Bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u požaru, Žorž postaje krčmar, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena nakon okrutnog mučenja (Laura joj odreže grudi). Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

Analiza likova

Ivica Kičmanović je darovit i bistar seoski dječak. („Ja sam vrlo napredovao u učenju, pisanju i računanju. Bijah najbolji učenik...“).Nije mu drago kad mora otići iz svoje poznate seoske sredine u grad na školovanje („Mene je stezalo bolno, neopisivo oko srca. Ja nijesam mogao plakati, ali u grlu me nešto davilo i dušilo kano da mi je kamen legao na dušnik.“). U djetinjstvu je bio sretan, a kasnije ga je život učio na sve gore i gore stvari. Prisiljen je na rad, skromnost, siromaštvo i seljački mentalitet. On shvaća i sam da se pretvara u nešto što mu nije pravo, da ga drugi oblikuju, ali ne reagira („“Bože moj! Kako li je voljko i ugodno u tom niskom krevetu, na tim mekanim perinama, među tim nabuhlim jastucima...Pa ove slike..Baš ta sučelice krevetu: golo tijelo žene božanske ljepote!...Odvrni oči, Ivice Kičmanoviću! Odvrni..A ono ogromno zrcalo: na, sav se vidim u njemu...I tamo se odrazuje ta gola ljepota...Odvrni oči, Ivice, zrcalo te izdaje...Oh, majko moja, ti priprosta, ti pobožna seljakinjo! Stid me je! Stid...Odvrni oči od svega!“). Ipak on voli selo i svoju obitelj. Već pri prvom susretu s gradom dolazi do izražaja njegova naivnost, nespretnost i nesnalaženje kad redom pozdravlja sve stanovnike koje susreću na ulici. Njegova razmišljanaj o gradu („sada mi se stala u duši rađati čarobna slika velinskoga grada sa svim svojim divotama, obajanim u stostrukim našim seoskim pričama i bajkama...“), već na samom početku pokažu se nerealnima, pa i sam grad ga ne dočeka „prijateljski i raširenih ruku“ („Pusto je ovdje i hladno. Vlažne zidine zaudaraju zagušljivom vlagom...Kraj mene prolazi silan svijet, a sve šuti i nitko me ne pogleda. Svi su turobni i sumorni. Lica im se i ne vide.“). Ivica „taj vrabac sa seljačkog plota“, taj „Seljački grošić“ bio je veoma darovit, bistar, sposoban, ali nedostajala mu je snalažljivost, dvoličnost, amoralnost - sposobnosti koje su se u gradu uvelike cijenile. Tako ga „guta“ vrtlog gradskog života. Već na samom početku kod dolaska u Mecenin dom suočen je s „pokondirenim“ rođakom kumordinarom Žoržom („Otac je razumio, pa me potisnu naprijed da kumordinara cjelunem u ruku. Žorž se ni najmanje ne otezaše da mi pruži ruku na poljubac“), Meceninim slugom, koji ga „uzima pod svoje“ za vrijeme otužnog boravka u Meceninoj vili. („Kumordinar nato ustane, izvuče iz svoga kreveta nekakvu šarenu krpetinu.- Na, ovo podvih pod glavu! – Zatim potegne s druge strane kreveta stari poderani plašt. Evo, đače učenjače, time ćeš se pokriti! Eno jošte polovice klupe do zida, a ti se protegni prema pokrivalu i spavaj. To je najbolje za takvu čeljad...“) . Već kod svojeg prvog noćenja u Meceninoj kući shvatio je u kakvim će ozračju živjeti i školovati se. „Tako me se doimahu razgovori raskalašenih slugu i sluškinja koji mi ulijevahu u dušu prve i svijetle, nerazumljive i nekuda suviše jasne pojmove o novom svijetu kamo me sa se la dovukoše, o tom mojem dobrotvoru za kojega mi se valjalo još kod kuće jutrom i večerom moliti bogu... o društvu te pokvarene družine gdje ću kako vidim, provoditi mladenačke dane svoga siromašnog školovanja...“. Teško podnosi „čizmu“ intelektualno, moralno i duhovno slabijeg Mecene, a koji ga iz zabave nazivao zgubidanom i trudio se često ukazati mu na svoje dobročinstvo. („Zgubidane šuti! Zar da mi protusloviš, indolentni mužek ti! To li je zahvalnost za moja dobročinstva?!“) Cijelo to vrijeme boravka u vili izvrgnut je djelovanju tuđe volje i htijenja, svi su gospodarili njime i on ovisi o njima , iako ih mrzi i prezire (npr Mecenu „I kako je u Meceni bila za memorisanje predsjedničkoga govora tupa glava poput bukvina panja, tako je on dobro upamtio riječ Zgubidan pa mi je često prikriča s istom onom nasladom i zloradošću kako to nekada običavaše u našim bregovima susjed Kanonik“.), ismijava i ironizira (Kao Žorža „On je pao u iste navade poput ilustrišimuša: to je običaj svih starih slugu da oponašaju svoje gospodare. Kada se gozbe svršiše i kada Mecenu odvukoše u krevet, plemeniti kumordinar jeo bi i pijuckao tako dugo dok se i on nije svalio na gospodarev naslonjač te spavajući i hrčući kraj njega pazio i bdio na potrebe ilustrišimuša.“ ; Šajkovskog- „Redahu se brbljave zdravice, a „Imbricu Špička iz Volovčćine“ zaokupi opet njegov demon, predstavljajući uvijezku prvog brbljavca svih lirika ovoga svijeta, Rudimira Bombardirovića Šajkovskoga; on je neprestance odapinjao govore. A čim je više govorio, tim je manje mislio.“), voli ali ih se ujedno i boji (Laura- „Ona mi se nasmiješi rajskim, požudnim osmijehom, a u crnim očima usplamsa joj strast i hladnoća, neopisivo milje i ljut prezir, anđeoska dobrota i zmijska zloba...sve to u jedan tren...“). Zato im se pasivno opire,
a ne i aktivno bori protiv njihovih poroka, a za svoje vlastito mjesto i
vlastiti život u toj sredini. Uz sve to Ivica izrasta prvo u zbunjenog dječarca koji ne shvaća što se događa oko njega, zatim u mladog štićenika koji shvaća okolinu ali mu je „zabranjen“ svaki komentar. Nakon toga je muškarac uhvaćen u trokut s dvije žene. Da Ivica nije sreo Lauru, vjerojatno bi sve drugačije završilo. Oženio bi se milim seoskim djevojčetom, Anicom, ali Laura, ključni je faktor u Ivičinu životu, njegova prva ljubav i „femme fatale“. („Ja osjetih na obrazima drhat njezinih punih labudove bjeloće grudi...njezinih alabastrovnih ramena...i noć je sakrila svu tajanstvenost, sav čar i dražest, svu milinu ljubavi naše...grijeha našega...!“ Na kraju završava kao notorni alkoholičar, bez vidljivog cilja na obzoru, te u napadu deliriuma tremensa zapali registraturu i sebe.

