POCETNA STRANA

Karakterizacija ženskih likova u romanu
“Pod drugim suncem” A. H. Bjelavca

Roman Pod dugim suncem nudi nam linearan prikaz likova kako muških tako i ženskih. Ženski likovi su naročito shematizirani, postavljeni jedni naspram drugih u svrhu usporedbe dobrog i lošeg, onoga što treba i ne treba raditi. Autor se poslužio njihovim slučajevima i postupcima po principu-ako dobro uradite, bit ćete nagrađeni, ako loše učinite nanijet će te štetu i sebi i drugima. Ova činjenica ima posebnog značaja uzmemo li u obzir činjenicu da su se na likovima, kako muškim, tako i ženskim prelamali utjecaji novih tekovina koji su sa sobom donosili napredak, prosvjetiteljski duh, radnu atmosferu, uređenje, ali i slobodnije ponašanje, alkohol i druge poroke ,ili, barem ono što se u to vrijeme smatralo poročnim.
Tri najznačajnija ženska lika i ona o kojima će se govoriti u radu jesu Sabina, Fadila i Eliza. Sve tri žene su vezane za centar, Murisa.
Fadila i Sabina su sestre. Otac, Rifat-bey, im je isti, ali Sabinina majka je Eliza. Činjenica da je Sabina dijete nastalo usred grešnih odnosa će utjecati na njenu karakterizaciju.
Treba reći da je autor pokušao kod svake ponaosob opisati ono žensko, objasniti nam kako žene razmišljaju i osjećaju u određenim situacijama te definirati da to, žensko, može imati svoje dobre i loše osobine u zavisnosti od samoga lika, da li je bio pod lupom patrijarhalnog odgoja, ili, pak, je to žensko zapušteno, prenaglašeno, isključivo tjelesno i neracionalno. Prema riječima Juliet Mitchell patrijarhalni univerzum definira kao žensko, kao intuitivno, religiozno, vragolasto, (…) , upravo onakvo žensko, kakvo je opisano u Bjelavčevom romanu-Sabina, pravi tip istočnjačke žene pune senzualnosti , Fadila, bolećiva i sentimentalna (…) mistična kći Istoka .
Pri prvim opisima dviju djevojaka odmah primjećujemo razliku- i jedna i druga lijepo izgledaju i obrazovane su, ali je u slučaju Sabine prevladala je želja za vanjskim, a kod Fadile za unutrašnjim aspektom ličnosti, jedina sličnost im je iskrena ljubav prema Murisu. O njima dvjema Muhsin Rizvić kaže slijedeće: Razlike priroda Sabine i Fadile su u tome što je prva egoističko-strastvena, demonski žestoka žena-ljubavnica , dok je druga meka, sentimentalno-plemenita, strpljiva i čedna djevojka.

