„U REGISTRATURI“ - ANTE KOVAČIĆ
O piscu Ante Kovačiću
Ante
Kovačić, književnik, rođen je 6. 6. 1854. godine
u Oplazniku, Marija Gorica kraj Sutle, a umro 10. 12. 1889. godine u
Stenjevcu. Godine 1880. odvjetnik u Glini. Od 1875. g. piše lirske
pjesme, balade, feljtone, pripovijetke i romane. U prvom romanu Baruničina
ljubav (1877.), kao i u Pripovijesti Ljubljanska katastrofa (1877.),
još prevladavaju romantički elementi. U svojim kasnijim djelima je realist,
satirik i kritičar društva. Godine 1880. izlazi njegova Smrt babe Čengićkinje,
travestija Mažuranićeva epa Smrt Smail-age Čengića. Političko-satirički
su i njegovi feljtoni Iz Bombaja (izlazili 1879. – 1884. u Slobodi).
Satira se oseća i u pripovijestima Bježi-hajka, Ladanjska sekta, Doktor
Marko u Kajgani. Satira prevladava u romanu Fiškal (1882.), a još više
u nedovršenu romanu Među žabari (1886.), koji je izlazio u Balkanu i
morao biti obustavljen, jer su se karlovački malograđani osjetili pogođeni.
Njegov roman U registraturi (1888.), u kojem ima i autobiografskih elemenata,
sadržava najbolje stranice hrvatskog realizma. Godine 1908. Objavio
je Izabrane pjesme. Srednjoškolski i studentski dani nisu bili za Kovačića
nimalo laki jer je bio siromašan. I kao pravnika i oca brojne obitelji,
pratile su ga kojekakve nevolje, osobito materijalne. Međutim, upornost,
borbenost, volja i rad bili su jači od svih nedaća (npr. od neimaštine
i bolesti). O tome svjedoči bogata književna ostavština: velik broj
pjesama, djela u prozi, feljtona, polemika i članaka, među kojima se
umjetničkom slikom društvene stvarnosti Kovačićeva vremena ističe djelo
“U registraturi”, najznačajniji hrvatski roman 19. stoljeća.
Objavljuje književne radove u časopisima i dnevnicima: "Hrvatski dom",
"Hrvatska", "Obzor", "Primorac", "Hrvatska lipa", "Vijenac", "Sloboda"
i drugi.
O djelu i analiza djela “U registraturi”
Roman zahvaća veliki vremenski razmak: od feudalizma do Kovačićevih
dana. Prikazao je tadašnje ljude i prilike u Hrvatskoj, s posebnim simpatijama
za selo. U njemu također prikazuje društvene i gospodarske promjene
(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, klasna borba, agrarna
kriza 1873. g. itd.), slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije,
ali i kronologija tragičnog životnog puta darovita seoskog djeteta u
feudalnim i kapitalističkim društvenim odnosima (odnosima prvobitne
akumulacije kapitala). Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne
gospode (vlastelina) prema seljaku: načinu života feudalaca koji se
temelji na preljubu, razvratu (npr. sudbina gizdave vile Dorice kao
žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene): prodoru novih,
kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog
društvenog staleža - zelenaša i trgovaca, kojima je jedino mjerilo vrijednosti
novac, bogatstvo (predstavnici su tog staleža u romanu npr., zelenaš
Medonić, Kanonikov sin Miha koji se ženi Medonićevom kćerkom Justom
ne iz ljubavi nego iz interesa): seljakovu napuštanju zemlje i odlaska
u grad da služi u gospodarskim kućama (prototip takva "pogospođena"
seljaka je kumordinar Žorž): stvaranju nove inteligencije iz redova
seljaka koja u moralno iskvarenoj cjelini često, bez obzira na darovitost,
ne uspijeva nego tragično završava (poput glavnog lika u romanu – Ivice
Kičmanovića).