Laura je upravo „iznenada sinula poput sunca na jutarnjem nebu..“ „I ona, ne očekujući moga odgovora, živo me cjelune u usta, u čelo, u oči... Nikada me još žena nije poljubila, osim moje majke. Polije me rumen do ušiju i ja se hrlo i oprezno ogledah ne bi li se gdje u blizini desio milostivi Mecena ili njegov alter ego kumordinar Žorž...“ Njena ga privlačnost u isto vrijeme i privlači i odbija. /“Ona lijepa ustašca ne odisahu nježnošću nego mi se prividješe kano da će ugristi...Oči joj žmirucahu kano ptici grabilici za plijenom. .“/
S obzirom na sve što ono čini i kako djeluje bolje bi joj pasao epitet „demonska“ Laura. Ona je pokretač radnje, neobjašnjivih postupaka junaka romana, intrigant: ona je lik fatalne žene koja predodređuje i određuje sudbine ljudi.Ona odlučuje o njihovim životima, pa i smrti. „Kad je kumordinar oteturao niz stube u svoju družinsku sobu, bljesnu oči Laurine; ona pograbi ljekarsku tekućinu, izlije polovicu i hitro izvadi iz njedara nekakav zamočić od papira, sasu iz njega u tekućinu žutkasti prašak – sve pomiješa pred svijećom i šapnu sama sebi: - Danas treba da je svemu kraj! Još ovo, pa onda...“ Ona je puna suprotnosti, i unutrašnjeg nesklada. Hrabra je, prevrtljiva i lukava, beskrupulozna je, „-Gotov je!!...Dovršio se dakle, mekoputče! Tako je i pravo – neka žive mladi koji su za svijet, za njegove slasti i nevolje!“ .Iz zapaljene Mecenine kuće najveći joj je problem bio kako iznijeti tešku škrinju punu blaga koje je opljačkala. „“ ...iznijeli su ljudi težak Laurin sanduk iz dvorišta nekamo u četvrtu ulicu, a Laura ih je pratila uzdišući tobože sva satrvena i slomljena. Kad saznaje da je dijete rođeno kao čin silovanja, kao i da je ubila vlastita oca, u to ne želi povjerovati.“..ja sam bila...Ja sam mu pospješila put u vječnost!...Svomu ocu...Ne, ne! To je pakleno prišaptavanje i prikričavanje na dnu savjesti moje! To je kleta, strašna, odurna i gnusna obmana! To je san, grozan san ludosti moje!“ Kod Laure nema „zlatne sredine“; ona ili voli ili mrzi, a često prvo voli pa onda mrzi, i to iste osobe. Tako je pomogla Justi, Mihinoj ženi, da umre kako bi se doselila k Mihi; zatim je Mihu prevarila sa Ferkonjom, te ga zajedno s njim ubila: na kraju ubija i Ferkonju. Bez morala je i savjesti, i bez obzira na sve zločine koje je počinila samo od Ivice traži „pomilovanje“, a kad je on odbacuje bijesna je i ogorčena.(„I kada, evo, sve polažem pred tvoje noge i svoju pokorničku okajalu dušu i svoje srce i život svoj, ti me udaraš prezirno nogom, odvraćaš oči od mene i okrećeđ mi leđa. Dobro! Ali pamti! Nikada nijedna druga neće biti tvoja, ni ti njezin! Pamti to! Do viđenja!...“). I ona završava tragično, neostvarenih želja, pred streljačkim vodom zbog počinjenih zločina.(„Tu se dogodilo čudo na stratištu...Pukoše smrtonosne cijevi i pogodiše je hici, ali ona stajaše nepomično poput mramorna kipa...Grudi joj bijahu razgaljene, ali ne poteče iz njezina tijela ni jedna kap krvi...“)