Sabina, (patrijarhalno) neodgojena djevojka

Kao što sam već u uvodu istakla sudbina Sabine Sarijan nalazi se u činjenici da je ona vanbračno dijete, dijete koje je nastalo iz nekonvencionalnog odnosa i koje zbog toga nosi žig grešnog, tjelesnog jer nije imalo faktora autoritativnog oca u svome razvoju koji bi je uputio na pravi put. Na samome početku Sabina se opisuje kao krasno djevojče, pupoljak(…), lijepih crta lica, velikih azurnih očiju koje su stidljivo i djevičanski gledale svijet kroz pramenje razbacanih kosa, ali nam dalje daje opis nje kao egoistične, tašte djevojke koja činjenicu da ne može ima sve što želi nadoknađuje raskoši, skupim izazovnom haljinama i drskim ponašanjem. Sabina nije gajila zlo u sebi već strastvenu ljubav koja se nužno pretvarala u zlo jer se svaki izliv strasti, svaka činjenica da je žena ta koja strastveno i pod svaku cijenu želi nekoga unaprijed osuđena. Sabina je žena od akcije, ona ne čeka, ona nije pasivna romantična ljubavnica koja zatvorena u svoja četiri zida koja plače i očajava za svojom sudbinom, ona pokreće radnju, Murisu šalje poruku da se nađu, namjerno ističe svoje tijelo da bi se igrala, ona je zavodnica, ali valjda to i nije tako simpatično kao kada se kakav Don Juan šeće od žene do žene. Čini se da kada Muris opisuje ideju ljubavi u pismu Nusretu, on kao da opisuje Sabinu: Ja zamišljam ljubav kao djevu raskošnih ljepota, otvorenih, ali ne uzburkanih grudi sa čarobnim osmjehom na usnama.
Sabina je u Murisovom svijetu nejasna slika sna, njegov i Nusretov latentni dio, iskonska potreba, poriv, nagih ruku , sa grudima koje se nadimlju pod bijelom haljinom , ona jeste i mora ostati neutaživa želja, izvor duševnog bola i tjelesnog užitka. Zbog toga i ova izjava Muhsina R: Ljubav je kod Bjelevca neuhvatljivo čuvstvo, kao i u sevdalinci.
Posmatrajući je na balu u njemu se budi čulnost, posmatranje Sabine kao objekta seksualne žudnje: Savršeni oblici tijela koje je jako istakla uska plesna haljina, bujne grudi, labuđi vrat budili su nekakvo pritajeno čuvstvo u dubini Murisova srca. Osjećao je naprama toj djevojci ne baš ono čuvstvo prave ljubavi, nego nešto drugo što je tražilo one užarene usne i one uzburkane grudi što je tražilo u Sabini samo ženu… Muris se osjeća krivim što misli na Sabinu umjesto na Fadilu.
Strast koja je opisana u Sabini je nužno destruktivna jer nije usmjerena na pravi cilj i ona uništava sve što je nevino unutar nje, što je lijepo i bogom dano kako poklon nevinom biću: U njezinu srcu, u tom tajanstvenom zatvorenom hramu ljubavi buktio vulkanski oganj najčišće ljubavi – i najvećih strasti i harao ideale djetinjstva, palio mirisne ruže koje su procvale po suncem božanstvene ljubavi i stvarao ih u pepeo. Šta god se nalazilo u tom srcu ona, ipak, Murisu govori: Murise, ja sam vjerovala u svoje srce… Zaista, ma koliko se Sabina trudila biti racionalna, hladna i promišljena, ona na kraju ostaje ono isto naivno dijete koje bi uradilo sve za ljubav, pa, i bez imalo stida pozvala muškarca u svoj stan i istome tom išla u njegov. Opis Sabinine ljubavi je dvojak, sada je to čisto, nevino osjećanje, a onda gotovo kletva, nešto što ruši i gazi čisto i lijepo: I sada ta nepoznata djevojka došla je da razori zlatne kule što ih je njezina (Fadilina) čista duša podigla u carstvu ljubavi; ta nepoznata djevojka došla je u Murisovo srce i sjela na njezino mjesto.
Zabava na kojoj se Sabina našla predstavlja okruženje u kojem isplivavaju na površinu sve njezine tjelesne osobine, ljepota i gracioznost, ona je, koketna, vragolasta, vrckava, u prelijepim toaletama, okružena muškim pogledima, ali ona traži samo jedan pogled. Sabini su drugi muškarci instrument, duševna hrana za podizanje ega i samopouzdanja.
Sabina se ubija, opominjući onoga koji ju je ostavio, zarivajući riječi svoje posljednje zbogom duboko u Murisovo sjećanje, ostavljajući ga u vječitoj agoniji. Njena strast je progutala nju samu. Thanatos je pobijedio Eros.