U ovom djelu Ante Kovačić je predočio moral i psihologiju hrvatskog
sela i grada, odnosno mnoge pojave u njima kao npr. odnos roditelja
i djece, međusobne odnose seljaka - prijateljstvo, razmirice, svađe
(npr. između Kanonikove i Zgubidanove obitelji), ljubav i ljubavne odnose
na selu (npr. između Ivice i Anice, Juste i Mihe, Medonićeve žene i
Medonićeva sluge), ljubav i ljubavne odnose u gradu (npr. između Ivice
i Laure, Laure i Mecene, Laure i Ferkonje), bračne i obiteljske odnose
(npr. između Zgubidana i njegove žene, Zgubidana i Ivice, Ivice i Ivičine
majke), svadbe, svečanosti (npr. svadba u domu gazde Medonića, uskrsni
ugođaj u Zgubidanovoj kući) itd. Kovačić je s više simpatije i ljubavi
prikazao selo (seljaka, seoske običaje, seoski patrijarhalni život i
moral) nego grad. Ipak, selo nije idealizirao. Vidio je i selo i seljaka,
i kao izraz primitivizma, praznovjerja i neprosvjećenosti. Grad se po
načinu življenja i morala razlikuje od sela. To je sredina u kojoj se
seljak ne snalazi, čudno i nespretno se ponaša (napominjemo takve dvije
situacije: prva, Ivica pozdravlja nepoznate prolaznike na ulici grada
i druga – Zgubidan pred ogledalom u kavani). Roman U Registraturi na
određeni je način i autobiografija Ante Kovačića.
Kompozicija i fabula djela:
Prvi dio romana opisuje Ivičino djetinjstvo u seoskoj
sredini.
Drugi dio opisuje miješanje epizoda iz seoske i gradske
sredine – drama glavnih likova. Pojavljuje se Medonićeva obitelj i u
nizu epizoda razvija se drama glavnih likova Ivice i Laure (Mecenina
smrt, Ivičin povratak na selo, Laurin dolazak u Meceninu kuću, razrješenje
tajne u Laurinu porijeklu i Ivičin povratak u grad).
Treći dio odvija se u znaku novih zapleta i iznenađenja.
Ljubavni trokut: Laura – Miha – Justa, Miho – Laura – Ferkonja. Ubojstva:
Laura i Ferkonja ubijaju Mihu, a Laura ubija Ferkonju. Novi ljubavni
trokut: Laura – Ivica – Anica u kojem Laura ubija Anicu. Slijedi Laurino
pogubljenje i Ivičino propadanje, ludilo i smrt u zapaljenoj registraturi.
Događaji u romanu nisu organizirani i raspoređeni prema vremenskom slijedu. Vremenski kontinuitet događajapisac prekida retrospektivnim epizodama. Takvim pripovijedanjem pisac unosi određeni "nemir" i dramatičnost, usklađuje kompozicijska obilježja cjelokupnom životnom sudbinom i psihičkim previranjima Ivice Kičmanovića. Sam početak romana je retrospektivan – počinje prikazom registrature i spisa koje Kovačić oživljuje: oni se međusobno prepiru. Za riječ se javlja spis registratora Ivice Kičmanovića i započinje pripovijedanje: "Znajte, dakle, ja sam vam srce i duša našega registratora. Ja sam njegova slika i prilika. Ukratko: njegov sam životopis.
On me je sam napisao." To je ujedno i najava fabule koja počinje
prikazom djetinstva Ivice Kičmanovića. Pripovijedanje se nastavlja i
nekoliko puta remeti vremenski slijed događaja, tj. mijenja prostor i
vrijeme događaja (npr. buđenje Ivice Kičmanovića u Laurinoj sobi,
epizoda o vili Dorici i Meceni, o Meceninu porijeklu, o Laurinu porijeklu
itd.).
Pisac romana prati razvoj glavnog lika romana Ivice
Kičmanovića, i to od djetinstva pa do smrti (Ivičina tragičnog završetka u
požaru koji je zahvatio registraturu). S tom glavnom radnjom prepliću se sporedne radnje
(npr. Laurin život koji nije u vezi s Ivicom, događaji vezani za gazdu
Medonića, odnosi između Laure, Mihe i Juste te Mihe, Laure i Ferkonje...)
Fabula je razgranata tj. složena i razvijena. Okosnicu fabule čine
događaji koje u prvom dijelu romana pripovijeda glavni lik Ivica, a zatim
(u drugom i trećem dijelu romana) ulogu pripovjedača preuzima pisac.
Mjesto radnje: Hrvatska
Vrijeme radnje: 19. stoljeće
Tema: Odrastanje i sazrijevanje seoskog mladića u gradskoj
sredini.
Osnovna misao:
- Gradska sredina negativno mijenja ljude.
- Ljubav nema granica.
Kratki sadržaj
Ovaj veliki roman započinje prepirkom spisa i registara, a nastavlja
se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti,
kojoj je cilj da razobliči kritički hrvatsko društvo onog vremena u
rasponu od osirotjelih seljaka i pogospođenih opanaka do pokvarene gospode.
U registraturi je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz
život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte
i Kovačićeva životopisa.
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog «mužikaša» Jožice zvanog
Zgubidan. Na susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj,
s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine
bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje
školovanje u grad. Isto uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina
rođaka Jurića, «Žorža», koji radi kao sluga kod bogatog «Illusrissimusa»
koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja.
Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika
imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio
je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).
Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja
i štićenica Laura u koju se Ivica odmah zaljubi, a koja mu ispriča kako
je nakon očeve smrti odrasla u siromašnoj radničkoj obitelji u kojoj
je otac pijanac, a sin jednooki grubijan Ferkonja. Bježeći od Ferkonje,
u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a
zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu
ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći
Mecenina kuća izgori u požaru, Žorž postaje krčmar, a Laura s Meceninin
novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi
dokaze da je ona zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!),
a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u
grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida
s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica koja za njim dolazi u grad
i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak.
Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju
otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara
odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi započeti novi život
s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini
roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena
nakon okrutnog mučenja (Laura joj odreže grudi). Ubrzo potom Laura je
uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji.
Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku pomračenja uma spaljuje
i sebe i registraturu.
Analiza likova
Ivica Kičmanović je darovit i bistar seoski dječak.
(„Ja sam vrlo napredovao u učenju, pisanju i računanju. Bijah najbolji
učenik...“).Nije mu drago kad mora otići iz svoje poznate seoske sredine
u grad na školovanje („Mene je stezalo bolno, neopisivo oko srca. Ja
nijesam mogao plakati, ali u grlu me nešto davilo i dušilo kano da mi
je kamen legao na dušnik.“). U djetinjstvu je bio sretan, a kasnije
ga je život učio na sve gore i gore stvari. Prisiljen je na rad, skromnost,
siromaštvo i seljački mentalitet. On shvaća i sam da se pretvara u nešto
što mu nije pravo, da ga drugi oblikuju, ali ne reagira („“Bože moj!
Kako li je voljko i ugodno u tom niskom krevetu, na tim mekanim perinama,
među tim nabuhlim jastucima...Pa ove slike..Baš ta sučelice krevetu:
golo tijelo žene božanske ljepote!...Odvrni oči, Ivice Kičmanoviću!
Odvrni..A ono ogromno zrcalo: na, sav se vidim u njemu...I tamo se odrazuje
ta gola ljepota...Odvrni oči, Ivice, zrcalo te izdaje...Oh, majko moja,
ti priprosta, ti pobožna seljakinjo! Stid me je! Stid...Odvrni oči od
svega!“). Ipak on voli selo i svoju obitelj. Već pri prvom susretu s
gradom dolazi do izražaja njegova naivnost, nespretnost i nesnalaženje
kad redom pozdravlja sve stanovnike koje susreću na ulici. Njegova razmišljanaj
o gradu („sada mi se stala u duši rađati čarobna slika velinskoga grada
sa svim svojim divotama, obajanim u stostrukim našim seoskim pričama
i bajkama...“), već na samom početku pokažu se nerealnima, pa i sam
grad ga ne dočeka „prijateljski i raširenih ruku“ („Pusto je ovdje i
hladno. Vlažne zidine zaudaraju zagušljivom vlagom...Kraj mene prolazi
silan svijet, a sve šuti i nitko me ne pogleda. Svi su turobni i sumorni.
Lica im se i ne vide.“). Ivica „taj vrabac sa seljačkog plota“, taj
„Seljački grošić“ bio je veoma darovit, bistar, sposoban, ali nedostajala
mu je snalažljivost, dvoličnost, amoralnost - sposobnosti koje su se
u gradu uvelike cijenile. Tako ga „guta“ vrtlog gradskog života. Već
na samom početku kod dolaska u Mecenin dom suočen je s „pokondirenim“
rođakom kumordinarom Žoržom („Otac je razumio, pa me potisnu naprijed
da kumordinara cjelunem u ruku. Žorž se ni najmanje ne otezaše da mi
pruži ruku na poljubac“), Meceninim slugom, koji ga „uzima pod svoje“
za vrijeme otužnog boravka u Meceninoj vili. („Kumordinar nato ustane,
izvuče iz svoga kreveta nekakvu šarenu krpetinu.- Na, ovo podvih pod
glavu! – Zatim potegne s druge strane kreveta stari poderani plašt.
Evo, đače učenjače, time ćeš se pokriti! Eno jošte polovice klupe do
zida, a ti se protegni prema pokrivalu i spavaj. To je najbolje za takvu
čeljad...“) . Već kod svojeg prvog noćenja u Meceninoj kući shvatio
je u kakvim će ozračju živjeti i školovati se. „Tako me se doimahu razgovori
raskalašenih slugu i sluškinja koji mi ulijevahu u dušu prve i svijetle,
nerazumljive i nekuda suviše jasne pojmove o novom svijetu kamo me sa
se la dovukoše, o tom mojem dobrotvoru za kojega mi se valjalo još kod
kuće jutrom i večerom moliti bogu... o društvu te pokvarene družine
gdje ću kako vidim, provoditi mladenačke dane svoga siromašnog školovanja...“.
Teško podnosi „čizmu“ intelektualno, moralno i duhovno slabijeg Mecene,
a koji ga iz zabave nazivao zgubidanom i trudio se često ukazati mu
na svoje dobročinstvo. („Zgubidane šuti! Zar da mi protusloviš, indolentni
mužek ti! To li je zahvalnost za moja dobročinstva?!“) Cijelo to vrijeme
boravka u vili izvrgnut je djelovanju tuđe volje i htijenja, svi su
gospodarili njime i on ovisi o njima , iako ih mrzi i prezire (npr Mecenu
„I kako je u Meceni bila za memorisanje predsjedničkoga govora tupa
glava poput bukvina panja, tako je on dobro upamtio riječ Zgubidan pa
mi je često prikriča s istom onom nasladom i zloradošću kako to nekada
običavaše u našim bregovima susjed Kanonik“.), ismijava i ironizira
(Kao Žorža „On je pao u iste navade poput ilustrišimuša: to je običaj
svih starih slugu da oponašaju svoje gospodare. Kada se gozbe svršiše
i kada Mecenu odvukoše u krevet, plemeniti kumordinar jeo bi i pijuckao
tako dugo dok se i on nije svalio na gospodarev naslonjač te spavajući
i hrčući kraj njega pazio i bdio na potrebe ilustrišimuša.“ ; Šajkovskog-
„Redahu se brbljave zdravice, a „Imbricu Špička iz Volovčćine“ zaokupi
opet njegov demon, predstavljajući uvijezku prvog brbljavca svih lirika
ovoga svijeta, Rudimira Bombardirovića Šajkovskoga; on je neprestance
odapinjao govore. A čim je više govorio, tim je manje mislio.“), voli
ali ih se ujedno i boji (Laura- „Ona mi se nasmiješi rajskim, požudnim
osmijehom, a u crnim očima usplamsa joj strast i hladnoća, neopisivo
milje i ljut prezir, anđeoska dobrota i zmijska zloba...sve to u jedan
tren...“). Zato im se pasivno opire,
a ne i aktivno bori protiv njihovih poroka, a za svoje vlastito mjesto
i
vlastiti život u toj sredini. Uz sve to Ivica izrasta prvo u zbunjenog
dječarca koji ne shvaća što se događa oko njega, zatim u mladog štićenika
koji shvaća okolinu ali mu je „zabranjen“ svaki komentar. Nakon toga
je muškarac uhvaćen u trokut s dvije žene. Da Ivica nije sreo Lauru,
vjerojatno bi sve drugačije završilo. Oženio bi se milim seoskim djevojčetom,
Anicom, ali Laura, ključni je faktor u Ivičinu životu, njegova prva
ljubav i „femme fatale“. („Ja osjetih na obrazima drhat njezinih punih
labudove bjeloće grudi...njezinih alabastrovnih ramena...i noć je sakrila
svu tajanstvenost, sav čar i dražest, svu milinu ljubavi naše...grijeha
našega...!“ Na kraju završava kao notorni alkoholičar, bez vidljivog
cilja na obzoru, te u napadu deliriuma tremensa zapali registraturu
i sebe.
Laura je upravo „iznenada sinula poput sunca na jutarnjem
nebu..“ „I ona, ne očekujući moga odgovora, živo me cjelune u usta,
u čelo, u oči... Nikada me još žena nije poljubila, osim moje majke.
Polije me rumen do ušiju i ja se hrlo i oprezno ogledah ne bi li se
gdje u blizini desio milostivi Mecena ili njegov alter ego kumordinar
Žorž...“ Njena ga privlačnost u isto vrijeme i privlači i odbija. /“Ona
lijepa ustašca ne odisahu nježnošću nego mi se prividješe kano da će
ugristi...Oči joj žmirucahu kano ptici grabilici za plijenom. .“/
S obzirom na sve što ono čini i kako djeluje bolje bi joj pasao epitet
„demonska“ Laura. Ona je pokretač radnje, neobjašnjivih postupaka junaka
romana, intrigant: ona je lik fatalne žene koja predodređuje i određuje
sudbine ljudi.Ona odlučuje o njihovim životima, pa i smrti. „Kad je
kumordinar oteturao niz stube u svoju družinsku sobu, bljesnu oči Laurine;
ona pograbi ljekarsku tekućinu, izlije polovicu i hitro izvadi iz njedara
nekakav zamočić od papira, sasu iz njega u tekućinu žutkasti prašak
– sve pomiješa pred svijećom i šapnu sama sebi: - Danas treba da je
svemu kraj! Još ovo, pa onda...“ Ona je puna suprotnosti, i unutrašnjeg
nesklada. Hrabra je, prevrtljiva i lukava, beskrupulozna je, „-Gotov
je!!...Dovršio se dakle, mekoputče! Tako je i pravo – neka žive mladi
koji su za svijet, za njegove slasti i nevolje!“ .Iz zapaljene Mecenine
kuće najveći joj je problem bio kako iznijeti tešku škrinju punu blaga
koje je opljačkala. „“ ...iznijeli su ljudi težak Laurin sanduk iz dvorišta
nekamo u četvrtu ulicu, a Laura ih je pratila uzdišući tobože sva satrvena
i slomljena. Kad saznaje da je dijete rođeno kao čin silovanja, kao
i da je ubila vlastita oca, u to ne želi povjerovati.“..ja sam bila...Ja
sam mu pospješila put u vječnost!...Svomu ocu...Ne, ne! To je pakleno
prišaptavanje i prikričavanje na dnu savjesti moje! To je kleta, strašna,
odurna i gnusna obmana! To je san, grozan san ludosti moje!“ Kod Laure
nema „zlatne sredine“; ona ili voli ili mrzi, a često prvo voli pa onda
mrzi, i to iste osobe. Tako je pomogla Justi, Mihinoj ženi, da umre
kako bi se doselila k Mihi; zatim je Mihu prevarila sa Ferkonjom, te
ga zajedno s njim ubila: na kraju ubija i Ferkonju. Bez morala je i
savjesti, i bez obzira na sve zločine koje je počinila samo od Ivice
traži „pomilovanje“, a kad je on odbacuje bijesna je i ogorčena.(„I
kada, evo, sve polažem pred tvoje noge i svoju pokorničku okajalu dušu
i svoje srce i život svoj, ti me udaraš prezirno nogom, odvraćaš oči
od mene i okrećeđ mi leđa. Dobro! Ali pamti! Nikada nijedna druga neće
biti tvoja, ni ti njezin! Pamti to! Do viđenja!...“). I ona završava
tragično, neostvarenih želja, pred streljačkim vodom zbog počinjenih
zločina.(„Tu se dogodilo čudo na stratištu...Pukoše smrtonosne cijevi
i pogodiše je hici, ali ona stajaše nepomično poput mramorna kipa...Grudi
joj bijahu razgaljene, ali ne poteče iz njezina tijela ni jedna kap
krvi...“)
Jožica Kičmanović: Ivičin otac kojega nazivaju "zgubidan".
Nije poznavao ni pedagogičko-didaktičkih teorija ni prakse. Seljak naših
starih korijena i zlatnih vremena, ne razumije se ni u čitanje ni u
pisanje. Pa stoga nije mogao pročitati nikakve moderne pedagoge. Vesela
ljudina, seljački muzikaš na tzv. "bajsu". Tako obljubljeni
svadbeni veseljak znao je biti kruta svadljivica u našem susjedstvu
i jezičav poput kakove babe. Bio je jednostavan, duhovit seljak. („Meni
bijaše neugodno, kumordinar se osmjehivaše a moj otac, česući se sada
iza jednoga sada iza drugoga uha, rastumači: - He, takva su sva velika
gospoda! Odsjeku amen, mahnu rukom, kimnu glavom i postao je svijet!“)
Ipak, bio je topao kao roditelj, volio je nadasve svoju žemu i djecu.(„Muzikaš
se htijaše svom silom držati trpko i osoro prema dječaku, bolje, momku;
ali osjetivši dodir sinovljeve glave, njegov topli dah, njegove umiljate,
pokorne i suzama pomiješane riječi, u starcu nešto pukne i nešto se
prelomi, kano da se gora srušila i survala, i on ogrli svoga Ivicu.“
Žorž: Njegov prividni sjaj zasljepljuje seljake, dok
je on u stvari samo Mecenin rob. On je oličenje nesklada između želje
i stvarnosti, i pokazuje čovjekovu želju da se pretvara da je ono što
nije. („E da vidiš , moj kukavni rođače, što je gospodski život i da
znaš pripovijedati u našem prnjavoru kako li živi u slasti i lasti gospodin
kumodinar Žorž, prvi pod ilustrišimušom! Gle, uživaj pa pamti!“...“Fuj!
Oh, vi mužeki. Kako li ste zaostali? Kako prosti? Ne sramoti me; da
te tko vidi, izgubio bih ja svako štovanje i ugled gdje imam tako prosta
čovjeka za rođaka!“). Njegova je stvarna uloga da se ulizuje Meceni.
(„-Mužeki ostaju mužeki – otrcani, surovi, blatni, prosti i smrdljivi!-
mrmljaše sam sebi pljujući na svoje podrijetlo poput svih sluga i mumordinara
ovoga svijeta.“). Poslije njegove smrti oženi se i otvori gostionicu.
On i njegovi postupci u nama izazivaju i žaljenje kad ga žena premlati,
ali i smijeh, porugu. („Kakav gospodar! Tko je moj gospodar? – zatuli
ona, svijet ljubavi i nježnosti, uhvativši se ljevicom ispod rebara,
a desnicom opalivši me tako silno da mi se zaljuljalo do trista svječica
pred očima i krv curkom briznula iz nosa.“)
Mecena: lažni dobročinitelj. Njegov dobar glas počiva
na neobjašnjivoj činjenici da ljudi imaju visoko mišljenje o njemu (bar
oni koji ga ne poznaju). Ipak, to nije baš toliko čudno ako se uzme
u obzir da je i on jedan glumac. Ne toliko velik kao Laura, ali sasvim
dostatan da zavara okolinu. On je zločest i pokvaren čovjek, ne samo
da je silovao Doricu, Laurinu majku, već je i sa kćerkom grešno živio,
a Ivici je naglašavao da će mu biti skrbnik i pokrovitelj tako dugo
dok je malen, dok mu ne predstavlja konkurenciju. („Jer dok budeš malen,
dokle se ne bude osjetila tvoja momačka dob, dotle ću te voljeti, dotle
sam ti dobrotvor!“). Kad ulovi lauru i Ivicu zajedno u krevetu, on ne
reagira kao bijesni otac djevojke, već kao njen prevareni ljubavnik.(„Iziđi,
rđo, nitkove, nezahvalniče! Izdiri da te za koji čas već ne vidim u
svojem domu! Oh, to li je zahvalnost toga idolentnoga mužeka! – kričaše
zasopljeno Mecena, hvatajući se za stolac.“) U stvari je priglup i dvoličan
čovjek, a to se vidi u svakodnevnim prilikama: npr. učenje govora. Iza
njegove je površinske kreposti skrivena razbludnost i hedonizam.
Kovačić je dao galeriju likova iz seoske i gradske sredine (Ivica,
Zgubidan, Kanonik, Medonić, Ivičina majka, Duga Kata, Miha, Justa, učitelj,
župnik, Laura, Bombardirović, Mecena, Ferkonja, Žorž, baba Huda i drugi
U slikanju seoske sredine (npr. svađa i tučnjava između Zgubidana i
Kanonika) osjeća se dobronamjerni humor i blaga ironija. A u slikanju
gradske sredine i njezinih likova očituje se komičnost (npr. prikaz
pokondirenog kumordinara Žorža, neukoga i umišljenog Bombardirovića)
do ironično-sarkastične intoniranosti koja poprima obilježja karikaturnosti,
grotesknosti i izrazito satirično-sarkastične poruge. Npr. takav je
opis situacije na gozbi, kad Bombardirović po svom odijelu prolije umak
iz pune zdjele ili ironičan opis Meceninih duhovnih sposobnosti. U romanu
su osobito dobro, realistički prikazani likovi izvornih seljaka (npr.
Zgubidan, Kanonik), seljaka poluinteligenata (npr. kumordinar Žorž,
jedan među najbolje ostvarenim likovima u romanu), zelenaša (npr. gavan
Medonić, propalih i pokvarenih plemića npr. Mecena). Kovačićevi likovi
su socijalno-psihološki motivirani, ali i govorno karakterizirani.
U osnovi romana stoji svijest o čovjeku i njegovu razvoju kao socijalno-psihološkom
biću, i u tom je smislu tragedija Ivice Kičmanovića motivirana njegovim
seljačkim porijeklom. Čak i fantastična i gotovo simbolična u svojoj
fatalnosti, Laura ima motivacijske osnove u svome bijednom djetinstvu
i porijeklu iz slučajne porodice. Ostali likovi u romanu, izuzevši izričito
fantastične "baba Huda", koncipirani su u osnovi realistički i s naglašenim
socijalno-psihološkim motivacijama (kumordinar Žorž, Ivičini roditelji,
Miha, Medonić) ili oblikovani izrazitim satiričkim postupcima (Mecena,
Justa i dr)
Obilježja ovog romana
1.ROMATINČARSKA:
Vidljiva su u tajanstvenosti kojom je obavijeno Laurino podrijetlo,
u intrigama, Laurinom hajdučkom životu, u tajanstvenosti njezina odnosa
s Ferkonjom i babom Hudom.
2. REALISTIČKA:
Osnovna je tema realistična: prikazuje djetinjstvo i školovanje seoskog
dječaka Ivice Kičmanovića i njegovu preobrazbu u građanina. Prikazan
je prodor kapitalizma na selo (Medonić), a preko kumordinara Žorža tip
siromašnog seljaka koji postaje gradski sluga. Preko Ferkonje pokazuje
zametak velegradskog kriminala.
Predstavljene su dvije sredine: gradska i seoska. Između tih je dviju
sredina (i dviju žena koje ihpredstavljaju)IvicaKičmanović.
3. NATURALISTIČKA:
U svojim su postupcima neki od likova motivirani i biološki - naslijeđem
(Laura je plod grešne Mecenine ljubavi koja, ne znajući, počini incest
- postaje ljubavnica vlastitog oca; zlo je u njoj ukorijenjeno samim
rođenjem).
4. MODERNISTIČKA:
Vrijeme nije izraženo u kontinuitetu, česte su retrospekcije. Završetak
romana prikazuje nemoć pojedinca da ostvari ljubav i osobnu sreću zbog
usuda koji ravna njegovim životom.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|