Jožica Kičmanović: Ivičin otac kojega nazivaju "zgubidan". Nije poznavao ni pedagogičko-didaktičkih teorija ni prakse. Seljak naših starih korijena i zlatnih vremena, ne razumije se ni u čitanje ni u pisanje. Pa stoga nije mogao pročitati nikakve moderne pedagoge. Vesela ljudina, seljački muzikaš na tzv. "bajsu". Tako obljubljeni svadbeni veseljak znao je biti kruta svadljivica u našem susjedstvu i jezičav poput kakove babe. Bio je jednostavan, duhovit seljak. („Meni bijaše neugodno, kumordinar se osmjehivaše a moj otac, česući se sada iza jednoga sada iza drugoga uha, rastumači: - He, takva su sva velika gospoda! Odsjeku amen, mahnu rukom, kimnu glavom i postao je svijet!“) Ipak, bio je topao kao roditelj, volio je nadasve svoju žemu i djecu.(„Muzikaš se htijaše svom silom držati trpko i osoro prema dječaku, bolje, momku; ali osjetivši dodir sinovljeve glave, njegov topli dah, njegove umiljate, pokorne i suzama pomiješane riječi, u starcu nešto pukne i nešto se prelomi, kano da se gora srušila i survala, i on ogrli svoga Ivicu.“

Žorž: Njegov prividni sjaj zasljepljuje seljake, dok je on u stvari samo Mecenin rob. On je oličenje nesklada između želje i stvarnosti, i pokazuje čovjekovu želju da se pretvara da je ono što nije. („E da vidiš , moj kukavni rođače, što je gospodski život i da znaš pripovijedati u našem prnjavoru kako li živi u slasti i lasti gospodin kumodinar Žorž, prvi pod ilustrišimušom! Gle, uživaj pa pamti!“...“Fuj! Oh, vi mužeki. Kako li ste zaostali? Kako prosti? Ne sramoti me; da te tko vidi, izgubio bih ja svako štovanje i ugled gdje imam tako prosta čovjeka za rođaka!“). Njegova je stvarna uloga da se ulizuje Meceni. („-Mužeki ostaju mužeki – otrcani, surovi, blatni, prosti i smrdljivi!- mrmljaše sam sebi pljujući na svoje podrijetlo poput svih sluga i mumordinara ovoga svijeta.“). Poslije njegove smrti oženi se i otvori gostionicu. On i njegovi postupci u nama izazivaju i žaljenje kad ga žena premlati, ali i smijeh, porugu. („Kakav gospodar! Tko je moj gospodar? – zatuli ona, svijet ljubavi i nježnosti, uhvativši se ljevicom ispod rebara, a desnicom opalivši me tako silno da mi se zaljuljalo do trista svječica pred očima i krv curkom briznula iz nosa.“)