Fadila, mistična kći Istoka

Već spomenula kako su ženski likovi iskorišteni kao instrument, tako je u karakterizaciji Fadile dat naporedno piščev odnos prema turskoj i prema francuskoj književnosti. Fadila je djevojka koju je otac odgajao slobodno, ona je predstavnik prosvjetiteljskog duha koji je oslobođen predrasuda . Osim toga Fadila je i fizički privlačna, ali nije erotizirana, njen opis je nevin, neiskvaren i kada je tjelesan on je samo tu da naglasi da to, ipak, sve proističe iz njene duhovne čistoće i plemenitosti. Ističući nevinost i plemenitost Fadiline
ljubavi prema Murisu, pisac ovoj publici pruža podtekstualno etiku platonizma., iskrenosti, sretnog braka.
Njena pojava je aristokratska, njeno obrazovanje je široko, ali da bi bila savršena ona je ostala privržena mistici, Istoku, ona je intuitivna, religiozna i, najvažnije, moralna. Fadila je opisana kao biće bez mane, žena koja oprašta vjereniku dane provedene sa drugom, razvratnicom, koja će srušiti autoritet, ali, samo u kada je u pitanju njegov život. Fadila ne čini ništa za sebe, i kada bi činila, to bi bilo osuđeno. Ništa više nije bilo nemoguće, ništa neizvedivo, jer joj to diktiraše, prevelika ljubav nasprama čovjeku kojeg je žarko ljubila...
Ona i u najtežim trenutcima brani njegovu čast i ne dozvoljava da se o voljenom govori loše: Ali se prevario (Šemsi-bey)! Kad je počeo proti Murisu, ona ga zamolila da prestane. Fadila tiho i dostojanstveno pati, ona ne želi da ga Murisa zamara svojim sumnjama, nedoumicama: Krvarilo joj srce, ali ne osvetom, da satare i uništi Murisa, nego pod jarmom teške tuge i razočaranja.
Najljepši dio njezina karaktera je činjenica da se Fadila ne stidi priznati da nekoga voli, nije je stid ni brata ni oca, ona tačno zna šta hoće i zbog toga joj udovoljavaju u željama, kupuju knjige umjesto skupih parfema i haljina. Rušiti zakon u ime muškarca je dozvoljeno, to je krajnji pokazatelj ljubavi i privrženosti. Zanimljivo je kako svi prema njoj imaju zaštitnički odnos, ona je ruža kakve nema u po Stambola, pa je čuvajte i njegujte.
Putanja kojom se njen lik razvija je uzlazna, svako njezino djelo donosi zdrave plodove. Ako je Sabinina naklonjenost id-u nju dovela do destrukcije, Fadilin super-ego vodi do kreacije, do organizacije: Kako je postala jaka, odvažna...Izgledala velika, oči joj sijevale a čitavim tijelom prostrujila joj užarena lava misao: spasiti Murisa..
Fadilina odluka da spase Murisa ima u osnovi romantičan karakter: emfatična je i herojska do samozaborava. Ona je izraz ljubavnog žrtvovanja bez granica.
U Murisovim očima ona dobiva anđeoski lik kojeg obožava, kojem se divi, ona gotovo postaje renesansna dama, kult, božanstvo, ali nikada predmet tjelesne žudnje.
U momentu kada oblači zapadnjačko odijelo, ona postaje druga osoba, napušta Istok, misticizam i usvaja nove vrijednosti, naizgled se emancipira, dok ustvari napušta svoje korijene, svoje navike i zanemaruje svoja osjećanja radi jednog muškarca.
Fadila je mudra, ona iskorištava Murisovu slabost, spašava ga i na taj način zauvijek zadužuje na odanost i ljubav-u suštini obje su ga zadužile; jednu da voli, zbog druge da se kaje. Ma koliko idealizirano i čisto bila predstavljena ljubav između njih dvoje sam autor nas na kraju upućuje da je Sabina pobijedila, da se duboko uvukla u Murisovu i našu podsvijest, ako ono drugo, kao prijetnja koju skrivamo i koje se bojimo.

Eliza i prvi grijeh

Eliza je u romanu opisana kao koji nema oscilacija, ona stalno srlja u propast vodeći i svoju kćerku, Sabinu, zajedno sa sobom. Kao kazna za njezin i Rifatov grijeh iz mladosti pojavljuje se rodoskvrnuće, Nusretova ljubav prema sestri. U mladosti prevarena, u bračnom životu nesretna. Čitav joj život prošao kao mutna rijeka kroz pustaru... Izgubljena, Eliza nikada ne uspijeva naći neko konstruktivno rješenje za svoje probleme, ona mora sve
odmah priznati, reći, ona ne zna za granice čak i kada je njezino dijete u pitanju. Eliza je predstavljena kao izgubljena žena upravo zato što nema muža pored sebe i zato ostaje moralno zakinuta kao i njena kći. Porodica u kojoj je sama majka odgajatelj je krnja porodica osuđena na propast, jer, žena nema potreban autoritet. Eliza je u potpunosti ovladana svojim porivima koji su predstavljeni kao perverzni, ružni; ljubav koja dolazi sa njene strane, iako je ljubav, je odvratna, demonska. Zanimljivo je to da se u romanu gotovo nigdje i ne spominju neki razgovori između nje i Murisa niti se može naslutiti njezina naklonjenost njemu, ali se autor, izgleda, pred kraj sjetio začiniti njezin već uzburkan život i učiniti je devijantnijom, odvratnijom, jer se takva žena ne može promijeniti, ne može doživjeti prosvjetljenje, ne može se uzdignuti u nebesa poput Fadile, njezina konačnost je jedino destrukcija.

Literatura