SPOZNAJNI ZNACAJ STUARTA MILLA | SEMINARSKI RAD IZ KNJIZEVNOSTI

Mill je inače jedan od najistaknutijih filozofa 19.stoljeća, pogotovo ako gledamo područje praktične filozofije, dakle etike i politike; inače je jako strogo odgojen, otac mu je bio povjesničar koji je odlučio da od svog sina pod svaku cijenu učini učena čovjeka, tako daje Mill sa tri godine znao čitati (latinicu i grčko pismo), a u dobi od 8 godina piše među svojim bilješkama "Prije podneva sam šetao parkom i malo pričao s Benthamom oko aktualne političke scene u Engleskoj". Bentham nije, kako bi se možda moglo pomislit, bio njihov batler, nego vjerojatno najznačajniji ekonomist u Britaniji u to doba. Iz ovog vidimo koliko je napora Millov otac ulagao u odgoj svog sina, a čini se da mu se to i isplatilo, jer Mill je bio veoma nadaren, a zbog takvog odgoja nije postao „luđak", već jedna od najuglednijih osoba u Engleskoj u 19. stoljeću.

Kada bismo Millovo djelo morali definirati u jednoj rečenici, rekli bismo da je najrječitiji zagovornik individualne slobode, pa onda društvenih promjena koje ta sloboda traži. Zbog toga i dan danas ne zastarijeva.

Jedna od tema kojoj se posebno posvetio i pridodao pažnju su prava žena. Millov spis o podređenosti žena impresivan je i po dosljednoj liberalnoj argumentaciji u kritici stanja i po prijedlozima rješenja i obrazloženju njihovih učinaka. On zahtijeva dovršenje građanske emancipacije zasnovane na liberalnim načelima slobode, jednakosti i pravednosti: potpunu jednakost spolova, jednakost u pravu vlasništva, bračnim odnosima, obrazovnim mogućnostima, dostupnosti službi i sl. Princip podređenosti treba zamijeniti "principom savršene jednakosti". Moralni preporod čovječanstva tek će tada stvarno početi kad se temeljni društveni odnosi uspostave pod vladavinom jednakih prava te kada ljudi nauče "kako njegovati najbliže veze s nekim tko im je jednak po pravima i kultiviranosti" .U takvim društvenim odnosima i muškarci i žene će ostvarivati svoj najbolji karakter: žene će postati mnogo samosvjesnije, a muškarci nesebičniji i manje skloni pretpostavljati da njihova volja ne treba racionalno opravdanje.

Millov ideal je žena majka posvećena obitelji, a ekonomski podržana suprugovom zaradom. On tvrdi da je "sposobnost zarađivanja bitna za dostojanstvo žene ako nema neovisni imetak", ali korištenje te sposobnosti može biti štetno za zdravlje njezine djece i dobrobit njezina domaćinstva. Žene trebaju imati naobrazbu neophodnu za zarađivanje za život i ne smiju im biti zapriječeni nikakvi poslovi i profesije. Ali, bilo bi idealno kad udana žena ne bi trebala koristiti tu mogućnost. Prema Millu, "u inače pravednom stanju stvari nij e poželjno da žena svojim radom doprinosi dohotku obitelji". To pravedno stanje razumijeva priznanje da je doprinos žene u obitelji jednak doprinosu muškarca u stjecanju sredstava za ekonomsko održanje obitelji. "Kada žena dodatno uz fizičke muke rađanja djece te isključive odgovornosti za njihovu njegu i odgoj u ranim godinama, preuzme još pažljivo i gospodarno korištenje muževe zarade za opću dobrobit obitelji, onda ne obavlja samo odgovarajući nego i veći dio tjelesnih i mentalnih poslova potrebnih za cijelu obitelj."

1. ŽIVOT JOHN STUART MILLA

John Stuart Mill (20. svibnja 1806. - 8. svibnja 1873.), britanski filozof, jedan od najutjecajnih zagovornika utilitarističke teorije u filozofiji i ekonomiji. Millovo obrazovanje od najranijeg djetinjstva bilo je pod snažnim utjecajem njegova oca Jamesa Milla, filozofa, povjesničara i ekonomista podrijetlom iz Škotske, i kruga očevih prijatelja kojima je pripadao i Jeremv Bentham, jedan od rodonačelnika utilitarističke teorije.
Kao sin filozofa Jamesa Milla, John je već za rana djetinjstva došao u dodir s filozofijom. Upoznao je misli J. Benthama, ali je čitao i druge filozofe: Condillaca, Helvetiusa, Loc- kea, Humea i dr. Odbacivši previše jednostrane Benthamove poglede na ljudsku narav, upoznao se s francuskim pozitivizmom, osobito čitajući Comteovu pozitivnu filozofiju. Međutim, i tu je odbacio kasniju Comteovu teoriju o duhovnoj organizaciji čovječanstva. Uz njegovo glavno djelo »Svstem of Logic«, on je poznat kao utilitarist u djelu »Utilitarianism«.Tu on daje često citiranu definiciju utilitarizma: ljudski čini su pravilni u razmjeru u kojem pridonose sreći, a loši ukoliko donose nesreću. Sreća ovdje znači užitak, odsutnost boli, a nesreća bol i nedostatak užitka. To je načelo »najveće sreće«. J. S. Mill ipak katkad stavlja nešto što bi se moglo nazvati ljudska narav iznad sreće, kad kaže: »Bolje je biti nesretan čovjek, nego sretna svinja; bolje je biti nesretan Sokrat, nego sretna budala«. Protiv Benthamovog egoizma Mill naglašava daje cilj individualnog djelovanja što veća sreća što većeg broja ljudi.

U svom »Sistemu logike« Mill je htio oživjeti logiku koja je u 18. st. bila previše zanemarena. Premda on na nekim mjestima odbacuje empirizam, ipak drži daje materijal za sve naše spoznaje uzet iz iskustva. U tom smislu je Mili bez sumnje empirist. Kad govori o intuiciji, onda misli na neposrednu svijest naših osjeta i osjećaja.

Iakoje napisao iznimno značajne radove s drugih područja filozofije kao štoje logika (Sistem logike 1843., u kojemu izlaže načela induktivnog zaključivanja), Mill je najtrajniji utjecaj ostavio svojim radovima iz političke filozofije i etike.

1.1 Stavovi i razmišljanja

John Stuart Mill polazi od toga da se čovjek od ostalih živih bića razlikuje svojom sposobnošću racionalnog rasuđivanja i time što može odlučiti koja će sredstva koristiti u postizanju svog cilja. Naglašavanjem čovjeka kao spontanog i izumiteljskog bića, Mill predstavlja individualizam kao ideal. Da bi se postiglo to idealno stanje, sloboda mora biti zajamčena: sloboda da se izraze vlastita mišljenje i želje te sloboda da se nešto preispita. Cilj poboljšanja pojedinca je poboljšanje društva, jer što je viši stupanj individualnosti pojedinca, to je viši stupanj civilizacije društva, a time "je veća sreća većine". Pri tome sreća čovjeka nije usmjerena na vlastitu sreću, nego i na sreću drugoga, a time i na sreću čovječanstva. Međutim, budući da takav moral (još) uvijek nije postignut, odgajanjem i zakonima mora se postići stanje u kojem vlada sloboda, a masa odlučuje daje vode oni s najviše vrlina. Povećavanjem broja ljudi s vrlinama društvo se poboljšava, dok se jednog dana ne postigne stanje u kojem više nije potrebno vodstvo. Poseban Millov interes vezan je za pitanje kako izgleda ta prijelazna, relativno najbolja država.
Osnovni problem engleskog modernog društva Mill vidi u njegovu konformitetu, koji se pokazuje u naočigled jednakim interesima, jednakim nadanjima i jednakim zanimanjima. Da bi se spriječila tiranija većine koja je ostvarena na taj način i koja je jedan od osnovnih problema demokracije, moraju se poduzeti mjere opreza koje bi štitile manjine i njihove slobode. Mill vjeruje u demokraciju, ali dok društvo ne dostigne idealno stanje, on se zauzima za reprezentativnu demokraciju kao relativno najbolju formu države. Da bi se individue i društvo poboljšali, participacija i kompetencija moraju se usidriti. Na izborima bi trebali sudjelovati svi, bez obzira na spol i socijalno stanje. Ali kompetencije on dodjeljuje samo mudrima, onima koji su puni vrlina i koji su obrazovani, bez obzira na veličinu i količinu njihova imetka. Oni trebaju samo reprezentirati narod u parlamentima, na mjestima gdje se vode javne diskusije, ukrštaju kontroverzna mišljenja i pronalazi istina. Millova reprezentativna vlada jest u neku ruku izdvojena elita, ali je vremenski ograničena. On, osim toga, zastupa sustav pluralnih izbora, pri kojem obrazovani, shodno svojim kompetencijama, dobivaju više glasova birača.
Takvi stavovi su često bili kritizirani, prije svega u odnosu na vjerovanje u ovosvjetsko ispunjenje Božje volje. Za razliku od kasnijih zastupnika liberalizma, John Stuart Mill je slutio da liberalna ideologija, koja svaku predodžbu dobrog života čini osobnom stvari, upućuje na put reduciranje svijesti zbog tehničke i ekonomske eficijencije.

1.2 Djela John Stuart Milla

Sistem logike, 1843.
Načela političke ekonomije, 1848.
Oslobodi, 1859.
Razmatranja o predstavničkoj vlasti, 1861. Utilitarizam, 1863.
Autobiografija Johna Stuarta Milla, 1873.

Najznačajnija djela:

1.2.1. „O Slobodi"

Millov glavni društveno politički cilj je osiguranje individualne slobode. Njezina ugroženost proizlazi iz tendencije društvenom konformizmu - što je rezultat civilizacije koja se razvija, industrijskog napretka i širenja obrazovnih mogućnosti. Ljudi su danas potpuno izjednačeni - čitaju iste stvari, imaju ista prava i slobode i ista sredstva da ih osiguraju. Toj duhovnoj pustoši (koja je povećana zahvaljujući sredstvima i medijima masovne komunikacije) Mill suprotstavlja individualnost. Nekonformistički pojedinac koji ne slijedi duh vremena i modu za njega postaje borcem za duhovnu slobodu. Toj jednakosti Mill suprotstavlja individualista, dobro znajući da je njegov položaj u društvu jednakih težak; ali do njega nam mora biti stalo i što više osoba treba biti ekscentrično da bi sačuvale svoju posebnost ujednoličnosti društva. Mill upotrebljava pojam ekscentričnost koji označava život u skladu s pojedinčevim talentima i sklonostima. Jedina osnova opravdanja individualnih ili kolektivnih posezanja u slobodu djelovanja nekog člana društva je samozaštita. Posezanja u privatnu sferu pojedinca dopuštena su samo kako bi se otklonilo zlo od drugih. Naprotiv, dobrobit pojedinca ne opravdava posezanje u njegovu slobodu - pojedinac nije obvezan pravdati se društvu za radnje koje se tiču vlastitih interesa, odgovoran je samo za one radnje koje štete interesima drugih. Za radnje koje se prvenstveno odnose na samog pojedinca društvu ne pripada pravo posezanja, jer one ne vrijeđaju legitimni interes drugih i/ili štetno utječu na društvo. Svakome se mora prepustiti da čini one radnje koje se u prvom redu tiču njega samog. Zato mora imati potreban prostor slobode, prostor osobnih radnji. Samo kad se počini neko zlo ili kad se treba promatrati onaj dio čovjekova ponašanja koji se prvenstveno odnosi na interese društva, odustaje se od principa neposezanja - tek se tada primjenjuje princip samozaštite. Prigovaralo se tomu što se Mill poziva na pojam zla kao pretpostavku društvena posezanja - on naglašava da se jedini razlog zbog kojeg se na bilo kojem članu zajednice protiv njegove volje s pravom može provoditi moć sastoji u tome da se od drugih otkloni zlo. Uvjerenje koje kao osnovu etike prihvaća korist (ili princip najveće sreće) polazi od toga da su radnje ispravne u onoj mjeri u kojoj su usmjerene tome da unapređuju sreću; pogrešne su ako su usmjerene proizvodnji suprotnosti sreće. Pod srećom se razumije radost i nedostatak boli; pod nesrećom bol i nedostatak radosti. Radost i sloboda od boli jedine su stvari koje je vrijedno željeti kao ciljeve.

Najvažnijim od društvenih osjećaja Millu se činila sloboda - a između slobode i društvene koristi opet može doći do proturječja. Naime može biti radnji koje nisu društveno relevantne, ali utilitaristički ipak mogu otvoriti mogućnost i nužnost društvenog posezanja jer bi to bilo u skladu s najvećom srećom najvećeg broja ljudi - npr. društvo ne može zabraniti proizvodnju cigareta, čak i ako je njihovo pušenje povezano s opasnošću raka pluća i ako bizabrana dovela do veće mogućnosti sreće većeg broja ljudi (budući da bi se sačuvalo zdravlje mnogih), kao što ne može pojedinca spriječiti da puši (što bi u ovom slučaju bilo samo radi njegova dobra i ne bi se ticalo nikog drugog). Sloboda mnijenja i sloboda izražavanja mnijenja za njega su nerazdvojno povezane jer mnijenje koje se ne može štititi ograničava slobodu pojedinca. Društvo ne smije nikoga sprečavati u traženju (moguće) istine i njezinu proglašavanju, čak ni kad bi ta (moguća) istina mogla postati opasna za društvo. Društvo ne smije potiskivati nijedno mnijenje, bilo ono istinito ili lažno, jer bi time loše služilo istini.

Njegovo djelo „O slobodi" smatra se jednim od temeljnih tekstova suvremenog liberalizma. U njemu Mill zagovara "jednostavno" načelo prema kojemu se ljudsku slobodu može ograničiti samo ukoliko šteti drugima. Načelo štete, kako se to načelo često naziva, u svojoj primjeni na uređenje društvenih odnosa isključuje sve despotske i autoritativne oblike vlasti koji guše slobodu pojedinaca i njihovu individualnost. Od posebne važnosti za sreću pojedinca i društva u cjelini jest sloboda govora koju se ničim ne smije ograničavati. Millova verzija utilitarizma izložena je u njegovoj knjizi Utilitarizam. Prema Millu svatko treba djelovati tako da proizvede najveću sreću za najveći broj ljudi. Mill u svojoj verziji utilitarizma, za razliku od Benthamove, provodi razlikovanje između nižih i viših užitaka.

1.2.2. „Utilitarizam"

Važnost pojma pravednosti ističe i poseban pravac moralne filozofije, utilitarizam. Za utilitariste, pravednost je kao i svi moralni pojmovi poseban vid korisnosti, odnosno poseban način promicanja općeg dobra. Važno je naglasiti kako među svim moralnim načelima za pravednost ističu kako pruža izvjesne socijalne koristi koje su znatno važnije i zbog toga imperativnije nego što su to ostala načela, pa stoga moraju biti bolje čuvana.
Tako utilitaristi definiraju pravednost kao zapovijed korisnosti kojom se postiže sreća što većeg broja ljudi. Pojam pravednosti pridonio je mnogo raspravi utilitarista o kažnjavanju. Štoviše njihova teorija pravednosti proizašla je iz diskursa o teoriji kažnjavanja. Uz Jeremyja Benthama, najznačajnijim teoretičarom utilitarizma smatramo Johna Stuarta Milla. Mill je u posljednjoj (petoj) glavi svoje knjige Utilitarizam pisao o pravednosti. On naglašava kako je kroz povijest većina mislilaca smatrala da je pravednost nešto apsolutno, apriorno i nikada nije odvojeno od nitijedne stvari. Drugim riječima, smatrali su da se čovjek rađa s instinktom koji prosuđuje što je pravedno, a što nije. Međutim, Mill opaža kako su ljudi skloni uvijek vjerovati da svako subjektivno osjećanje koje nije objašnjeno predstavlja otkrivanje neke druge obj ektivne realnosti.
Mill želi opisati unutarnju kvalitetu pojma pravednosti. Iz toga razloga on postavlja dvije opcije: prva je da u svačemu što ljudi karakteriziraju kao pravedno ili nepravedno moraju postojati neki zajednički atributi koji stvaraju općenitosti o ideji pravednosti - na takav način bismo lako mogli doći dojasne definicije pojma pravednosti; druga opcija jest da je osjećaj pravednosti neobjašnjiv i da je potrebno shvatiti to kao prirodnu pojavu. Da bi konstatirao postoje li neke općenitosti koje bi nas dovele dojasne definicije pravednosti, on se prvo osvrnuo na pitanje pravednih/nepravednih zakona i zaključio kako je univerzalno priznato da mogu postojati nepravedni zakoni, stoga zakon ne predstavlja najviši kriterij pravednosti. Iduća važna Millova postavka u kojoj on prepoznaje univerzalni atribut je da svi ljudi smatraju pravednim da svaka osoba dobije upravo ono što i zaslužuje.

To se smatra nedvojbeno najvažnijim univerzalnim atributom koji mora biti neizostavan pri definiranju pojma pravednosti. Mill ovu tvrdnju smatra najjasnijom i najizrazitijom formom kojom opći duh shvaća pojam pravednosti. Logički se nameće pitanje definicije pojma zasluga: Netko zaslužuje dobro ako djeluje ispravno, a zaslužuje zlo ako djeluje neispravno; osoba zaslužuje dobro od onih kojima čini ili je učinila dobro, a zlo od onih kojima čini ili je učinila zlo. Ova potonja tvrdnja u civiliziranom društvu postoji u nešto drugačijem obliku: naime, osoba ne zaslužuje zlo od onih kojima čini ili je učinila zlo, nego ona zaslužuje zlo od jedne tvorevine koja je nadomjestila/zaštitila osobu nad kojom je počinjeno zlo. Drugim riječima, umjesto osobe nad kojom je počinjeno zlo, država ili društvo u obliku sankcija ili u obliku moralne osude određuje zasluženo zlo osobi koja je počinila zlo nad nekom drugom osobom - time izbjegavamo tzv. Lex talionis,

Pojam nepristranosti idući je atribut pravednosti. Biti nepristran znači izolirati svaku mogućnost nejednake/nepravedne distribucije. Iz ovoga bismo mogli izvesti zaključak kako je nepristranost instrument pomoću kojeg svaka osoba dobiva upravo ono što i zaslužuje.

Mill nadalje tvrdi kako je pojam nepristranosti u uskoj vezi s jednakosti. Pojam jednakost čini samu bit pravednosti. Međutim kod jednakosti on ističe kako ljudska subjektivnost različito percipira riječ jednakost i to uvijek tako da bi se usuglasila s njihovom osobnom koristi. On navodi primjer prava robova u nekoj zemlji: u takvim zemljama izričito se pazi da robovi ostvaruju svoja zajamčena pravajednako kao i slobodni ljudi, ne imajući na umu koliko su prava robova puno manjeg opsega nego prava slobodnih ljudi. Takvu, uvjetno rečeno, jednakost Mill smatra nepravednom.

Mill navodi kako pravednost ne možemo sagledavati s pojedinačnog aspekta nego na korist zajedničkih interesa. Pravednost mora biti u vezi s općom koristi koja proizlazi iz pravednih čini. Načelno govoreći, utilitaristička teorija pravednosti koja je proizašla iz njihove teorije kažnjavanja postavlja pojam opće koristi u funkciju vodiča o tome što je pravedno a što nije. Zamjerka koju je eksplicirao John Rawls tiče se njihovoga općeg načela koje utilitaristi upotrebljavaju i kada govore o pravednosti u društvu - najveća korist za najveći broj ljudi. Zanimljiva je činjenica kako opću korist uvjetuje i John Finnis prilikom nabrajanja elemenata nužnih za postizanje opće pravednosti.

1.3 J. S Mill - Induktivna logika

J. S. Mill je razvio tzv. »induktivnu logiku«. Ona se bavi obrađivanjem naših osjetnih opažaja. Budući da nemamo o svemu izravne osjetne opažaje, moramo se često služiti logičkim zaključivanjem (inference). Kad imamo niz pojedinačnih promatranja, zamjedbi, obično postavimo opće pojmove i zakonitosti. Mill želi pokazati sigurne korake naše misli u zaključivanju. Zato je postavio sljedeća pravila koja služe kao tehnika znanstvenog istraživanja:
1. metoda slaganja: ako dva ili više slučajeva u kojima se javlja neka pojava imaju samo jednu zajedničku okolnost, ondaje ona uzrok ili djelovanje te pojave;
2. metoda razlike: ako dva slučaja sadržavaju neku pojavu onda kad nastupi određena okolnost, a neznaju kad ta okolnost nestaje, onda ta pojava ovisi od dotične okolnosti;
3. ujedinjenje metode slaganja i razlike: ako određeni slučajevi u prisutnosti neke okolnosti sadržavaju neku pojavu, a drugi kod odsutnosti te okolnosti ne sadržavaju tu pojavu, onda je okolnost uvjet za pojavu;
4. metoda ostataka: ako je pojava ovisna od neke okolnosti, a ta je okolnost zapravo zbroj mnogih okolnosti, onda možemo ustanoviti ovisnost pojave od treće okolnosti, ukoliko smo ustanovili međuovisnost navedenih okolnosti;
5. metoda paralelnih promjena: ako se neka pojava mijenja čim je mijenja neka druga pojava, ondaje ona prva pojava ovisna od druge.

Temeljna misao tih pravila je prijelaz od pojedinačnih osnovica na opće sudove. U tome se sastoji bit indukcije. A takav način zaključivanja je moguć jedino pod pretpostavkom konstantnog tijeka u prirodi ili jednolikosti prirode. Kako spoznajemo tu jednolikost prirode (uniformity of nature)? Mije na početku šutke pretpostavimo, a izričita njena idejajavlja nam se tek kad otkrijemo pojedinačne jednolikosti u prirodi. I što više otkrivamo takve pojedinačne jednolikosti to više pokazujemo vrijednost te ideje. To je zapravo nastavljanje Humeovog psihologizma.

Slično Mill postupa i u etici. Tu on nastavlja engleski eudaimonizam i utilitarizam. Glavni je motiv ovdje misao sreće. Millova etika se naziva altruizmom ili socijalnim utilitarizmom, jer naglašava da valja težiti za time da sreću postigne što veći broj ljudi, a ne samo pojedinac - egoist. S obzirom na religiju, J. S. Milije bio odgojen nereligiozno. On je ipak, više od svog oca, bio otvoren za misao o Božjoj egzistenciji. Odbijajući Descartesov ontološki dokaz, ali i dokaze na temelju kauzalnosti, što je dosljedno njegovom empiričkom stavu, on dopušta kao jedino »znanstveni », dokaz na temelju reda u prirodi (design i nature). »Mislim da treba dopustiti, prema sadašnjem stanju naše spoznaje, da sklad u prirodi daje širok stupanj vjerojatnosti u korist stvaranja od nekog uma«. Jedna od poteškoća za vjeru u Boga i za njega je činjenica zla u svijetu. Ako je Bog svemoguć, onda može spriječiti zlo, a ako on to ne čini, onda nije neizmjerno dobar.

2. LIBERALIZAM

Liberalizam podrazumijeva i obvezu jednakosti. Ako ljudska bića zamišljamo kao, prvo i najvažnije, pojedince, moraju im biti dodijeljena ista prava i isto poštovanje. Liberali vjeruju u univerzalizam, da svi pojedinci na bilo kojem mjestu posjeduju zajedničke univerzalne oznake, da su svi iste moralne vrijednosti. Primjer, »...liberali vjeruju da su svi pojedinci obdareni jednakim pravima koje uživaju vrlinom što su ljudska bića; to su »prirodna prava« ili »ljudska prava«. Prava ne bi trebala biti rezervirana za bilo koju određenu klasu ili osobu... Dakle, liberali se oštro suprotstavljaju društvenim privilegijama ili prednostima, koje neki uživaju, ali koje nisu priznate drugima na temelju čimbenika kao što su spol, rasa, boja kože, vjera, religija ili socijalno podrijetlo. Pojedinci bi trebali bitijednaki pred zakonom.«
Iako liberali vjeruju u primat pojedinca u odnosu na društvo, svjesni pojedinci ipak oblikuju društvene veze i udruženja. Pojedinci su, u stvari, sposobni uspješno slijediti svoje vlastite interese jedino ako uđu u veze s ostalima. Njihove ekonomske potrebe mogu jedino biti zadovoljene kada surađuju i rade zajedno sa ostalima, postižući određena dostignuća i koristi podjelom rada. Koncept koji ističe liberalnu ideju društva je ugovoran. Udruženja i društvene skupine oblikuju pojedinci koji ulaze u ugovorne dogovore jedan s drugim. Ugovor je dogovor ali onaj koji se primjenjuje na stranke ugovora, akoje do njega došlo dobrovoljno i potpunim poznavanjem njegovih »uvjeta«. Bez straha da će izraz natjecanje interesa i pogleda dovesti do temeljnog sukoba, liberali nastoje prihvatiti zdravu raznolikost različitih zbirki skupina i posebice jedne u kojoj se tolerira široki raspon stavova i pogleda. Vrijednost tolerancije je u isticanju liberalnih sklonosti prema različitosti pogleda i interesa u društvu. Tolerancijaje spremnost prihvaćanja pogleda i stavova koje osoba ne mora prihvaćati.

2.1. Liberalizam u državi

Društveni ugovorni argument utjelovljuje nekoliko važnih liberalnih stavova prema državi posebice i političkom autoritetu općenito. Na prvom mjestu ističe da politički autoritet dolazi »odozdo«. Državu kreiraju pojedinci za pojedince, postoji da bi služila njihovim potrebama i interesima. Vladavina nastaje dogovorom ili dopuštenjem vladajućih. Politički autoritet mora stoga biti legitiman, pravedan ili prihvatljiv u očima onih koji su mu podvrgnuti. To podrazumijeva da građani nemaju potpunu obvezu pokoravanja svim zakonima ili obvezu prihvaćanja bilo kojeg oblika vladavine. Ako je vlada utemeljena na ugovoru kojeg su sastavili vladajući, vlada može sama ukinuti uvjete tog ugovora.
Teorija društvenog ugovora opisuje državu kao suca ili neutralnog arbitra u društvu. Državu nije kreirala privilegirana elita koja želi iskoristiti mase, već dogovor između svih ljudi. Država tako utjelovljuje interese svih svojih građana i djeluje kao neutralni arbiter kada pojedinci ili skupine dođu u sukob jedni s drugima. Najbitnija značajka bilo kojeg takvog suca je ta da su njezini postupci, i pretpostavlja se dajesu, nepristrani i poduzeti u interesu svih. Na taj je način za liberale država neutralni arbitar među natjecateljskim pojedincima i skupinama unutar društva.

2.2 Liberalna teorija

Liberalna demokracija danas je najčešći oblik demokracije u svijetu, iako za ovo što imamo u praksi ne možemo baš uvijek reći da odgovara onom kakva bi liberalna demokracija trebala biti. Liberalna demokracija zagovara vlast većine, ali i postojanje nekih osobnih prava svakog pojedinca koja ni većina nema pravo prekršiti, štoviše, nema se pravi ni uplitati u neke aspekte privatnog života svakog pojedinca. Ovo je samo osnovna ideja, jasno da se kasnije razmišljanja razilaze oko toga koje su to nepovredive stvari u koje zajednica nema pravo ulaziti. Zastupnika liberalizma kroz povijest bilo je poprilično mnogo, i jedan od njih je i, John Stuart Mill.
Kako odrediti ta prava, kako odvojiti te slobode koje država neće smjeti ograničavati od onih na koje će imati to pravo? Millje to riješio naizgled poprilično jednostavno; podijelio je sve naše radnje na dva tipa: one koje se tiču samo nas, i one koje se tiču i drugih ljudi. U prvom slučaju, dakle kod radnji koje se tiču nas samih i nikog drugog, država nema pravo reagirati i ograničavati ih, ima jedino savjetodavnu ulogu. Koju ću ja glazbu slušati kad sam doma u svojoj sobi, to se tiče samo mene (ako slušam dovoljno tiho, jasno) i država nema nikakvih ovlasti da mi zabrani određeni tip glazbe. Isto vrijedi za knjige, filmove, izgled, stavove i mišljenja, općenito sve radnje koje se ne tiču drugih ljudi. Međutim, sve radnje koje se pak tiču drugih ljudi potpadaju pod pravo države da ih ograniči ili sankcionira na određeni način; jasno, ako ja ubijem čovjeka država ima pravo da me strpa u zatvor, upravo zato što se moja radnja ticala i drugih ljudi, osobe koju sam ubio i sve njezine bliže i dalje rodbine i poznanika, a ne samo mene.

3. ULOGA DEMOKRACIJE

Demokracija je optimalan sustav u kojemu svatko može najbolje štititi svoje interese, upravo zato jer svatko najbolje zna koju su, a i poprilično je motiviran da ih štiti pošto se tu radi o njegovoj koži. Mill smatra da se mi možemo razvijati kao slobodne osobe samo u demokraciji; ako netko drugi odlučuje i razmišlja za nas, kako se onda mi možemo dalje slobodno razvijati kao osoba? Slobodnoje djelovanje i promišljanje osnova ljudskog razvoja i unapređenja kao osobe, a da bi to čovjek mogao nužna je demokracija u kojoj će mu se omogućiti takvo djelovanje.
Mill je, naime, tvrdio da glasovi svih ljudi ne bi trebali vrijediti isto; kao prvo, ljudi koji nemaju baš nikakvo obrazovanje, kao i oni koji ne plaćaju nikakav porez, ne bi trebali imat pravo glasa. Jasno je i zašto; prvi zato što je upitna njihova kompetentnost da uopće odlučuju o datom problemu, a drugi zato što ničime nisu pridonijeli zajednici u čijem bi upravljaju sada sudjelovali. Međutim, Millje smatrao da će takvih pojedinaca biti jako malo; nakon što se progresivnim oporezivanjem otvore besplatne škole za sve i svima nađe nekakav posao, ovakvi bi ljudi bez glasa bili prava rijetkost. Međutim, to nije bilo sve što je Mill tvrdio; on je nastavio dalje tvrdeći da oni koji imaju veće obrazovanje trebaju imati i pravo na glas koji vrijedi više, pošto su kompetentniji od ostalih. Drugim riječima, da sada budu raspisani izbori, glas osobe s završenom osnovnom školom vrijedio bi 1, glas osobe sa srednjom 2, one s fakultetom 3, a one sa doktoratom 4. (nije Mill predlagao direktno ovakav sustav, sad samo improviziram da jasnije prikažem). Dosta je različitih kritika zbog ovog upućeno Millu tako da je on kasnije povukao ovu ideju, međutim ona je i dalje ostala neizravno prisutna u njegovim kasnijim razmišljanjima.

3.1. Sloboda i jednakost

Millovo mišljenje o slobodi u predstavničkoj demokraciji vode dva glavna principa: sudjelovanje i kompetencija.
a) PRINCIP SUDIONIŠTVA zahtjeva da participacija svakog građanina bude što je moguće veća i da promovira zaštitnički i obrazovni cilj vlade.
b) PRINCIP KOMPETENCIJE traži da utjecaj više kvalificiranih građana bude što je moguće veći da promovira zaštitnički i obrazovni cilj vlade.
c) Millova teorija polazi od ta dva principa. S jedne strane je mala skupina mudrih i obrazovanih, a s druge masa neobrazovanih radnika.
d) RADNICI imaju interes i prirodno pravo na sudjelovanje u političkom procesu, iz čega slijedi i opće pravo glasa.

Interesi obrazovnog sloja sastoje se u tome da se spriječi neobrazovanu masu od dolaska na vlast jer tada prijeti gubitak slobode. Dakle, Mill nije načelno protiv sudjelovanja radništva u vladi, nego samo dok 'niži sloj' ne dosegne određenu razinu obrazovanja - dok predaju tog znanja vidi kao zadaću 'višeg sloja'. Tek nakon odgoja oni se mogu pripustiti kao članovi u predstavničkom tijelu.

3.2. Zadaća i funkcije u Millovoj predstavničkoj demokraciji

Za Milla dobru vladu uvjetuju čovjekove osobine. Tako su elementi vlade vrlina i razboritost ljudskog bića; ona će djelovati s ciljem unapređenja tih osobina. Mill navodi 3 elementa za vladu naroda:
a) Svaki je pojedinac sam pouzdan čuvar svojih prava i interesa i zato mu se mora dati mogućnost da aktivno sudjeluje u političkom zbivanju;
b) Opće blagostanje povećava se u onoj mjeri u kojoj raste zbroj osobne energije za unapređivanje te zadaće i
c) Aktivno sudjelovanje u javnom životu prinuđuje građanina da se obrazuje i da napreduje.

Ovisnost oblika vlasti o razvoju čovječanstva dovodi do toga da samo visoko razvijena društva teže demokraciji. Ljudima na nižem stupnju razvoja potreban je drugi, manje razvijen oblik vlasti. Zato Mill utvrđuje daje za rane stadije zajednice najprimjerenija kraljevska vlast, neometana predstavničkim institucijama, a barbarima se smije vladati čak i posve despotski. Mill smatra da u predstavničkoj demokraciji parlamentarna razdoblja trebaju biti onoliko duga koliko je potrebno da se nosilac mandata ne prosuđuje po nekoj pojedinačnoj radnji, nego prema ukupnu djelovanju, ali također i dovoljno kratka da nikad ne može biti siguran u svoje mjesto. Stoga Mill prihvaća tada važeće sedmogodišnje izborno razdoblje. Samom parlamentu trebalo bi biti povjereno samo ono što može dobro obavljati; inače mu preostaju kontrolne funkcije.

Mill navodi sljedeće zadaće:
a) Djelovanje vlade mora se kontrolirati i nadzirati u punom svjetlu javnosti kako bi ona objašnjavala i opravdavala svoje radnje. Samo se tako jamči sloboda naroda.
b) Poreze mora odobravati parlament kako bi se spriječila zlouporaba vlasti, no pravo na poreznu inicijativu iz istog razloga treba imati samo vlada.
c) Mora se pobrinuti da u upravi najprimjereniji ljudi djeluju na odgovarajućim mjestima. Njih pak treba birati egzekutiva na osnovu ispita (princip učinka) te trebaju napredovati u skladu s godinama službe (jednostavni položaji) ili stručnom kvalifikacijom (viši položaji).
d) Samo se prvi ministar treba birati; drugi članovi vlade se imenuju kako bi se isključilo skupljanje moći parlamenta.
e) Narodno zastupništvo ne treba vladati jer u njemu nije zastupljena duhovna elita nacije, nego zastupnici odražavaju različite stupnjeve uvida u narodu. Zato je dovoljno da skupština ima kontrolu nad vladom.

U središtu Millove teorije nalazi se odgoj - samo on može proizvesti državu. Millov cilj je elitizam, ali elitizam u kojem ostali građani mogu su određivati izbor iz kruga elite. Mill nije označavao demokraciju kao državni oblik koji treba uvijek imati prednost. Naprotiv, ona ovisi o građanima. Slabo razvijenom narodu potreban je državni oblik koji će mu najbrže poticati razvoj. Tako je barbarskom narodu primjeren despotizam.

3.3 Mill i prava žena

U svojim ranijim radovima Mill nije bio osobito zaokupljen problemom prava žena. Ali, kad jeo tome ipak raspravljao, zauzimao se, za razliku od svojega oca, za potpunu jednakost žena: tvrdio je da "ne postoji nikakva osnova za isključenje žena, ništa više od muškaraca, iz prava glasa", da se "ne može zamisliti veća zloupotreba socijalnih uređenja od tog redovitog odgajanja cijele polovice ljudskog roda za položaj sustavne ovisnosti i prisilne inferiornosti", te da "u američkoj demokraciji aristokracija kože i aristokracija spola čvrsto drži svoje privilegije.

U kasnijem razdoblju Mill se sustavnije bavi ovim pitanjem. Tako u poznatom odjeljku Razmatranja o predstavničkoj vladavini (1861.) on zahtijeva pravo glasa za žene pod istim uvjetima kao i za muškarce, jer je ono potrebno radi zaštite od zloupotrebe "kućnog autoriteta",ali i kao sredstvo poticaja moralnog i intelektualnog razvoja žena.

3.3.1 „ Podređenost žena"

U spisu Podređenost žena, Mill analizira problem nejednakosti žena u širem kontekstu, te je za njega nejednakost u pravu glasa samo jedan aspekt podređenosti žena u obitelji, društvu i politici. Međutim, značaj spisa Podređenost žena nije samo u obuhvaćenosti tematike i sustavnosti analizejednoga pitanja. Taj spis znači primjenu istih onih načela koje je Mill uspostavio u radovima koji su napisani nešto prije (O slobodi) ili u isto vrijeme (Utilitarizam) kad i taj spis. On raskida s tradicionalnom predrasudom o ženi, koja je dotad bila neupitno prihvaćena u liberalnoj doktrini. Stajalištem da je ostvarenje liberalnih ideala individualnosti i slobode nemoguće dok god postoji nejednakost među spolovima, Mill je načinio bitan otklon od klasičnog liberalizma. Vratio je liberalizmu kritički pristup društvenim problemima, približio ga povlaštenim socijalnim grupama, te je sam "premostio jaz između starog i novog liberalizma"

Podređenost žena nije samo naopaka, već je, piše on na početku spisa, "jedna od najvećih prepreka ljudskome napretku". Dovodeći u izravni odnos podređenost žena i ljudski napredak, Mill problematiku prava žena povezuje sa središnjom osi svoje političke teorije -zamisli o pojedincu kao biću napretka, idejom slobode kao samorazvoja, te koncepcijom pravednosti kao najvišeg socijalnog dobra. Podređenost jednog spola drugome "jedini je preostatak staroga svijeta mišljenja i djelovanja koji je razoren na svakom drugom području, ali se očuvao u toj jednoj stvari od najuniverzalnijeg interesa". Ta podređenost ništi sam princip modernog društva, samu ideju modernog života, jer se "moderna bića više ne rađaju za mjesto koje će u životu zauzeti", već ona "imaju slobodu razviti svoje sposobnosti i iskoristiti povoljne mogućnosti da postanu ono što im se čini najpoželjnije" Položaj žene potpuna je iznimka od načela individualne slobode, jednakosti i pravednosti. Ona proturiječi svijetu u kojem su povlastice vezane za zasluge, a ne za silu. Millov ideal je društvo slobodnih pojedinaca, u kojem svatko teži i ima priliku razvijati svoje moralne i intelektualne sposobnosti. Pojedinčeva je sloboda ponajprije mogućnost nesputanog razvoja individualnosti, ostvarivanja svih onih potencijala kojeje on ili ona sposobna doseći.
Samo zahvaljujući slobodnom izboru i djelovanju, potvrđujući ono što njegov um i karakter čine njegovim vlastitim, osobitim, pojedinac može razviti vlastite sposobnosti i učiniti svoj život raznovrsnim i ispunjenim, što intelektualno i moralno uzdiže pojedinca i izravno koristi društvu Mill napušta tradicionalno liberalno vezivanje slobode za vlasništvo, on povezuje slobodu sa samorazvojem, s mogućnostima razvoja onih sposobnosti koje posjeduje pojedinac, čime je naglašena važnost jednakosti. Rastuća jednakost u ekonomskoj, socijalnoj i političkoj sferi vodi razaranju osjećaja strahopoštovanja za puki društveni položaj i povećanju mogućnosti autonomije pojedinaca. Nejednakost uvijek štetno utječe na one koji trpe njezine posljedice - demoralizaciju i podređenost. Ali ona loše utječe i na one koji su povlašteni. Gdje postoje velike nejednakosti, oni koji dominiraju teško da će uzeti u obzir interes onih ispod sebe, a dat će primat interesima onih s kojima se identificiraju. Zato je rezultat nejednakosti u tome daje osjećaj društvene obveze "bijedno nejednak".

Mill je ipak davao prednost posvećivanju žene obitelji. Očekivao je da će većina žena birati zanimanje tako da će "vjerojatno davati prednost onom jedinom poslu u kojemu se nitko ne može natjecati s njima".

ZAKLJUČAK

Millova jasna argumentacija protiv nejednakosti u položaju žena i muškaraca u mnogome anticipira odgovore koje i danas moramo koristiti. Mnogo toga se promijenilo, pogotovo u zakonskim odredbama (iako ne baš tako davno ni u najjednostavnijim zahtjevima za pravom glasa) i pristupu svim pozivima.
Za Milla, predstavnička vladavina je idealni oblik vladavine zato što može osigurati identitet interesa između vladara i podanika, a istovremeno smanjiti na najmanju mjeru troškove participacije koji su potrebni da bi se uživale prednosti vladavine bez "mračnih interesa". Izbori, odnosno prijetnja izbornom sankcijom, jedini su način uspostavljanja narodne kontrole nad ponašanjem predstavnika. Sira participacija nije ni potrebna, a ni korisna, jer narod je savršeno sposoban izabrati ljude koji ga mogu zastupati, ali je posve nesposoban za svakodnevno izražavanje mišljenja o političkim pitanjima. Ali čak kad bi i bio sposoban, svakodnevna politička djelatnost mogla bi ugroziti svrhu zbog koje je vladavina uspostavljena, jer bi odvukla ljude od rada i povećala troškove vladanja. Izbori su skupi, a njihovi troškovi rastu, jer moraju biti česti (godišnji). Te troškove ne treba još povećavati proširenjem prava glasa na one koji su već predstavljeni preko svojih očeva (djeca) ili muževa (žene). Svrha izbora je postizanje umjetnog identiteta interesa između vladajućih i onih kojima se vlada, pa nema teškoća i nije neko zlo ako se pravo glasa uskrati svima koji dijele prirodni identitet interesa s onima koji su uključeni u biračko tijelo. Dapače, to je savršeno racionalno.

Ali iza te racionalnosti stajala je tradicionalna ideja o "ženskoj prirodi", koja je bila duboko utkana u liberalnu doktrinu. Žena pripada unutarnjem svijetu obitelji (supruga, majka i domaćica), dok je muškarac kao "glava obitelji" okrenut vanjskom području -priskrbljivanje sredstava za održanje obitelji i obnašanje različitih socijalnih i političkih uloga. Ta patrijarhalna zamisao o ženi spojenaje s klasičnim liberalnim shvaćanjem o vlasništvu kao uvjetu slobode pojedinca i izvoru njegovih prava. Pojedinac klasične liberalne doktrine je muškarac, vlasnik i glava obiteljskog domaćinstva koje obuhvaća odnose muža i žene, roditelja i djece, te gospodara i slugu. Veza između privatne sfere domaćinstva i javne sfere političkog društva jest glava domaćinstva, vlasnik koji predstavlja njegove kolektivne interese. Pravna pozicija udane žene u 19. Stoljeću opisivanaje kao "žena i muž sujedno, a to jedno je muž". Zato je za liberalne reformatore i moglo biti prihvatljivo proširenje političkih prava na radnike, jer su i oni "glave" i "vlasnici" svojih ma koliko siromašnih domaćinstava, ali nije dopustivo proširenje tih prava na udane obrazovane žene iz srednje klase. Iz te tradicije govori Jeremv Bentham, James Mill, a s njima i drugi radikalni reformatori. To je tradicija s kojom raskida John Stuart Mill. Taj je raskid rezultat specifičnog procesa duhovnog razvoja, u kojemuje važnu ulogu imala njegova veza s Harriet Tavlor.

Literatura

SPOZNAJNI ZNAČAJ STUARTA MILLA