Mecena: lažni dobročinitelj. Njegov dobar glas počiva na neobjašnjivoj činjenici da ljudi imaju visoko mišljenje o njemu (bar oni koji ga ne poznaju). Ipak, to nije baš toliko čudno ako se uzme u obzir da je i on jedan glumac. Ne toliko velik kao Laura, ali sasvim dostatan da zavara okolinu. On je zločest i pokvaren čovjek, ne samo da je silovao Doricu, Laurinu majku, već je i sa kćerkom grešno živio, a Ivici je naglašavao da će mu biti skrbnik i pokrovitelj tako dugo dok je malen, dok mu ne predstavlja konkurenciju. („Jer dok budeš malen, dokle se ne bude osjetila tvoja momačka dob, dotle ću te voljeti, dotle sam ti dobrotvor!“). Kad ulovi lauru i Ivicu zajedno u krevetu, on ne reagira kao bijesni otac djevojke, već kao njen prevareni ljubavnik.(„Iziđi, rđo, nitkove, nezahvalniče! Izdiri da te za koji čas već ne vidim u svojem domu! Oh, to li je zahvalnost toga idolentnoga mužeka! – kričaše zasopljeno Mecena, hvatajući se za stolac.“) U stvari je priglup i dvoličan čovjek, a to se vidi u svakodnevnim prilikama: npr. učenje govora. Iza njegove je površinske kreposti skrivena razbludnost i hedonizam.

Kovačić je dao galeriju likova iz seoske i gradske sredine (Ivica, Zgubidan, Kanonik, Medonić, Ivičina majka, Duga Kata, Miha, Justa, učitelj, župnik, Laura, Bombardirović, Mecena, Ferkonja, Žorž, baba Huda i drugi U slikanju seoske sredine (npr. svađa i tučnjava između Zgubidana i Kanonika) osjeća se dobronamjerni humor i blaga ironija. A u slikanju gradske sredine i njezinih likova očituje se komičnost (npr. prikaz pokondirenog kumordinara Žorža, neukoga i umišljenog Bombardirovića) do ironično-sarkastične intoniranosti koja poprima obilježja karikaturnosti, grotesknosti i izrazito satirično-sarkastične poruge. Npr. takav je opis situacije na gozbi, kad Bombardirović po svom odijelu prolije umak iz pune zdjele ili ironičan opis Meceninih duhovnih sposobnosti. U romanu su osobito dobro, realistički prikazani likovi izvornih seljaka (npr. Zgubidan, Kanonik), seljaka poluinteligenata (npr. kumordinar Žorž, jedan među najbolje ostvarenim likovima u romanu), zelenaša (npr. gavan Medonić, propalih i pokvarenih plemića npr. Mecena). Kovačićevi likovi su socijalno-psihološki motivirani, ali i govorno karakterizirani.
U osnovi romana stoji svijest o čovjeku i njegovu razvoju kao socijalno-psihološkom biću, i u tom je smislu tragedija Ivice Kičmanovića motivirana njegovim seljačkim porijeklom. Čak i fantastična i gotovo simbolična u svojoj fatalnosti, Laura ima motivacijske osnove u svome bijednom djetinstvu i porijeklu iz slučajne porodice. Ostali likovi u romanu, izuzevši izričito fantastične "baba Huda", koncipirani su u osnovi realistički i s naglašenim socijalno-psihološkim motivacijama (kumordinar Žorž, Ivičini roditelji, Miha, Medonić) ili oblikovani izrazitim satiričkim postupcima (Mecena, Justa i dr)

Obilježja ovog romana

1.ROMATINČARSKA:
Vidljiva su u tajanstvenosti kojom je obavijeno Laurino podrijetlo, u intrigama, Laurinom hajdučkom životu, u tajanstvenosti njezina odnosa s Ferkonjom i babom Hudom.
2. REALISTIČKA:
Osnovna je tema realistična: prikazuje djetinjstvo i školovanje seoskog dječaka Ivice Kičmanovića i njegovu preobrazbu u građanina. Prikazan je prodor kapitalizma na selo (Medonić), a preko kumordinara Žorža tip siromašnog seljaka koji postaje gradski sluga. Preko Ferkonje pokazuje zametak velegradskog kriminala.
Predstavljene su dvije sredine: gradska i seoska. Između tih je dviju sredina (i dviju žena koje ihpredstavljaju)IvicaKičmanović.
3. NATURALISTIČKA:
U svojim su postupcima neki od likova motivirani i biološki - naslijeđem (Laura je plod grešne Mecenine ljubavi koja, ne znajući, počini incest - postaje ljubavnica vlastitog oca; zlo je u njoj ukorijenjeno samim rođenjem).
4. MODERNISTIČKA:
Vrijeme nije izraženo u kontinuitetu, česte su retrospekcije. Završetak romana prikazuje nemoć pojedinca da ostvari ljubav i osobnu sreću zbog usuda koji ravna njegovim životom.

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI: